1. NEŽNI DALIBOR - U SLOJEVIMA (36 poena)
U poetičnim, pametnim tekstovima Ivice Markovića ogleda se duh ovog vremena, autor zahvata duboko, u slojevima, u socijalna i psihosomatska stanja svih nas, iscrtavši realistični portret jedne izgubljene generacije. Žustrina i gnjev koje izbijaju iz zvučne slike rastapaju se u sivilu svakodnevnice koja nas okružuje, sviđalo nam se to ili ne. Ta nazovimo je ekstrovertiranost autorskih stremljena, podržana posvećenom svirkom benda i soničnom snagom melodijske ekspozicije, dovodi ih do pozicije jednog od najvažnijih rock sastava “nove srpske scene”. Rame uz rame Repetitoru, sa kojim su debitovali na kultnoj kompilaciji “Jutro će promeniti sve” 2007. godine i ne samo opstali nego postali najbolji bendovi ne samo Srbije, nego cijele regije. (N.G.)
2. BITIPATIBI – LEŠNICI DIVLJI 2 (33 poena)
Čini mi se da ove godine, bar što se regionalne scene tiče, ne čuh bolji album. Čudi me da je njegov izlazak relativno slabo propraćen u štampanim i elektronskim medijima regiona. Pet godina je trebalo Uni Gašič da kompletira drugi album, što zbog promena u sastavu, što zbog njene težnje, čak opsesije, da sve bude savršeno. E, pa, vredelo je čekati. Savršenstvo će, naročito njoj koja toliko žudi za njim, u poslednjem trenutku izmaći samo da bi je zagolicalo da i dalje traga za njim. Kao da bi Una priznala da ga je i dohvatila! (S.S.)
2. MY BUDDY MOOSE – IV (33 poena)
“Riječka četvorka ne može da vam se ne svidi – naravno, ako volite rokenrol! Onaj iz njegovog zlatnog doba. Amalgam uticaja utkanih u muziku MBM maskira pojedinačne sastojke ali ako bih pokušao da ih svedem na dva osnovna, bili bi to svima znani “The Rolling Stones” i samo sladokuscima znani “Big Star” Alexa Chilltona. “(S.S.)
“Malo vedriji u načinu na koji nerazumijevanja pretaču u melodije, pa je taj spoj gorčine i plešućih melodija, uz duge gitarske 'borbe' uglavnom pred posljednji refren, postao definicija preživljavanja u svim komplikovanim odnosima. Njihovo snažno je puno slabosti iznutra, njihovo nježno je snaga koja se suzdržava”. (D. E.)
4. Moskau – Violence & Sorrow 31
5. Svemirko – Vanilija 26
5. Ivan Grobenski – Lessons of Life and Love 26
7. On Tour – Don’t It Make You Want To Go Home 21
8. Seine – Sno Sna 20
9. Crvi – Piše nam se dobro 19
10. Žen – Sunčani ljudi 17
EPs:
J.R. August - 33
Stepa - stEPa
Dogs In Kavala - 3 pesme
Pjesme:
Bitipatibi - Pesma Beogradu
Nina Romić - Svjetla
Lovely Quinces - Call the Shots
Baobab - Sreća, ljubav, radost
Dogs in Kavala – San u snu
Svemirko – Žena od vanilije
Stepa – Feel me
Žen – Pusti me da hodam
ESC Life – Fill The Void
Vizelj – Pustinja
Rens Argoa – Mesmerizing Burden
U nastavku slijede pojedinačne liste albuma, EP-ja i singlova.
Regionalni albumi godine po izboru Dragane Erjavšek:
1.Ivan Grobenski – Lessons in Life and Love
Nastao na izuzetno realističnoj podlozi, a po svojoj prirodi iznimno diskretan, gotovo nenametljiv, ovaj album ne potrese odjednom, već se postepeno uvlači pod kožu. Tako tih, a sugestivan, i s tom tendencijom da svojom zaokruženošću daje priliku za razne interpretacije, daje i novu inspiraciju. Na temelju tog posljednjeg, i sama sam imala faze preispitivanja i novog pisanja, te mi je značio više nego ijedan album ove godine. U tom spoju objektivnog i subjektivnog, ovaj vrh liste nije imao konkurenciju.
2.Rens Argoa – Luciferin
„Luciferin“ je album koji, bez obzira što je bučan, energičan i agresivan, najviše uradio po pitanju mog opuštanja u dva mjeseca. Svojim psihodeličnim razgrađivanjima koja na prvo slušanje djeluju malo haotično, zapravo uspostavljaju red u glavi, dugim instrumentalizacijama i vokalima koji iz pozadine pokušavaju da se izbore za svoju riječ, ali ne i za dominaciju, pretvoreni u vapaje više nego u tvrdnje kojima se ne može ništa oduzeti i dodati, tvore sliku života bespomoćne jedinke koja će u datom trenutku izgubiti moć govora. Violina koja se nametne na kratko dodaje svečanost u tu neprestanu borbu koja se odvija na zamišljenom bojištu isprepletanih misli. Uvijek kad slušam ovaj album, ja sam negdje unutra, na bini kao stalak za mikrofon ili pred pozornicom dok mi se prosipa pivo, fokusirana samo na ono što čujem, bez potrebe da bilo što vidim.
