Zanimljivo je kako Denis Katanec 'postaje jedno' sa sagovornicima, potpuno nenametljivo, kao da je oduvijek bio tu, preko puta, sa znanjem o svemu, i s negacijom svoje posebnosti. Jednom Felon, Vlasta Popić, neko drugo biće unutar jednog čovjeka, danas dio Klinike Denisa Kataneca, ne samo benda, već kolektiva, družine, malog orkestra unutar grandiozne poetike. On je pjesnik koji se prepušta riječima bez straha od njihovih dubina, on se utapa u muziku postajući i njeni prsti i njena ivica duše, on nas slama i sastavlja ne mijenjajući ritam. Ako njega pitamo, a jesam, pitala sam ga, ne dobijamo oduševljenje kao odgovor. I ta skromnost ispisuje nove redove naše privrženosti. Dok uživamo (još uvijek, da!) u mini izdanju Klinike s početka prošle godine, dok neki ušuškavaju sjećanja na nastupe koje su pohodili (i kotorski, svakako), drugi rezervišu svoja mjesta za nove (uskoro opet u Beogradu i ne, ne moraju karte mnogo unaprijed, to je samo za posebnu publiku i nikad ta publika nije išla čoporativno na svirke), a mi iz Stereo Arta se radujemo što će ove godine, najvjerovatnije, izaći cijeli album.

Ichabod se ove godine našao na mnogim godišnjim listama najboljih muzičkih izdanja. Debitant je, ali redakcija ovog magazina ga prati od samih početaka, od prvih singlova kojima smo mi bili zadovoljniji nego autor, Bruno Šlat. Karlovački dječak je sad već mladić u najboljim godinama, pohodio je u posljednjih godinu dana sve važne festivale i pozornice koje favorizuju kantautore, kao što su INmusic festival, umaški i beogradski Indirekt, Novi Val u Budvi, svirao je u Močvari, bio je dio Rockmark sesija... Najviše od svega, njegov prvi album, Volume 1: Psychedelic Chansons je zaživio među istinskim ljubiteljima kvalitetne muzike, a još uvijek nije dovoljno puta odsvirao svoje. O tom svrstavanju među mlade (jer mu ne damo da odraste sa svojom muzikom), o stvaralačkim procesima, lirskom sazrijevanju, side projektu i utiscima koje je ponio iz Crne Gore govorio je Bruno Šlat odmjereno, kao da ga praznična groznica i sve ove pohvale koje idu uz kraj godine uopšte ne dodiruju. 

Tri decenije benda Gospoda Glembajevi su, srećom po one koji su odnjegovali njihov status najvoljenijeg crnogorskog benda i u periodima potpune neaktivnosti, samo jedan od razloga njihovih nešto učestalijih nastupa. Nataloženi stvaralački naboj koji će donijeti novih pjesama je nešto čemu se posebno radujemo, a neke od tih naslova je publika mogla već čuti u Podgorici i Beogradu, kako nam je uoči nikšićkog nastupa u Blues Brothersu, nagovijestio Goran Vukadinović, bunjar Glembajevih. Stanje iza scene, pjesnici koji inspirišu, društvo koje sputava - samo su neke od tema koje smo provukli u ovom kratkom razgovoru.