Evo šta smo mi najviše slušali odnosno koji su to albumi ostavili najupečatljivije estetske i emotivne utiske, uzevši u cjelini, kada saberemo sve pozitivne strane i mane onih nesumnjivo velikih albuma po ambiciji no možda ne i po realizaciji, ali i onih “manjih” muzičkih djela po tematici/relevantnosti/kontekstu koji su ponekad kompaktniji i precizniji u prenošenju poruke, odnosno emocije.
Navodimo najprije prvih pet albuma, sa najvećim brojem osvojenih poena, a zatim prilično raznovrsne pojedinačne godišnje liste sva tri člana muzičke redakcije Stereo Art magazina:
1. Hurray for the Riff Raff - The Navigator
2. Jason Isbell and The 400 Unit - The Nashville Sound
3. Big Thief – Capacity
4. The National – Sleep Well Beast
5. Father John Misty - Pure Comedy
NAJBOLJI INOSTRANI ALBUMI PO IZBORU DRAGANE ERJAVŠEK:
1. Mersault – I will kill again
Moja igračka za duge noći zarobljenosti, zbirka pjesama povezana nekim osjećajem opsjednutosti, ispunjena mješavinom orkestriranih i nadasve jednostavnih melodija, koja klizi iz jedne stvarnosti u drugu, u sudaru dvoglasja, jednako kao i u spletu pozadinskih zvukova i soliranja, tematski izazivajuća, ponekad uspavljujuća, uglavnom dovoljno nježna da održi smirenost, i dovoljno konfuzna da otvori sebe za interpretativnost koja će ostati nakon slušanja. Ima tih momenata kao što je solo na usnoj harmonici koji me vrate na prapočetke mog gaženja u plićake folk muzike, koji se preklope s klavirskim proticanjima, od kojih sam pokušavala u jednom trenutku da pobjegnem, što se sklopi na samom kraju u onaj način na koji sam htjela da privremeno usnim, prije nego se vratim najboljem od stvarnog života.
2. Perfume Genius – No shape
Ako sam nekad bila u stanju da se sakrivam iza dugih gitarskih električnih impulsa, tako se sada razlijem zajedno s klavirskom melodijom. To se na albumu "No shape" može dogoditi na svakom novom vremenskom tajm autu. Svaka od pjesama zvuči svečano, varijacije na temu odanosti i ljubavi sa svim svojim pritokama su dovedene do gornje granice zvučne estetike, a kretanja od pitkog ka kompleksnom imaju svoj put klizanja kroz glasovna poigravanja, modifikovanja i ponekad vrlo upečatljive bas linije.
3. Jason Isbell – The Nashville Sound
Neko želi da proba s tri slušanja da ocijeni Isbella i onda ga stave na začelja svojih godišnjih pregleda, ne znajući da on uvijek ostavi vremena da svaka od njegovih pjesama sazrije, uglavnom emotivno, pa tek onda zvučno, u svakom pojedinačnom čovjeku. To kako smo se ove godine našli na jednoj pjesmi, pa pažljivo kalemili ostale za tu jednu, to je bio jedan proces u kome sam uživala, a kako stvari stoje, tek ću. Za razliku od Morelanda, Isbell ne glumi čemer da bio na temelju istog napisao pjesmu, Isbell u svojoj sreći prepoznaje onaj najveći od svih strahova – da ne izgubi to što ima i što mu je definicija sreće. To je ona tužna pjesma, ili cijeli niz pjesama, kojoj se od njega uvijek nadam. I uvijek me stigne na vrijeme.
4. The Afghan Whigs – In Spades
Ovaj album mi je pomalo zabetonirao sjećanje na sva ranija izdanja Afghan Whigsa nekim osjećajem da su izdigli sopstveni izraz do doba sadašnjeg ostavljajući jedva malo nostalgične prisebnosti kao bazu iz koje će izvirati sva buduća inspiracija. Jedan album koji je svojim zvučnim konceptom odradio proces ulaska u hram, koračanja do oltara, pobunom pred svim što je sveto, pomalo imaginaran, a više metaforički rasplinut, jedan album za duge zimske noći, ili one ljetnje od kojih se stvara balon hladnoće kome se neće kraj nazrijeti u otapanju. Ovo je album koji sam najviše puta slušala u godini koja je za nama, a nije na prvom mjestu jer ima momenata kada padne toliko da moram da se resetujem prije nego se vratim na onu stazu koja ga je držala uz mene svakim danom od kad smo se našli.
5. Rural Alberta Advantage- Wild
Ima nečeg u tom maničnom folku, čija se glasnost dovodi na rub karikiranja, što na infantilan način čovjeka zakuca uz bilo koji od albuma kanadskog trija RAA, nešto što će iu ovom slučaju, kad nemaju ni koncept, ni bilo kakvog reda u izlaganju, osim nekog svog o kome ništa do danas nisam naučila, od jedne zbirke usputnih impulsa, opažaja koji se razliju u očajničke povike onda kad u svojoj mirenosti ne mogu da se riješe sami od sebe, nešto što će na kraju biti savršeni soundtrack za bespomoćje u koje zapadam na svakom trećem koraku svog dana.