3.Moskau – Violence & Sorrow
„Svaki momenat ovog albuma ostavlja posljedice, nešto što u datom trenutku liči na katarzu, ali se vrlo brzo razbija, poremeti čovjeka na više nivoa. Album obiluje umetnutim zvučnim „slikama“ koje ponekad djeluju kao da su nalijepljene na određeni dio pjesme i nikako nemaju dekorativnu ulogu, uvijek su dio nekog nagovještaja, nekad i ne baš suptilnog. Posebno su snažne klavirske dionice koje popunjavaju prostor između strofa posebnim oznakama, i do kraja albuma će imati ulogu i simboličkog i ikoničkog znaka. Uvijek su u službi nosioca kompletne emocionalne i atmosferske informativnosti, povezuju podcjeline svojim anticipativnim djelovanjem, a u estetskom smislu dominiraju u onom dijelu kad teatralno nadvladava koncertno. Gitara je ironijski oštra, uglavnom nosilac topline i ljudskog, najsličnija čovjeku koji sve vidi i sve zna, nekad se buni, a nekad prećuti da poštedi sebe.“ (Izvod iz recenzije)
4. My Buddy Moose – IV
Svijet Luke Benčića je od samog starta bio moj svijet, ono mjesto na kom prepoznajem sebe, prošle i dane u kojima se davim, i na svom četvrtom izdanju My buddy moose su zapravo u potpunosti odgovorili na sva moja očekivanja. Malo vedriji u načinu na koji nerazumijevanja pretaču u melodije, pa je taj spoj gorčine i plešućih melodija, uz duge gitarske 'borbe' uglavnom pred posljednji refren, postao definicija preživljavanja u svim komplikovanim odnosima. Njihovo snažno je puno slabosti iznutra, njihovo nježno je snaga koja se suzdržava.
5.Svemirko – Vanilija
Pozne sedamdesete i rane osamdesete su nostalgična podloga za jednu savremenu verziju doba u kome su emocije bile iskrenije, nefiltrirane onim što smo o sebi imali priliku da kažemo, bez ubjeđivanja da smo dobro ako nismo bili, i na vrijeme kad su nas ljudi posmatrali, a ne tumačili kroz ono što smo im servirali unaprijed. Zvuci iz pozadine su kombinacija elektronskih impulsa koji su slika jednog blago uznemirenog krvotoka, bez uzvišenosti, bez naglih ispada, bez uzburkavanja do ključalosti, a opet, nikako nije sve ravnolinijsko, jer smjenjuju se lažne svejednosti i tjeskoba zbog samoće s inatom i željom da se stvari jednom uglave na pravo mjesto, ako bude prilike, ako neko popusti, ako se prepozna samo.
6. Seine – Sno sna
Ivan Šapec je postao jednim od mojih omiljenih pjesnika u savremenoj muzici, svojim svedenim stihom, pomalo nadrealan u izrazu, kao da sklapa mozaike od misli koje su ostale iz slomljene rečenice, pa nakon toga dobijamo samo impulse na temelju kojih će slike biti potpune tek na kraju pjesme. U tom smislu, nedorečeno će na kraju biti zaokruženo snažnim melodijskim nastavcima na dramu, povezujući dva kraja običnosti u neobične slike. „Podsvjesno tkanje“ kao metafora za cijeli album, jedan od onih koji ću prenijeti sa sobom u godine buduće.
7. Crvi – Piše nam se dobro
„Na ovom albumu nema prošlosti, nema mnogo ni budućnosti, sve je potpuno posvećeno trenutku sadašnjem, pa i ako se negdje pojavi malo optimizma, što ulazi u kategoriju predviđanja, prag vremenske distance se neće prekoračiti. Album se manje bavi uzrocima, a više posljedicama, više se bavi onim što jeste, a ne onim što je bilo ili moglo biti, i na nevjerovatno suptilan način autora sjedinjava s glavnim junakom. Frustracija i nezadovoljstvo nisu lažni, već opipljivi poput istine oblikovane u kamenu. Isto kao što se ne bavi uzrocima, čini se da ne traži ni konačno rješenje. Poenta je u neprestanom traženju, a ne mora biti završeno nalaženjem. Čovjek u njihovoj verziji može okvirno znati šta želi, ali postoji i varijanta po kojoj to ne mora biti nužno nešto što će mu prijati. Ovaj album ne zove na revoluciju, već podsjeća, pritiska i tek blago upozorava.“ (Izvod iz recenzije)
8.Bitipatibi - Lešnici divlji 2
Una Gašić je umjetnica koja spaja nedodirljivo s dodirljivim, koja svoje pjesme gradi kroz sitne detalje, češće one koje ne može obuhvatiti rukama, ni pogledom. Nježna kao dah na pola puta do poljupca, ona čini da se svaka od pjesama sliva, a poslije njih ostaje prostor u kome se sami sa sobom možemo sabrati. Možemo, a i ne moramo.
9.Nežni Dalibor – U slojevima
Svijet ovog albuma nije sagorio u čekanju publike da se konačno pokupi u cjelinu. Ono što je snažno, osim trenutaka kad gitara bukvalno odgura ostale instrumente, kao u pjesmi „Vikendi“ je zapravo ono što ostane poslije svake od pjesama, neki osjećaj da je moglo da traje zauvijek. Ovo je bend koji nježnost samo u imenu nosi, a muzički rastapa nekom ležernom silinom ritma, pomalo nadrealnog, onog koji izmješta iz jedne stolice u drugu, dok su stihovi uvijek neka pobuna ili prijekor, bilo da su u fokusu odnosi dvoje ljudi ili odnos čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Finalni rezultat nije revolucija, već bespomoćje.
10.On Tour – Don’t it make you want go home
„Album ne izlazi iz zone prijatnosti, poput onih uspavanki koje sačekaš da dođu do kraja, pa ih još jednom preživiš prije nego se oduzmeš od stvarnog svijeta. Gitare su umiljato tužne, skuplja se zvuk u male jastuke kojima se opkoliš da dobijaš utisak da si u središtu svega, u središtu ovih pjesama. Ponekad melodija postane jecaj, ali uglavnom je odraz u ogledalu prigušenih drhtaja, posebno onda kad se aktiviraju mandolina i usna harmonika, dva instrumenta koja sama od sebe produbljuju sve ono na šta se usmjere – plavo učine plavljim, a bijelo bjeljim. Uvođenje agresije u minus postupak takođe je jedna od odlika ovog albuma, upečatljivost koja dolazi u susret, ne ona koja napada iza ugla i plaši. Ovaj album će nadrasti ovu godinu samim tim što mu se možemo vraćati u raznim okolnostima i životnim dobima. Zreo, dovršen, i u svom odsustvu koncepta pokriva stvarnost s nekoliko tačaka koje se samo naizgled ne dodiruju.“ (Izvod iz recenzije)
11. Baobab – Naše Vreme
12. The Lesser Men – Bedrooms
13 .Žen – Sunčani ljudi
14. Nikola Vranjković – Veronautika
15. Pi – Časna lubanjska
EP izdanja:
1. Dogs in Kavala - 3 pesme
2. JR August – 33
3. Dimitrije Dimitrijević – Južno
4. Punkreas – 1000 zašto 1000 zato
5. Nellcote – Surrender
Regionalni singlovi:
1. Dogs in Kavala – San u snu
„San u snu“ klizi niz krvotok, nebitno da li agresivno rasparčava sopstvenu emociju ili se u nekom trenutku utišava poput opreznog buđenja na nepoznatom mjestu. Na istom se mjestu sažimaju halucinacije, promjene raspoloženja i osjećaj olakšanja. Volim kad se nešto tako tiho kao san izdigne do nečeg glasnog kao što je tumačenje tog istog sna. Najbolje od svega, Dogs in Kavala su ona svirka na kojoj uvijek želim da završim, ponajviše u ovoj pjesmi. Njihova jedna pjesma mi znači koliko nečiji album
2. ESC Life – Fill The Void
“Fill the Void” pomalo zvuči kao da je prošla filter osamdesetih po utisku koji ostavlja nakon slušanja, ali u produkcijskom smislu je itekako iz ovog doba, posebno kad se uporedi s njihovim prošlim albumom koji je u prvi plan stavio atmosferu žive svirke, pa ova prečišćena verzija nosi sa sobom i djelić zvučne svježine. Bez sumnje imamo jedan od najboljih singlova ove godine, pa s pravom očekujemo album kog se ta jedna pjesma neće postidjeti. (Izvod iz recenzije)
3. Rens Argoa – Mesmerizing Burden
Kad u neograničen prostor u kome se razliva zvuk, gitarska škripanja i intenzivan, polupitom ritam koji će negdje iz dubine stomaka onoga ko emituje ući u dubinu stomaka onoga ko sluša, kad u taj beskonačni prostor zvuka dodaš violinu, kad se u višeglasju prepoznaju nježni i grubi, onda pjesma postane više od sebe same, proguta sopstvene riječi i zakloni se šiškama kao da ne voli publiku. A publika voli nju, pjesmu.
4. Nina Romić – Svjetla
„Nina se vratila obogaćena novim iskustvima, novim emocijama, hrabrija, žustrija, neopterećena nefilterisanim strahovima, već sa zrelom predstavom svijeta oko sebe. Sve to može da se zaključi na osnovu samo pjesme „Svjetla“ koja, ako je pravi predstavnik ostatka albuma, u sebi nosi novu poetiku, staru Ninu upakovanu u svježu dozu psihodelične verzije osjećaja stvarnosti, upakovanu u snažnije metafore, sužene poetske slike koje govore više nego ikada.“ (Izvod iz recenzije)
5. Seine – Privatno tijelo
Postoji neki nivo na kom želim da neke pjesme, iako prirodom svojom 'odčuče' u nježnosti sopstvenog mraka, bar negdje pred kraj podignu tenzije. Ova pjesma o čekanju i nepripadanju, ali i snažnoj bliskosti u isto vrijeme, strpljenje transformišu u nešto slično kriku ranjenika, da bi se do kraja udavila u svojoj bespomoći, a ta bespomoć je gitarska dominacija koja je bijes sama po sebi, i ritmička pozadina kao dva zida koja će se spojiti u onaj ćošak za 'čučanje' u odsustvu svjetlosti.
6. Perpetual Meadows – Sentiment
„Šuma u ovoj pjesmi je i dom i postelja i čekaonica. I živa je, pozira spretnom slikaru. On je poznaje i kroz proljeće i kroz ljeto. I u njoj nije sam. Ona razgovara s mjesecom, jer je moćna. Ona može sve. Muzika je odraz tišine. Provlači se kroz slušne kanale i negdje zaglavi na pola puta da se uvija pod silinom svoje umiljatosti. To kako je tužna, kako je vokal čini još tužnijom, to je samo opuštenost kakvoj se niko ne bi nadao. Ovo je pjesma iz koje se teško izlazi, kao jutrom iz tople postelje, kao bilo kada iz bilo kog iskrenog zagrljaja.“ (Izvod iz recenzije)
7. Ti, ja i moja mama – Teška kao dno
Ovo je jedan od onih singlova koji lirski ide od opšteg ka pojedinačnom, koji uvlači u sebe najprije gitarskim rasitnjavanjem i odlučnim glasom vokalne solistkinje, da bi se pred refren rastopili i sva pjesma isklizava do samog kraja, ne noseći ni poruku ni pouku, već samo govori o stanju tijela u neposrednom kontaktu sa svima i svačim.
8. Svemirko – Dizajnerica Laura
Početak pjesme zvuči kao početak filma Miše Radivojevića ili kraj nekog partija u diskoteci osamdesetih. Doza podsmjeha, realnosti, ritma koji prostruji negdje u donjem dijelu leđa, tih neprerađenih 'cičanja' zbog kojih su osamdesete ipak ostale negdje tamo. Dizajnerica Laura u mojoj glavi nosi periku u obliku disko kugle.