6. Micah P. Hinson – Presents the Holy Strangers
Ima nekog staromodnog koncepta na ovom albumu, koji je sam autor nazvao modernom folk operom, gdje Hinsonovo muzičko pripovjedaštvo bukvalno ispraća žitije svog junaka od rođenja do tačke na kojoj kulminira njegovo poklapanje sa onim što od života traži i onim što je život spreman da mu da, makar to bila suprotnost svemu čemu je težio u ranoj fazi života/albuma/bilo koje od pjesama. Na ovom albumu ima metatekstualnih nizova, politike, osjećanja i osjećaja, nepravde i nečeg što bi moglo da zaliči na pravdu i jedno je odrastanje s nama kao svjedocima, bilo ono potpuno imaginarno ili preuzeto iz stvarnosti autora, što je vrlo moguće, budući da se u jednom trenutku autor i lirskog junaka naziva svojim imenom.
7. Mark Eitzel – Hey Mr. Ferryman
Neodoljiva sentimentalnost, melodije koje poput tekuće vode umiruju, čak i onda kad stihovi pomalo uznemire, neko samopouzdanje koje rijetko popušta pod teretom refleksije u tuđim ušima, sve su to velike sitnice koje su se održale u dugom nizu mjeseci ispunjenih mojojm nesigurnošću, tako da na ličnom planu ovaj album nudi više nego u objektivnoj savršenosti i zaokruženosti.
8. The Magnetic Fields – 50 Song Memoir
Ne postoji nešto što će dovesti u pitanje moju ljubav prema pjesmama benda Magnetic Fields. Vremenom će doći na prvo mjesto, biće tu kad svi albumi s popisa počnu da se dave u prežvakanosti i dosadi (ne tvrdim da će do toga doći, ali ipak), sad su ovdje kao podsjećanje da ne mogu da se prisjećam niti jedne godine, a da ona ne bude obilježena momentom koji mi je pružio ovaj bend.
9. Craig Finn – We All Want The Same Things
Budući da Springsteen ne pravi više pjesme koje će popuniti tu prazninu koja je nastala nakon albuma Magic, Craig Finn je uspio da bude bolji hroničar radničke Amerike nego onaj koji ju je u jednom periodu nosio na leđima, uvjerljivo kao da joj je i sam pripadao. Craig Finn je ritmičkom recitacijom, osjećajem za detalje koji uspostavljaju odnose među ljudima u jednom blago unazađenom svijetu, uspio da bude prizemljen do tačke na kojoj mogu i sama da stojim i da se prepoznam.
10. Father John Misty – Pure Comedy
Problem s Father Johnom je nastao u onom trenutku kad je sarkazam u potpunosti uperio u pravcu koji ne razumijem do kraja. Saosjećati na globalnom nivou mogu, i to ga zadržava u mom životu i u mojim slušalicama permanentno. Ovog puta smo se osjećali više neverbalno, u dugim muzičkim prelamanjima, u njegovom pjevanju koje nije ni krik, ni bespomoćni jecaj, ali jeste nešto na pola puta od oboje. Father Johnu u potpunosti vjerujem, saglasna sam s njegovim stavovima, prosto sam zaslijepljena njegovim teatarskim načinom, ali falilo mi je malo informacija, malo osjećaja za svijet koji nije moj, malo svega, čini se, svega što sam otela od njegovog prošlog albuma, pa danas dok ovo pišem nisam sigurna koliko je do njega, ili do mene što se nismo bolje osjećali ovog puta. I ne, nije zbog brade koju je obrijao.
11. The National – Sleep Well Beast
12. Slowdive - Slowdive
13. LCD Soundsystem – American Dream
14. The Bats – The Deep Set
15. Sarah Shook & The Disarmers – Sidelong
NAJBOLJI INOSTRANI SINGLOVI :
Jason Isbell – If We Were Vampires
Pjesma je nježna posveta onome što ima i pred čim želi da jednog dana zatvori oči, kad već tako mora biti. Ima ta romantizovana varijanta besmrtnosti u koju žele da se ogrnu svi ljubavnici svijeta u trenutku kad ih snažno drži osjećaj da su ispunjeni. Da li je strah od smrti, strah od samoće ili praznine, strah od nemogućnosti da se s bilo čim suoče kao jednina, svejedno je, jer konačni ishod je isti – postoji trenutak u kom shvatiš da ljubav može stajati na najčvrstijim nogama, ali vrijeme će proticati bez obzira na to. Kad dođeš u neke godine kad više ne tražiš, već si našao, nije „volim te“ vrhunac ljubavi, već rečenica „samo da ja odem prvi“. Kad joj dodaš nježnu gitaru, kad joj dodaš još jedan vokal, nježniji i privržen, nema potrebe da je dalje objašnjavaš. Prepustiš se, pa neka vremena, neka curi, to mu je ionako jedini posao. Jason Isbell, čini se, sve zna o tome. (Iz recenzije)
Future Islands – Ran
I studijska verzija pjesme je pokazala koliko mnogo se u nekoliko jednostavnih riječi i nekomplikovanim ritmom, uz nježnu, golicavu podlogu na klavijaturi može snažno opisati nedostajanje. Bez neprevodivih metafora, prostim jezikom ispisana i opjevana bol nemanja, praznina, samoća, želja i ljubav koja se razbila pred onim što je mogla postati. Ali onda se pojavila verzija uživo, i oživjela je i onog koji pati, i predmet patnje, i dozvala sve što jedan slušalac nije mogao ni znati da pamti. Ekspresija Samuela Herringa i njegova prirodna opuštenost, koja se (znam, nevjerovatno je) manifestuje zgrčenošću i opiranjem, dali su ovoj pjesmi silinu kojom se izdigla iznad sebe i započela novi život (ili odsustvo istog) u okviru dramskog, jednako koliko i u muzičkom smislu. Tuđa bespomoćnost tako rijetko postane naša, ali Herringova ubjedljivost je taj most preskočila, a ne prešla. (Izvod iz recenzije)
War on Drugs – Thinking of a Place
Ovo je pjesma bez tenzija, bez naglih prelazaka iz jedne u drugu fazu, iako jeste slojevita. Čini se, i to ne samo meni kao potpisniku ovih redova, da je oživio Neil Young iz sedamdesetih, Neil Young koji je ponesen Floydima iz istog tog perioda, a Granduciel je medijum koji prenosi njihovu sjedinjenu energiju. U ovu je pjesmu, reklo bi se, autor unio cijelog sebe i sve ono što zna. A to nije malo. (Iz recenzije)
Afghan Whigs – Demon in profile
Fatalna privlačnost, glas koji je na pola puta do bluesa, duvački momenat, klizeći start po žicama, promjena tempa, pomalo jezivo i pomalo stimulativno, na momente svečano i ispunjeno na zvučnom planu do pucanja. Dovoljno da bih mogla svaki dan da je čujem.