9. Damir Urban – Dirigent
Pjesme koje počinju iznenada pucaju od nestrpljivosti da kažu što su naumile. A „Dirigent“ se obraća njoj, pjeva o onome što mora biti prećutano, vodi kroz mimoilaženje, kroz ono što je bilo, kroz bijes i svijest o tome da novo produbljivanje odnosa nosi nove ponore. Lirski subjekat je jak, bez obzira što Damir Urban zvuči plačljivije nego obično… (….)…Pjevljiva i sa šmekom pariške filmske prošlosti, vjerovatno zbog nježne harmonike koja se provlači kroz strofe, a koju će kasnije, kad se bend maksimalno aktivira, „pojesti“ žustrina narastajućih emocija. Tako iz jedne pomalo arsenovske pjesme do samog kraja postaje prepoznatljivo Urbanova. (Izvod iz recenzije)
10.Gentleman – Crystal
Čini se da pritisku prošlih doba nije ni Gentleman mogao odoljeti. No, ne radi se tu o prošlom, to je samo podloga na kojoj će emocija biti sva od svog danas, u možda najprijatnijatnijem gitarskom solu iz ove godine, u zaraznoj pjesmi koja nema refren skupljen u šaku, već razliven od ivice do ivice ove pjesme, u jednom od najprijatnijih glasova, uz svo dražesno šuškanje, ležerna drama, gospodski i, a ovo moram napisati, obećavajuće.
11. Turisti – Levo ili desno
12. On Tour - Whispers
13. Baobab – Sreća, ljubav, radost
14. JR August – Crucify Me
15. Haze & Ash - Morning
Regionalni albumi godine po izboru Srđana Strajnića:
1. Bitipatibi – Lešnici divlji 2
Iz recenzije: “Zašto su „Lešnici divlji“ za nju toliko značajni? Oba albuma se tako zovu, na ovom se u dve pesme pominju. I te mačke – na kaverima oba albuma su mačke. Pominju se betmeni, sundjer Bob, Patrik, kestenje na omotu drugog albuma, pun mesec. Sve to miriše na detinjstvo, na vreme kada smo bili zaštićeni i sasvim bezbedni. Kada nismo morali da se suočavamo sa surovim svetom. Miriše na čednost, čistotu, neiskvarenost. Tako izgleda, da je ceo Unin opus posvećen potrazi za savršenom ljubavlju. Ljubavlju koja ništa ne traži od nas – onoj koja samo daje.”
2. On Tour – Don’t It Make You Want To Go Home
Iz recenzije: “Treći album dragog mi benda nastavlja putem koji su utabala prva dva. Tradicionalni žanr kakav je folk traži tradicionalni pristup. Nije ovo indie-folk, niti folk rok, to je čist folk. I muzički i tematski. To je ono što je najbolje u muzici grupe On Tour. Poštovanje postulata žanra koji su odabrali da izvode. Za to je u „On Touru“ najzaslužniji V.Marinović koji je često (nepravedno?) u senci Ivane Smolović koja svojim magičnim vokalom ukrade svu pažnju prvih slušanja…”
3. My Buddy Moose – IV
Riječka četvorka ne može da vam se ne svidi – naravno, ako volite rokenrol! Onaj iz njegovog zlatnog doba. Rokenrol u stvari “drže” pesme srednjeg tempa, kao što je uvodna “Wilderness Years”, ali ni spore mu nisu strane, recimo moja najdraža na albumu “Differencies”. Amalgam uticaja utkanih u muziku MBM maskira pojedinačne sastojke ali ako bih pokušao da ih svedem na dva osnovna, bili bi to svima znani “The Rolling Stones” i samo sladokuscima znani “Big Star” Alexa Chilltona. Utopljeni u zvuk šezdesetih. Dovoljno da probudi nostalgiju za tim vremenom čak i onima koji ga nisu doživeli.
4. Moskau – Violence & Sorrow
“Retko ko uđe na teritoriju Nicka Cavea i ostane živ. Pojedinci, pa i čitavi bendovi nestaju u živom blatu imitacije ili bivaju proždrani od zverinja apologetike i idolopoklonstva. Moskau, bogami, ne! Oni se pokazaše kao tvrd orah. Jest da i Nick Cave koketira sa religijom, ali to je ništa prema Grobenskom i Laiću – oni prave pravu apokrifnu muzičku literature…(…)Da li ovih prvih sedam pesama govore o Mariji od sedam žalosti? Izgleda mi tako. To su pesme o gubitku, bolestima zavisnosti, izgubljenosti, bezperspektivnosti i nedostatku vođstva u savremenom svetu. Tuga i opomena – tako smo nekad govorili. Maestralno su te pesme izvedene, snažne su i ostavljaju utisak (i otisak) na slušaoca. Izvedene su sa toliko uverenja da jednostavno ne možeš da ih ignorišeš.
5. Nežni Dalibor – U slojevima
Poslednji je “NežniDalibor” uleteo na moju ovogodišnju listu jer mi je nekako promakao u trenutku izlaska albuma. Pesma “U slojevima” je kriva. “Svakog jutra u ogledalu me dočeka nova ličnost, preispituje posledice prošlih odluka, nekoliko njih tiodrede život, ti snađi se sad…”. To su stvari o kojima razmišljam u ovom trenutku svog života, kada su sve bitne odluke odavno donete. A i te odluke, i ti naši životi, kome su i koliko značajni. Jer, na kraju krajeva, koji je naš doprinos čovečanstvu? Lepo poentira Ivica Marković u poslednjem stihu – dajemo svoj doprinos prašini... u slojevima, u slojevima. Ovo nije poezija iz trećeg razreda srednje škole. Ovo je čista filozofija!
6. Nikola Vranjković – Veronautika
Njegova ljubav prema reči je bila odlučujuća za nastanak ovakvog naslova. Sam je rekao da se na reci najprijatnije oseća, da je reka utočište od okrutnog sveta u kome živimo. Idealna za kontemplaciju u tišini prirodnog ozvučja, reka je završila na omotu ovog kompakt diska. Fotografija Anđele Vujić sa omota kao da govori o životnoj plovidbi, uvek u nepoznato, i kao da čovek na čamcu polako uplovljava u mirne vode. Mirne ali neizvesne, tajanstvene. I da je čak i u tim mirnim vodama čovek pred nekakvim izborom. Ne dramatičnim, ali ipak izborom. Omot je još jedan pokazatelj minucioznosti sa kojom je rađen ovaj album. Mislilo se o svakom detalju.
7. Baobab – Naše vreme
Iz recenzije: "...Za razliku od većime drugih domaćih albuma, ovde ne morate ispred sebe imati napisane tekstove da biste išta razumeli. Svega par reči nisam razumeo „iz prve“ (u pesmi „Znak“ reči koje idu posle „sve boje se slože“). Tekstovi su takođe za pohvalu – nisu previše apstraktni, ali nisu ni banalni – i što je najvažnije, dovoljno su otvoreni da dozvole učitavanje značenja od strane slušalaca što daje podlogu za identifikaciju slušaoca sa pesmama. Posebno mi je drago da Baobab dolazi iz Arilja (6763 stanovnika po popisu iz 2011) što samo pokazuje da rokenrol ne postoji samo u velikim gradovima kao što se obično misli."
8. Seine - Sno Sna
Ovo izdanje Seine je nastavilo tamo gde je stala Vlasta Popić. Polazna tačka jeste bio ex-yu novi val, ali je već na „Kvadratu“, poslednjem albumu Vlaste Popić, bio primetan zaokret ka modernijem indie-popu koji je labavio veze sa polazištem. „Sno Sna“ je korak dalje u tom smeru. Androgini vokal je već postao Ivanov zaštitni znak, kao što su to i filozofski minimalistički tekstovi. „Sno Sna“ je odgovor optimiste na pitanje „šta je dno dna?“ San je uvek nekako povezan sa eskapizmom. Kad se čovek ne oseća dobro u svojoj koži, u svom okruženju, u svojoj zemlji...bekstvo je izlaz – gde drugde pobeći iz jave nego u san!
9. Ivan Grobenski – Lessons of Life and Love
"Evo još jednog „kill them all and come back alone“ albuma. Ivan Grobenski je uradio sve sam. Ali baš sve. Osim omota i saxa na jednoj pesmi. Album "Lessons in Life and Love" ima onaj poželjni „growing“ kvalitet – raste sa svakim slušanjem. Posebno u mom slučaju – ja jednostavno volim ove morbidne „rootsy“ napeve koji kao da dolaze iz unutrašnjosti groba... Pesme se kreću u rasponu od sporih do onih koje prelaze u govor. U stvari, skoro sve su na ivici „spoken worda“. Iz toga logično sledi da je tekst pesama ono što je najbitnije..." (Izvod uz recenzije).
10. Bojana Vunturišević – Daljine
"...Ove pesme su nastale pre otprilike tri godine, kada se Bojana nalazila na životnoj prekratnici – raspao se bend „Svi na Pod!“, na ličnom planu je takođe došlo do velikih promena koje su rezultirale njenim majčinstvom, koje je, opet, sasvim razumljivo, pomerilo izdavanje ploče. Time što su malo odležale, pesme su, poput vina, samo dobile na kvalitetu. Moglo se za te tri godine još tu i tamo nešto ispeglati i doterati. Moram priznati da mi se ovo više sviđa od svega što je grupa Svi na pod! ikad uradila (izuzimam samo moju omiljenu „Do kraja sveta“). Elektropop stvarno nije moj žanr, ali već to što sam više puta preslušao album bez ikakvih problema dosta govori o njemu. Priznajem i to da se sa svakim sledećim preslušavanjem činio sve boljim..." (Izvod iz recenzije).
11. (The) Lesser Men – Bedrooms
12. Anton i Hevi Hipi Bejbi – Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!
13. Jovanović – Gradovi, heroji i naknadna pamet
15. Crvi – Piše nam se dobro
16. Billie Joan – Barren Land 17. Plastic Sunday – Svetlost u tebi 18. Irena Žilić – Haze 19. Dingospo Dali – Sve dok mislim da je ovo drugi svet 20. Pi – Časna lubanjskan 21. Šećer – Varijacije na tugu 22. Damir Avdić – Amerika 23. Žen – Sunčaniljudi 24. Mayales – Simbolzasunce 25. Laibach – Also Sprach Zarathustra 26. Radost! – U zoni 27. Bohemija – Sve naopako 28. Svemirko – Vanilija 29. Katarina Juvančič & Dejan Lapanja – Vmesje 30. Tus Nua – Horizons
Jazz/World Lista
Izdvojio sam ove albume koji bi sigurno našli mesta na mojoj godišnjoj listi iz jednog jedinog razloga. Nekako mi se čini da nije fer da ih vrednujem sa ostalima jer bi prošli gore nego što zaslužuju. Moji kriterijumi procenjivanja kvaliteta albuma su manje muzički, više kulturološki. Bitnija mi je „priča“ od muzike, pri čemu ne mislim samo na tekstove pesama nego i na kontekst (sociološki, istorijski, politički). Kod ova četiri albuma koja sam izdvojio na posebnu listu a koja se žanrovski prilično razlikuju (3 i 4 su slični) muzika je jedini bitan faktor. „Širom“ je neizdiferencirani folk (zamišljam da su Kelti tako zvučali) koji ima skoro mantrički kvalitet, Chui sa Džez orkestrom HRT je pravi „lounge jazz“, koji dostiže vrhunac u poslednjoj pesmi „Tebi putujem“ kada im se pridruži Josipa Lisac. Eyot i Jevtović/Hadžimanov/Sirkis sa svojim verzijama fuzije jazza i progressive rocka mi nešto manje prijaju, ali vam svakako preporučujem da i njih saslušate.