Craig Finn – God in Chicago
Volim taj pripovjedni ton i glas Craig Finna čak i onda kad samo govori kroz muziku, pa je „God in Chicago“ jedna nova dimenzija prijatnosti, drugačija, a opet liči na sve ono što je ranije radio, prepoznatljiva u svom ležernom putu do potpune katarze. Obično nešto ovakvo ne bi dospjelo na muzičku listu, ali godina koja je iza mene mi nije donijela svu silu pjesama koje su me zamislile, tek njih nekoliko, pa je ova ostala, ne najtužnija priča ikad, ali upečatljiva u svojoj nezavršenosti, u prostoru neizrečenom, u slutnjama tamnijih od sive.
The National – The System only dreams in total darkness
Bilo da se posmatra kao prosta reakcija na nadiruća zla koju loše vođena politika jedne zemlje (ili svih zemalja koje znam)donosi, ili da govori o bilo kakvom odnosu u koji su uključeni zli ljudi svakodnevnice bilo koje dvojine, ova pjesma vraća u one dane kada sam počela da slušam The National, i jedina je takva, neodoljivo poznata i bliska, od svih na albumu. Jedna takva nostalgična predstava mi je značila ove godine kad sebe preispitujem na svim frontovima.
Father John – Pure Comedy
Pjesma počinje rođenjem. Bez naše volje, ali s nadom da će nas na drugom kraju sačekati neko ko će nas izgraditi na pravi način. Problem nastaje onog trenutka kad počnu vjerovanja, vjerovanja da je jedno posebnije od drugog. Father John ovdje upire prstom na činjenicu da religije razdvajaju ljude, na sve njene nuspojave, na momenat u kom vjerovanje u bilo što isključuje vjerovanje u čovjeka. A kraj te priče je uvijek isti: sviđalo se to nama ili ne, na kraju dana imamo samo jedni druge. Time on verbalno gazi ljudsku rasu, ali je nikako ne sahranjuje – on i dalje vjeruje u pojedinca. (Iz recenzije)
The Rural Alberta Advantage – Toughen up
Generalno je ostalo malo pjesama s ovog dugo očekivanog albuma da su potpuno svježe, ovogodišnje, a ova je motivaciona na način koji meni prija. Motivacija još nije došla, naravno, ali ima nekog ritma koji me podiže, pa ću pokušavati u danima i mjesecima koji slijede.
Boy Pablo – Everytime
Nekoliko dana pred zaključivanje liste dobijem od čovjeka koji je osmislio logo našeg magazina ovu pjesmu i ostali smo tako zajedno iznenađeni i tim bendom o kome se nisam potrudila ništa da saznam u međuvremenu (a ni Wikipedia ne zna ništa o njima), nisam saznala da li inače prave ovako lagane, pitke pop pjesme, pomalo sjetne, pomalo sanjalačke i jesu li im svi spotovi tako idiotski briljantni kao ovaj za pjesmu „Everytime“, ali eto mi zadatka za dane buduće.
Phoebe Bridgers - Smoke Signals
Sve oko dimova, poruka koje se rasprsnu, prošlih ljubavi i onoga što bi trebalo zaboraviti, sve je to u jednoj pjesmi, zajedno s emocijom koja podijeli osobu na neku od juče i jednu koja gazi naprijed sa zacrtanim ciljem, blago oštećena, ali stabilna. Sjećam se nečeg takvog. Sjećam i saosjećam. Divna Phoebe Bridgers. (D.A).
Slowdive – Sugar for the Pill
Sarah Shook & the Disarmers – Heal me
All Them Witches – Don't Bring Me Coffee
LCD Soundsystem – Call The Police
Micah P. Hinson – The Last Song
NAJBOLJI INOSTRANI ALBUMI PO IZBORU SRĐANA STRAJNIĆA:
1. Simon Joyner - Step Into the Earthquake
Iz recenzije: “Simon Joyner je omiljeni poeta Gillian Welch, on, opet, voli knjige Raymonda Carvera, Amy Hempel i Bobbie Ann Mason, na njega su uticali Dylan i Lou Reed, on je uticao na Conora Obersta, sarađivao sa Darnielleom, rasturao Stonese i Beatlese - tom sazvežđu on pripada. Ako se vaš pogled češće zadržava na tom delu muzičko-literarnog zvezdanog neba, onda je to čovek za vas. Ako preferirate neku drugu kombinaciju muzičko-literarnih uticaja, nastavite da tražite dalje”.