1. Širom – I Can Be A Clay Snapper
2. Chui w/Jazz Orkestar Hrvatske Radiotelevizije – Chui ovu glazbu
3. Eyot – Innate
4. Dušan Jevtović, Vasil Hadžimanov, Asaf Sirkis – No Answer
Eps:
1. Stepa – StEPa
"StEPa" je prvi odlazak na bal (izlazak u javnost - debut) mlade, osamnaestogodišnje Lole Miković, koja je po mom mišljenju jedan od najvećih talenata koji se pojavio na našoj sceni, možda najveći od pojave Dunje Ercegović. Ovaj EP zvuči kao da je desetogodišnja karijera iza nje/njih i osim ne baš najsrećnije izabranog imena grupe sve ostalo mi se kod njih sviđa. I muzika, potpisuje je ceo bend, koja se posle prve dve objavljene pesme razvija u pravcu rokerskijeg zvuka, i tekstovi pesama, potpisuje ih Lola Miković, koji ostaju u zoni interpersonalnih odnosa, ali su ti odnosi prikazani iz sasvim ličnog ugla. Na Lolino pevanje ne treba trošiti reči, pa nismo gluvi, pobogu! Treba samo reći da kombinacija čvrstine i osećajnosti u tom glasu evocira uspomene na Ettu James (OK, preterao sam, ali ne mnogo!). Treba pomenuti i ostale članove benda, posebno Aleksu Majstorovića, majstora gitare, koji je spoznao istinu oličenu u izreci „manje je više“!
2. JR August – 33
JR August polako dolazi na svoje. On je dokaz da kvalitet mora da ispliva. Vrhunski muzičar, takoreći rođen za klavirom, i izuzetan autor crpi svoju snagu iz kontakta sa prirodom (sportski ribolov mu je pasija) iako je muzika koju stvara više vezana za zadimljene kabaree. Kako je sasvim apartna pojava na regionalnoj sceni, morao je publiku prvo da navikne na sebe, da je natera da ga pažljivo sluša. Još pamtim njegov izuzetan solo nastup u maloj dvorani „Lisinski“ u Zagrebu, na Stainway koncertnom klaviru pre nekoliko godina. Ali, njegova muzička vizija je šira od toga, pa danas nastupa sa horom koji ga prati, a sutra – ne bi me iznenadilo da to bude simfonijski orkestar!
3. Nikola Nešković i Izneverena očekivanja – Praskozorje
Nikola Nešković je napustio prerije, skinuo čizme i Stetson i vratio se kući, u vojvođansku ravnicu. U ravnici se iza brda ništa ne valja. Jer nema brda. Stvari su jasne, pregledne, čiste. Zna se odakle smo krenuli, zna se put kojim idemo, zna se i šta nas čeka na kraju tog puta. Prilično je depresivna ta situacija, za gorštake skoro nepodnošljiva. Oni vole dinamiku, iznenađenja, adrenalin. Mi ne! Ali, mi imamo istrajnost a bogami i snagu. Da nosimo to teško nebo na leđima. Nešković i Čkonjević nam tako nešto govore ovim svojim delom. Hosszú lépés, tako se to kod nas kaže – dugačak korak na dugom putu. I Neškovićeva gitara i Čkonjevićeva tamburica ga imaju, ima ga i špricer – Banatski ili Karlovački rizling i sifon sode, pola/pola, to je recept. I samo polako. Dug je put.
4. Dogs In Kavala – 3 pesme
Ovaj trio mi je bio izuzetno simpatičan od prvog trenutka. Evo kako sam ih opisao posle prvog susreta s njima uživo, 19 aprila 2017-te. „Surf, psihodelija, garaža, format trija koji je osnovna postava rokenrol benda, gitarska sola, “kuvanje” bubnjeva i basa, svi ti elementi se mogu spojiti na hiljadu načina, dajući rezultate koji se jedan od drugog dovoljno razlikuju da ne budu kopije ali su i dovoljno slični da imaju istorijski kontinuitet. Ovde su spojeni tako da prave fini kontrast između mekih vokala i tvrde svirke. Vrlo interesantna kombinacija. Lepo je to, a retko se dešava, da te neko osvoji na prvo slušanje. Nisam ni note od njih do tada čuo i onda: Beng! Pravo u glavu!
5. Sir Croissant – If I Was A Fish I Would Cry EP
Mladić iz Banjaluke je toliko tih da time prosto zahteva pažljivo slušanje. Na drugom EP-ju je ipak konkretniji nego na prvom. Pesme dobijaju čvršću strukturu iako su i dalje vrlo krhke – gracilne. Nije sir croissant za svakoga, samo pravi emotivci će moći da se identifikuju sa njegovim pesmama.
Pesme:
1. Baobab – Sreću, ljubav, radost
Za mene nije bilo dileme kada sam birao pesmu godine – već sam pomislio da se ljubavne pesme više ne snimaju!
2. Stepa – See me
Glas, melodija, muzika – sve je tu, u idealnom odnosu!
3. Nežni Dalibor – U slojevima
Filozofska razmišljanja spakovana u format rock pesme i otpevana na rogobatnom za pevanje srpskom jeziku savršeno tečno uz pravilno akcentovanje reči – to se ne viđa svaki dan. To ste videli sad, pa ko zna kad!
4. Bitipatibi – Pesma Beogradu
Na moju konstataciju da je Bitipatibi pravi „beogradski“ bend, moj drug T.Ž mi reče da je on oduvek mislio da je Repetitor pravi beogradski bend. Jeste, u kategoriji „Beograd danju“. U kategoriji „Beograd noću“ Una Gašić i njena grupa Bitipatibi su neprevaziđeni!
5. Lovely Quinces – Call The Shots
Svi nešto „prčkaju“, trude se, izdaju albume, muče se, i onda dođe Dunja Ercegović, objavi pesmu i prosto ih „oduva“. Jednu ali vrednu. Šta li će biti kad najzad izda album!
6. Artan Lili – Salonac
Reći ćete: ovaj je prvo „gurao“ sina, a sad gura i sina i zeta, ali majke mi, nije tako. Iako imam i omiljenije pesme Artana, stavio sam baš ovu jer je tu Slačala (nije mi on zet!) stisnuo muda i izgovorio ono što stvarno misli. Možemo se slagati ili ne sa onim što je u ovoj pesmi rekao ali pozdravljam hrabrost da se kaže ono što se misli pa i po cenu negativnih reakcija dela publike. A reakcija publike je suštinski bitna za nekoga ko živi od muzike.
7. On Tour – Lorries and Trucks
Ovo su stari favoriti, jedini problem mi je bio koju pesmu odabrati. Ipak sam odabrao zvanični singl na uštrb „Secondhand Saints“ koja mi je, bar trenutno, draža.
8. Ljubičice – Back in the Game
Minijatura koja mi je od prvog trenutka kad sam je čuo bila prelepa.
9. Seine – Ljubav
Ivan Ščapec u svom najromantičnijem izdanju, još od pesme iz ranog perioda, starog favorita, „Valcer za kraj“.
10. (The) Lesser Men – Bedrooms
Indie-rock u svom najboljem ovogodišnjem izdanju, ne samo ova pesma već ceo album. Ova pesma osvaja tom svojom sanjalačkom aurom u koju je umotana.
11. Crvi – Lažem i kradem
12. Irena Žilić – Pioneers
13. Jovanović – (Brazil i) Ja
14. Sir Croissant - Johnson & Johnson
15. Chui feat. Josipa Lisac – Tebi putujem
Regionalni albumi godine po izboru Novaka Govedarice:
1. Svemirko – Vanilija
Ono po čemu se “Vanilija” ističe jeste neprekinuti niz, dakle opojna kolekcija ujednačenih, izuzetnih pop Pjesama, nešto što npr. manjka superiornije produciranom i aranžmanski raskošnijem albumu grupe Mayales koji se, u suštini, svodi ne 4-5 Pjesama, a da ne govorim o (precijenjenom) albumu grupe Jinx koji zapravo sadrži samo jedan jedini, istinski veliki singl, sa mudima, iz prošle godine (ostalo su pjesme sa, mahom, naivnim tekstovima i beskrvnim retro aranžmanima). U tom smislu Marko Vuković kao kompozitor, tekstopisac i interpretator s ponosom nosi (imaginarnu) titulu regionalnog princa pop muzike, zaslužan za iznenađujuće kvalitativno osvježenje u pristupu pisanju (pop) pjesama, sve sa suptilnom posvetom onoj boljoj prošlosti inostrane i jugoslovenske (pop) muzike i jasnim smjernicama za buduće djelovanje, u rukavcu koji je sopstvenom imaginacijom i srčanošću kreirao.
2. Žen – Sunčani ljudi
2. Nežni Dalibor – U slojevima
Dva sonična stuba ovogodišnje regionalne produkcije, dva briljantna albuma čije energije među sobom varniče. Žen su kultni zagrebački ženski sastav koji je pred kraj godine objavio svoje najzrelije i, što je možda još važnije, najmelodičnije izdanje, a Nežni Dalibor, nakon nedovoljno prepoznatog remek-djela iz 2013. godine kojim su redefinisali svoje stvaralaštvo, sabrao na jednom mjestu niz izvanrednih singlova koje su sukcesivno objavljivali u toku prethodnih par tegobnih godina. Očekivao sam da će na kolege iz redakcije “Sunčani ljudi” ostaviti jači utisak, što nažalost nije bio slučaj, a svoj stav da je riječ o jednom od nekoliko najboljih albuma u godini za nama ekspliciraću u opširnijoj recenziji, u narednim danima.
4. Mayales – Simbol za sunce
5. Bohemija – Sve naopako
Dva više no maštovita pop koliko li rock albuma, sa baroknim aranžmanima i primjesama psihodelije, uopšte referencama, tačnije nadahnućem iz najprogresivnijeg perioda rockandrolla – druge polovine šezdesetih godina. “Simbol za sunce” je zajednički uspjeh i poduhvat gitarista Vlade Mirčete, Luke Gečeka i ostalih muzičara na čelu sa Petrom Beluhanom, koji su u potrazi za Svetim gralom savršene ploče isti dlanom dotaknuli, ali su se istovremeno, čini (mi) se previše prepustili produkcijskim i aranžmanskim finesama, a manje konstruisanju pamtljivih, konkretno oblikovanih pjesama –kao da im je cjelina bila važnija od sastavnih elemenata. Na drugom kraju regije, tamo negdje u Nišu, Janko Džambas je napisao i u cjelini potpisao još jedno komceptualno remek-djelce, mnogo više pažnje posvetivši tekstovima. Ti su tekstovi asocijativni, lepršavi i šareni kao i album u kojem je naizgled “sve naopako” posloženo, ali nije, nego je izvrnuto, presloženo i drugačije postavljeno, na radost slušalaca koji umiju uživati u toj očaravajućoj slagalici. Oba albuma su izgradila originalne atmosfere, autentičan spleen takoreći, i zaokružene, veličanstvene koncepte.
6. Bitipatibi – Lešnici divlji 2
Una Gašić je na scenu donijela potpuno novi senzibilitet, s jedne strane uronivši u talas nove osjećajnosti čiji je istaknuti predstavnik Dušan Strajnić odnosno bend Stray Dogg, a sa druge strane proširivši granice romantike domaće rock muzike. Bitipatibi su, dakle, najromantičniji u tekstovima čistog srca, najsanjiviji u minimalističkim melodijama klavijatura a odlučni u rijetkim, ali zato antologijskim gitarskim solažama. Izvanredan prikaz ovog po svemu posebnog albuma možete pročitati u ovoj recenziji.