2. Hurray for the Riff Raff - The Navigator
Iz recenzije: Sveukupni utisak o ovom konceptualnom albumu je veoma povoljan. Toliko se lepo prepliće rock sa latino elementima, da može da posluži kao recept za integraciju – muzika sredine u kojoj etnička manjina živi i muzika porekla te manjine su u savršenom skladu, bez da ijedna od njih dominira. To je muzika druge ili treće generacije doseljenika – onih koji su odrasli u kulturnoj sredini svojih domaćina i još samo u genima nose sećanje na svoje poreklo. To je muzika koja pokazuje da autosegregacija i getoizacija nije rešenje za bilo koju manjinu, po bilo kojoj osnovi.
3. The Weather Station - The Weather Station
Iz recenzije: “Kažu da The Weather Station svira folk muziku ali to nije tačno. Bilo je tačno na početku karijera Tamare Lindeman, ali ova ploča uveliko prevazilazi granice žanra… Nekako je zadihana Tamara Lindeman ali ta zadihanost nije nesigurnost i nedorečenost. Naprotiv, glas joj je siguran, čvrst i odlučan ali zadihan. Kao da nema dovoljno vremena da kaže sve što hoće u pesmi pa žuri da izgovori što više reči i uglavi ih nekako u predviđeni okvir. Taj zadihani, lelujavi glas podseti odmah na Joni Mitchell, a reči koje izgovara tu sličnost još više potcrtavaju. Veliki je to kompliment jer Joni je, ako to još ne znate, umetnica najvišeg ranga, može se slobodno reći, prvosveštenica rock muzike. Sigurno ima boljih pevačica u rock’n’rollu, možda ima i boljih gitaristkinja, teško da ima boljih tekstopisateljki ali nema boljih kompozitorki, to je sigurno.”
4. Amanda Anne Platt & The Honeycutters - Amanda Anne Platt & the Honeycutters
Evo još jedne kantautorke sa odličnim bendom, ovoga puta iz country žanra. Neke pesme sa, evo, već četvrtog albuma Honeycuttersa dodiruju pop, neke bi se pre svrstale u amerikanu ali nema sumnje da Amanda potiče iz countryja i to iz novog centra te muzike, Ashevillea, North Carolina. Nema velike razlike između Nashvillea i Ashevillea, zar ne! Sudeći po Honeycuttersima i nema. „Diamond in the Rough“ je big ballad koja se na prvo slušanje „lepi“ za uvo, „Eden“ je pravi country rock, nešto kao rana Lucinda Williams sa albuma „Ramblin’“ i „Happy Woman Blues“, "The Guitar Case“ je pesma o životu na putu ispričana na jedan od hiljadu načina, „Learning How To Love Him“ je priča o 42 godine zajedničkog života jednog bračnog para, sa svim mogućim usponima i padovima...Ja nemam 42 godine zajedničkog života sa suprugom, imam tek 33, ali mi je savršeno jasno o čemu govori Amanda Anne Platt. To je veština pričanja priče (storytelling), veština da sa malo reči mnogo kažeš, koju savladaju samo najveći - Townes Van Zandt, Dolly Parton, Bob Dylan, Willie Nelson, Joni Mitchell, Kris Kristofferson, Steve Earle, Guy Clark, Neil Young, Tom Waits, Bruce Springsteen, da nabrojim neke od njih.
5. Jason Isbell and The 400 Unit - The Nashville Sound
Ovih dana je moderno hejtovati jadnog Džejsona.Ne znam razlog zbog koga je omiljeni kantri izvođač pao u tako tešku nemilost. OK, prošli album jeste bio slabiji od pretprošlog ali ne drastično (u stvari, pitanje je da li je uopšte slabiji), OK, prestao je da pije, oženio se, dobio dete, što ono kažu „sredio se“ pa valjda više nije luzer a mi luzere najviše volimo. Dalje, otvoreno je protiv Trumpa i njegove politike ali zbog toga bi valjda trebalo da ga volimo a ne obrnuto. A možda je taj hejt samo posledica onog starog manira samoproklamovanih stručnjaka za muziku (među koje i sam spadam) da kad neko u toj oblasti uspe jednostavno prestane da bude interesantan. Dok ne omatori ili dok, ako su mu zvezde baš naklonjene, ne umre. Onda ga opet svi vole. Stvarno mi nije jasno… Ploča je sasvim dobra, da ne kažem odlična. Čini mi se, posle par slušanja, da mi se više sviđa od prethodne a u rangu je sa „Southeastern“-om. Nema izuzetnih pesama kakve su bile „Cover Me Up“ i „Elephant“ ali ima ih nekoliko koje ne zaostaju mnogo. Album je fino izbalansiran - meni se kao i obično više sviđaju balade iako i numere bržeg tempa imaju svojih momenata.
6. Big Thief – Capacity
Drugi album, koji su u kratkom roku izbacili Adrianne Lenker, njen kompanjon Buck Meek i ekipa, je još bolji nego prvi koji je bio u mojih top tri prošle godine. Kada kantautor/ka kalibra Adrianne objavi svoju prvu ploču tek u dvadesetčetvrtoj godini, znajte da u svojoj torbi ima napisanih bar pedeset pesama, što završenih, što nezavršenih. Dakle, kad se jednom „otvori“, to jest nađe pravu formulu da svoje pesme predstavi javnosti, dalje sve ide glatko bar dok zaliha pesama traje. Ta zaliha, koja ispliva na površinu na prvih nekoliko albuma je obično definišuća za autora/ku – iz nje se iščitavaju glavne oblasti interesovanja, teme i ideje, muzički pravci, pogled na svet. Dakle, Big Thief će nas obasipati indie-folk rockom sa introspektivnom lirikom o gubitku i bolu, o delikatnim procesima koji se odvijaju u našim dušama, o balansu ženskog i muškog principa u svakom od nas, kao u pesmi koja otvara album, „Pretty Things“: Don't take me for a fool, There's a woman inside of me, There's one inside of you, too, And she don't always do pretty things...višeslojna pesma, kao i većina drugih sa albuma.