6. Crvi – Piše nam se dobro
Najbitniji novi bend u Srbiji alternativna je rock skupina muzičara koje predvodi Damjan Babić, zadužen za sve tekstove i muzičku postavku koja u nekolicini numera iznenađuje stabilnim pop osnovama. Sedam pjesama u kojima se savršeno nadopunjuju oni alternativni rokerski, nerijetko sa vrlo bučnim gitarama, i prirodni a ne artificijelni pop postulati, čine kompleksnu supersoničnu emulziju ovog debi albuma, za koji ne bismo ni pomislili da je debitantsko ostvarenje da to ne stoji u biografiji benda. Dodamo li tome nakanu da Crvi tematski rovare tj. da se referiraju na stanje stvari, koje naravno uopšte nije dobro niti se čini da će takvim biti uskoro, onda ironija i inteligencija izbijaju u prvi plan. Zato (me) čudi kako se o njima ne piše mnogo više i podrobnije, a ne samo dobro i to sporadično.
8. My Buddy Moose – IV
Da nisu posustali u poslednjih par pjesama My Buddy Moose bi pretendovali na titulu najboljeg albuma godine, toliko melodičnosti, pozitivne energije i čuvstvene kompaktnosti ima na njihovom četvrtom izdanju. U svakom slučaju, u prve tri četvrtine nižu se sjajni singlovi, dovoljno za nesumnjivo najbolju ovoogodišnju Americana ploču sa naših prostora.
9. Bojana Vunturišević – Daljine
Pop za slušaoce sa istančanim ukusom, tako kolega Strajnić opisuje prvi solo album nekadašnje pjevačice grupe Svi na pod, a njegovoj detaljnoj i stoga sadržajnoj recenziji ne bih imao puno toga za dodati, osim da Bojanine pjesme – koje su u potpunosti njene iako su ih konstruisale dramaturškinje – valja preslušati više puta kako bi se do kraja osjetile, odnosno proživjele. Ukoliko ste žena puno pomaže.
10. Moskau – Violence & Sorrow
Još jedno značajno konceptualno izdanje, dupli album koji će prigrliti fanovi Nikolasa Kejva i njemu sličnih makabrista. O istom je nadahnuto a opširno pisala Dragana, pa vas upućujem na njenu recenziju, uz napomenu da bi album bio (još) bolji da je nekoliko numera “žrtvovano”.
11. Damir Avdić – Amerika
12. Ivan Grobenski – Lessons of Life and Love
13. Irena Žilić – Haze
14. Seine – Sno Sna
15. On Tour – Don’t It Make You Want To Go Home
EP izdanja:
1. JR August – 33
2. Stepa – StEPa
3. Dogs In Kavala – 3 pesme
3. Sir Croissant – If I Was A Fish I Would Cry EP
Regionalni singlovi:
1. Svemirko – Žena od vanilije
Pjesme Svemirka se ne stide svoje romantične note, kao mošus opojne komponente koja ne bi bila tako djelotvorna i zavodljiva da nije iskrena, iz srca. Bilo koja numera sa albuma mogla bi se naći na široj listi, ali evo mog ličnog favorita, budući da je singl “Tajne svemira” iz prošle godine.
2. Žen – Pusti me da hodam
Poema koja u sebi sažima svu poetičnost, sinematičnost, melodičnost i soničnost spektakularno dobrog trećeg albuma grupe Žen, za koju je snimljen ovaj dirljivi video spot.
3. Vizelj – Pustinja
Značajan kreativni pomak mladog beogradskog benda u odnosu na debi album rezultirao je njihovom ubjedljivo najzrelijom, i najkompleksnijom numerom. Opširnije čitajte ovde.
4. Bitipatibi – Pesma Beogradu
L(ij)epa, neodoljivo romantična p(j)esma, jedna od najn(j)ežnijih na drugom albumu Une Gašić i benda.
5. Nina Romić – Svjetla
Indie folk heroina pokazuje svoju energičniju, strasniju stranu najavljujući više ka rocku orjentisan album, koji bi trebalo da čujemo tokom sledeće godine. Jedva čekam(o)!
6. Kojoti – Mi ne pripadamo tu
Fantastičan, blistav, razuzdan povratak takoreći otpisanih, jer Kojoti ne samo da su objavili dva odlična nova singla pred kraj godine, nego su pokazali i kako nisu ni malo zahrđali uživo – priredivši, kako čujem, jedan od koncerata godine u Zagrebu.
7.Lovely Quinces - Call the Shots
U zadnji čas ubačena, kolega Srđan me podsjetio na singl koji ne samo da iskače iz okvira ostatka scene, ako okviri uiopšte postoje u ovako raznorodnoj ponudi, nego predstavlja korak dalje za kantautorku koja ne prestaje da (se) istražuje. Kada njen debi album konačno dočekamo, biće to detonirana bomba.
8. Turisti - Levo ili Desno
Famozan, hipsterski ali vanserijski prvi singl benda koji obećava, ište ponovna, posesivna slušanja.
9. Ti – Srce udara
Možda najprefinjenija numera mog omiljenog dvojca, gitara Ilije Dunija povremeno podsjeća na zvuk tambure, glavna gitarska tema zapravo ima funkciju refrena, a romantični ljubavni stihovi, koje ovom prilikom pjeva bubnjar Trajče Nikolovski, udaraju direktno - konkretno u srce.
10.My Buddy Moose - Terrible Place
O ovom melodičnom alt. country rock hitu Dragana je već podrobnije pisala ovde.
10. Gatuzo – Ima li te?
A ovaj dinamitni i aranžmanski raskošan singl neumjereno sam hvalio ovde.
11. Kanda, Kodža i Nebojša – Misli dobro
12. Bojana Vunturišević - Kese Etikete
13. Svemirko – Dizajnerica Laura
14. Luul – Ovo nije kraj
15. Haze&Ash - Morning