7. Daniele Luppi & Parquet Courts – Milano
8. Golden Boys - Better Than Good Times
9. Courtney Barnett & Kurt Vile - Lotta Sea Lice
10. Rhiannon Giddens - Freedom Highway
„Freedom Highway“ nije diskretan, on je konkretan. Direktno adresira problem koji nije rešen već nekoliko stoleća. Došlo je, izgleda, vreme kad mora da se stane ispred svojih ideja i vrednosti koje zastupamo. Rukavice su skinute, rukavi su zavrnuti. Očigledno, čeka nas borba do konačne pobede. Ljudska prava, rodna ravnopravnost, rasna i verska tolerancija, sve su to vrednosti za koje se licemerno zalažu baš oni koji ih najmanje primenjuju. Zato gore američki gradovi, zato protesti povodom Trumpove pobede.
Rhiannon je ovoga puta izašla sa svojim autorskim pesmama (uz tri izuzetka) od kojih neke bukvalno izazivaju mučninu dok ih slušamo. Već prva, „At the Purchaser’s Option“ je takva. Govori o tome da kupac može da bira da li kupuje i majku i dete ili samo jedno od njih dvoje. Jezivo! Danas su odnosi neobojenih i obojenih upakovani u oblandu političke korektnosti, pa je ovako nešto nezamislivo, ali, da li su se ti odnosi suštinski promenili? Da jesu, ne bi danas goreli američki gradovi!
(Kompletnu recenziju albuma možete pročitati OVDE)
11. Erin Enderlin - Whiskeytown Crier
Za ovaj album tvrdim da je „classic country“ album godine i očekujem da mi verujete. Naslov albuma bi se mogao prevesti kao „Glasonoša Viskitauna“ i ne zove se bez veze tako jer ovo je konceptualni album koji priča dvanaest priča o dvanaest stanovnika imaginarnog gradića Whiskeytowna. Dve pesme od četrnaest su obrade – Gram Parsonsova „Hickory Wind“ i „Til I Can Make It On My Own“ od Tammy Wynette, Billy Sherrilla i George Richeyja, koje, iako izuzetne pesme, i nisu morale da se nađu na ovom albumu jer donekle iskaču iz koncepta. Kao što rekoh, „Whiskeytown Crier“ je konceptualni album kroz koji se provlači samo jedna tema – prestanak veze, romantične ili porodične, sa svim posledicama koje iz toga proizilaze - slomljena srca, patnja, gubitak, tuga. Sve pesme osim „Jesse Joe’s Cigarettes“ su spore i tužne, sa sve slide gitarama, povezane među sobom nasnimljenim zvucima malog grada. Ima i uvod u kome nam ozbiljnim glasom John Scott Sherrill, nešvilski songrajter, objašnjava o čemu se na albumu radi. Erin kaže da je ovaj koncept smislio Jamey Johnson, još jedan nešvilski songrajter, koji je uz nju i Jim „Moose“ Browna producirao album.
12. Zephaniah OHora - This Highway
Zephaniah Ohora i njegovi Osamnaestotočkaši briljiraju u ovoj kantri pesmi koja nas vraća u zlatno doba country muzike! Momak je inače iz Brooklyna, Bakersfield je doskora gledao samo na razglednici, a napisao je gomilu pesama koje bi, da su objavljene pre pedeset godina danas bile kantri klasici pozicionirani negde između pesama Jim Reevesa i Merle Haggarda. Pošto je malo zakasnio, ostaje mu utešna nagrada - svideo se meni!Desetoriginalaodkojih se ne znakoji je bolji i jednaobrada (Something Stupid Franka i Nancy Sinatre) čine album This Highway. Moram priznati da sam bio ubeđen da ima više obrada jer su neke pesme tolik odobre da bi sigurno, kao što već rekoh, početkom šezdesetih bile veliki hitovi. Tu pre svega misklim na “I Can’t Let Go (Even Though I Set You Free)” i “He Can Take Tomorrow (I’ll Take Yesterday)”. Romantika se opet uvlači na mala vrata u naše živote a mislili smo da nas je zauvek napustila. Top 12 bez diskusije!
13. John Murry - A Short History of Decay
Posle onog krika očajnika na prethodnom albumu „The Graceless Age“, posle erupcije vulkana svojih potiskivanih osećanja, erupcije posle koje se, evo, ni posle pet godina pepeo nije slegao, niti užarena lava sasvim ohladila, erupcije koja je zbrisala pred sobom sve što je živo - nešto je ipak ostalo živo. Nešto se, ispod te lave i tog pepela mrda. Mrda se, mrda, ali vrlo oprezno. Kao da hoda po jajima, kao lečeni alkoholičar kome se svakodnevno nudi da popije jednu „nije to ništa, samo jeeednu!“ a ovaj to vešto eskivira, tako Murry ide kroz svoje nove pesme. Kao da namerno neće da otvara rane, kao da neće da previše preispituje prošlost. „Sad mi je dobro, guram nekako“, taj fazon. Neće da zaseče duboko, jer i ovako je dovoljno bolno. Valjda misli – jedva sam se ponovo sastavio koliko-toliko, bolje da ne kvarim. Ali, kako je i sam rekao u gore pomenutoj pesmi „...but the war ain’t ever over, ’till it’s won!". Izgleda da taj rat koji sa samim sobom vodi John Murry još nije dobijen! Bez obzira na sve to, meni, nemilosrdnom slušaocu, notornom uživaocu u patnjama drugih ljudi, bar onih koji su o tome spremni da javno pevaju, malo smeta nedostatak adrenalina u ovim pesmama – one kao da su pisane pod sedativima, ili još preciznije, antidepresivima čija doza nije dovoljno dobro pogođena, pa nema onog krešenda emocija koga ima u izobilju na prethodnim njegovim izdanjima.
14. Father John Misty - Pure Comedy
Ovo je album balada. Sve su istog, sporog, tempa, sa povremenim „dizanjem“ kad je potrebno dramatizovati situaciju. Refrena ili nema ili su rudimentarni. Orkestracija je prisutna povremeno i vrlo diskretno. Pevanje kao i na prethodnom , „croonersko“ mada tu i tamo vuče na Neil Younga. Problem je dopadljivost tih melodija – praktično nema pesme koja se „zakači“ za uho osim nekoliko prvih minuta „Leaving LA“ (dok ne dosadi) i nekoliko poslednjih minuta „Magic Mountaina“ i cele (kratke) pesme „Smoochie“. Može se zaključiti da je muzika ovde samo zvučna kulisa za tekstove. Filozofsko-politički iskazi kojih je album prepun ipak ne zvuče kao govori političara sa onih kaseta koje svaki od njih ima ugrađene u glavi, Father John Misty je bolji od toga... Pokušaj da se jednim albumom objasne sva zla ove civilizacije je svakako pretenciozan, ali na velika vrata vraća politiku u rock. Bez političke komponente, rock muzika je samo još jedna muzika za, figurativno rečeno, „svadbe i sahrane“ osuđena na polagano izumiranje (stavljanje u žanrovski geto). Sa politikom u sebi, rock dobija na relevantnosti kod mladih koji su po prirodi stvari najpolitičniji... (Kompletnu recenziju albuma možete pročitati OVDE)
15. The War on Drugs - A Deeper Understanding
Da, “lepota“ je ključna reč kada govorimo o muzici „The War on Drugs“. Proporcija, harmonija i simetrija – klasični zapadnjački koncept lepote koji nalazimo u umetnosti, arhitekturi, literaturi, ali i u prirodi. Nalazimo ga i u muzici. Stručnjaci su objasnili kako se zlatni presek i Fibonaccijev niz pronalaze u muzičkim kompozicijama (koga zanima, neka potraži na netu). Uprošćeno, nešto bi trebalo da se dogodi na 61,8% trajanja pesme. Da li je to „podizanje“ pesme, neki prelaz, početak solo deonice, svejedno, ali mora se dogoditi neka promena koja čini da pesma postane „lepša“. Taj mehanicistički pristup utvrđivanja lepog u muzici „The War on Drugs“, sudeći po rezultatima nekoliko mojih blic provera, nije dao uverljive rezultate, ali ostajem pri tome da je reč „lepota“ ta koja najbolje opisuje album „A Deeper Understanding“. Međutim, problem sa savršenom lepotom je taj što ona može da bude (i često jeste) dosadna. Da, baš može da bude dosadna ako nema nekog dubljeg sadržaja u sebi. Ako nema karakter, ako nema ličnost, ako nema priču. Ovde priče baš i nema – te rečenice kao da su slagane više po zvučnosti nego po značenju... (Kompletnu recenziju albuma možete pročitati OVDE)
16. The Dream Syndicate - How Did I Find Myself Here?
17. Lukas Nelson & Promise of the Real - Lukas Nelson & Promise of the Real
18. Valerie June - The Order of Time
19. Whitney Rose - Rule 62
20. Perfume Genius - No Shape
21. Turnpike Troubadours - A Long Way From Your Heart 22. Matt Patershuk - Same As I Ever Have Been 23. Florist - If Blue Could Be Happiness 24. Meursault - I Will Kill Again 25. Tyler Childers – Purgatory 2 6. Bedouine – Bedouine 27. Phoebe Bridgers – Stranger in the Alps 28. Rod Melancon – Southern Gothic 29. Bonnie Prince Billy – Wolf of the Cosmos 30. Angel Olsen – Phases 31. Jon Langford - Four Lost Souls 32. John Moreland - Big Bad Luv 33. Feist – Pleasure 34. Charlotte Gainsbourg – Rest 35. Evan Bartels - The Devil, God and Me 36. Wild Ponies – Galax 37. Jolie Holland & Samantha Parton - Wildflower Blues 38. Lillie Mae - Forever and Then Some 39. Scott H. Biram - The Bad Testament 40. Allison Pierce - Year of the Rabbit 41. Trevor Sensor - Andy Warhol's Dream 42. Eilen Jewell - Down Hearted Blues 43. Lee Ann Womack - The Lonely, the Lonesome & the Gone 44. Low Cut Connie - Dirty Pictures (Part 1) 45. Jim Jones and The Righteous Mind - Super Natural 46. Colter Wall - Colter Wall 47. Micah P. Hinson - Presents The Holy Strangers 48. David Rawlings - Poor David's Almanack 49. Laura Marling - Semper Femina 50. Jack Grelle – Got Dressed Up to Be Let Down
Pjesme godine (jedna od bezbroj mogućih lista) po izboru Srđana Strajnića:
Hurray For The Riff Raff – Living In The City
Simon Joyner – I’m Feeling It Today
Slaid Cleaves – To Be Held
Valerie June – The Front Door
The Golden Boys – She’s a Song
The War On Drugs – Pain
Lee Ann Womack - Hollywood
Jesca Hoop – Memories Are Now
Alex Cuba – Ahora
Whitney Rose – Three Minutes Love Affair
Big Thief – Mary
Trevis Meadows – Sideways
Amanda Anne Platt &Honeycutters – The Guitar Case
Jim Lauderdale – Sweet Time
Samantha Fish – Belle Of The West
Ray Davies - Americana
Foxygen – On Lankershim
Jason Isbell & The 400 Unit – If We Were Vampires
Beachheads – Moment of Truth
The Haley Sisters – Letter To My Heart
Obrada godine:
Courtney Barnett & Kurt Vile – Untogether (Tanya Donnelly, Belly)
NAJBOLJI ALBUMI PO IZBORU NOVAKA GOVEDARICE:
1a. The National – Sleep Well Beast
U ovom trenutku The National je najveći bend na planeti. Evidentna je evolucija na njihovom aktuelnom albumu, najboljem još od remek-djela “The Boxer”. “Sleep Well Beast “ ima samo jedan slab momenat, ne tako lošu pjesmu “Empire Line” koliko neuspjeli (eksperimentalni) aranžman, baš u sredini savršeno uokvirene cjeline koja pulsira samouvjerenošću i zaokruženošću - puna prepoznatljive emocionalne ranjivosti, samožaljenja ili samoosude u takoreći tipičnim tekstovima (što je karakteristika karaktera stvaraoca, ne samo stila). Srećom, postoji i ona druga strane tugaljivosti – opčinjavajuća ljepota melanholije. Melodije su maštovitije nego na prethdona dava albuma, Mat je i dalje interpretator bez premca, jedan od najvećih izvođača današnjice...Muzička slika je obogaćena mnogim detaljima sa puno suptilnog eksperimentisanja u studiju, dok bend (kao da) nikad nije bio precizniji i decidniji, iako su tematski i stilski tamo gdje su oduvijek bili...ali pomjereni naprijed - mnogo zreliji kao muzičari, i kao ličnosti. Koncentrični krug široke imaginacije u zvučnom obličju, dubinske intimne preokupacije u tekstovima i perfektne realizacije od prvog do poslednjeg takta. Zapravo sam iznenađen kako ovaj album nije unisono proglašen za najbolje izdanje prošle godine. Kakav (komercijalizovani) Kendrik Lamar, kakvi bakrači!
1b. Bedouine – Bedouine
Debi godine, fascinantno predstavljanje ekstremno profilisane i prefinjene kantautorke čija se poetika naslanja na nasljeđe najvećih majstora, posebno heroina anglosaksonske trubadurske tradicije šezdetih i sedamdesetih godina. Album koji sam preslušao puno puta, znatno više u odnosu na sve ostale, i svaki put bivao zadivljen ili prosto opčinjen ljepotom i finim tkanjem pjesama, a isto tako i delikatnim vokalom . Bukvalno svaki stih oduševljava - ovo je poezija dostojna Leonarda Koena ili Nika Drejka koji su između ostalih uticali na muzički izraz egzotične kantautorke, porijeklom Jermenke koja se iselila iz Sirije i živi u Americi, gdje radi kao uspješna dizajnerka zvuka u visokobudžetnim filmovima. Azniv Korkejian je snimila klasik iz prvog pokušaja (neke pjesme čak i bukvalno iz prve), izabravši i snimivši deset od nekoliko desetina napisanih pjesama. Ne mogu ni zamisliti poetičnu divotu i eleganciju njenog sledećeg studijskog snimka.
1c. Hurray for the Riff Raff - The Navigator
Otkrovenje godine (2017), barem za mene koji nisam ranije poznavao pjesmaricu Alynde Lee Segarra, Portorikanke koja je takođe komponovala klasik, ali ne folk nego rock - konceptualni album o svojim (obespravljenim i obezvređenim) sunarodnicima u Americi. Kolega Strajnić u svojoj nadahnutoj recenziji poentira:” Ideja, realizacija, simbioza teksta i muzike - sve funkcioniše savršeno. Priča o Portorikancima u New Yorku transcendira na sve manjinske grupe po bilo kojoj klasifikaciji – rasnoj, polnoj, rodnoj. Kao i svako pravo umetničko delo, od pojedinačnog dobija opšte značenje”. Dakle, treće remek djelo u jednoj godini, po mom sudu i tri ubjedljivo najbolja albuma 2017. godine.
4. Feist – Pleasure
Leslie Feist napravila je neočekivan, ingeniozan pomak na “Pleasure”, o kojem sam pisao skoro pa panegirike: Aktuelni album Feist fanove prethodnih albuma “Let It Die” ili “Reminder” ama baš ništa neće podsjetiti na Leslinu nekadašnju ljupkost, osim predivnog vokala koji ovom prilikom ne koristiti kao sredstvo za zavođenje, već samo kao oruđe za izvođenje pjesama mahom mariniranih u tuzi, ili sličnim pesimističnim stanjima duše”…(…)… Iako će ovo poređenje biti pretjerano čini (mi) se da za njega ima osnova: zamislite da Dženi Luis, Pi Džej Harvi i Neko Kejs vode sadržajan dijalog o estetici “4 -Track Demos”, “Canadian Amp”, inim sličnim albumima i čulnim vokalnim tehnikama, Lesli se sramežljivo smješka dok poslužuje čaj s burbonom, tek povremeno se uključujući. Reminiscencije na taj imaginarni razgovor su tkanje za krpice kojima su odjevene ove skoro ogoljene numere, kojima bi pasala i Popina poezija, “Vrati mi moje krpice” pogotovo.
5. Big Thief – Capacity
Druga polovina drugog albuma benda iz Bruklina ima izvjesnu “mitološku ljepotu” u sebi, a “Mary” je naprosto božanstvena, najdivnija i emotivno najviše naelektrisana balada iz prošle godine. Ono što naročito fascinira jedne svedenost aranžmana i instrumenata što ovaj album približava više ka indie folk nego indie rock muzici, i istovremeno ističe intimističku, nerijetko zanosnu interpretaciju pjevačice - koja je i napisala sve numere. Adrianne Lenker je, upravo u skladu sa uvodnim pasusom kompletne liste, jedna od nekolicine žena koje su obilježile pop i rock kulturu prethodne godine, u toj mjeri da bi bez nje 2017. bila osjetno siromašnija. Kapacitet benda Big Thief još uvijek nismo do kraja spoznali, sa samo dva albuma za sobom i živopisnom sudbinom singer-songwriterke - koja je rođena u religioznom kultu i susretala se sa smrću u ranom djetinjstvu - te možemo očekivati samo bolje od boljeg. Treći bi album, dakle, mogao zaista da bude masterpiece, a ne samo da nosi taj naziv kao debi, takođe vrlo dobar album za preporuku.
6. Girl Ray – Earl Grey
Najzabavnije debi izdanje godine snimile su djevojke iz Londona, kao trio koji predvodi Popi Henkin. Njen glas je čista, nenaslućena čarolija, a njine pjesme pulsiraju razdraganošću i razigranošću, uz retro zvuk koji asocira na one najfinije, opskurne ali opčinjavajuće, britanske i škotske indie pop bendove. Svježina kojom "Earl Grey" odiše isparava i iz imena, a posebno iz nonšalancije instrumentalnih dionica, da ne hvalim posebno - jer je ne mogu ishvaliti koliko zaslužuje - način na koji Popi pjeva. Ove cure ne brinu brigu oko top lista-nja, uživaju u svakoj sekundi muziciranja!
7. Moses Sumney – Aromanticism
Mozes Sumnay živi u Kaliforniji ali porijeklom je iz Gane, možda baš zbog toga ima najimpresivniji vokal među novom generacijom kantautora, a njegova senzibilna muževnost osnova je svih, redom ljubavnih pjesama. I on je snimio konceptualni (neo soul/pop) album, ali tematski a ne idejno, sa duboko introspektivnom lirikom pisanom iz perspektive emocionalno izranjavane osobe. Srceparateljno, katarzično i više no senzualno debitantsko izdanje sa savršenim nazivom. Za “Aromanticism” bi se čak moglo reći da prekratko traje, ali to nipošto nije slučaj sa sledećim na ovoj listi.
8. Father John Misty - Pure Comedy
Sa sat i petnaest minuta bolje bi bilo da je "Pure Comedy" makar za petnaestak minuta kraći, ali ambicija Father John-a ovoga puta bila je (pre)velika, toliko velika da zamalo da nije izjela samo tkivo pjesama. “Try something less ambitious the next time you get bored”, da parafraziram poetu, inače stih koji se posebno odnosi na duplo dužu no bi trebalo“Leaving L.A.” koja postepeno postaje d.o.s.a.d.n.a . No autor je, eto, imao iskrenu potrebu da progovori o ljudskoj pokvarenosti, svijetu u i oko Amerike, nerijetko propuštajući da dovrši pjesmu ili poentira ranije, da koliko-toliko sažme bezmalo “logoreične poetske slike”, te da sublimira osjećanja i stanja na koje želi da nam ukaže. Sreća da isti posjeduje izuzetan izvođački rafinman, vještina da slušaoca osvoji samo glasom i tipkama klavira čini svoje, čak i bez ironičnih žaoka na koje nas je (bio) navikao – a koje bi zapravo bile dobrodošao kontrapunkt čistokrvnoj Američkoj tragediji (slovo a je namjerno veliko). Bez obzira na sve, ipak najvažniji kantautor današnjice - sorry deda Dilane i strikane Jang! – no nadam se da će (ubuduće) pročistiti preveć pretenciozan stil te tako dosegnuti savršeniju estetsku formu. Tema, inspiracije i moralnih principa očigledno ne manjka.
9. Laura Marling - Semper Femina
Na “Semper Femina” još uvijek mlada “al nikad zrelija” Laura Marling, po mom dubokom uvjerenju najtalentovanija britanska kantautorka današnjice, propituje sopstvenu ženstvenost, seksualnost, odnos prema ženskom polu, izmeštajući perspektivu pripovjedača(pripovjedačice. Album u cjelini oduševljava senzualnim aranžmanima odnosno toplinom zvuka i produkcije koja proizvodi žmarke, a muzički izraz je -u odnosu na ranije, mahom odlične albume - usložnjen, upotpunjen, odiše čulnošću i (pomenutom) zrelošću Žene koja je stigla do samospoznaje, te poželjela da svoja osjećanja podijeli sa publikom. Zadovoljstvo je višestrano, a uživanje višestruko.
10. The War On Drugs – A Deeper Understanding
Impresivna kolekcija Pjesama sa 4-5 možda i najboljih singlova prošle godine, ali pogrešno posložene na albumu i, takođe, sa (za moj ukus) previše starinskim aranžmanima, jer bi prodisale punim plućima da nisu toliko stegnute u struku, i da je produkcija drugačija. Preambiciozno i samo povremeno grandiozno, ali Adam Gradunciel nema moć da sugestivno interpretira stihove, kao što to umije John Misty (zato njemu dvije pozicije više!), pa makar to bili pjesmetine kilometarske dužine. No, ovde nema preduge pjesme, iako skoro sve traju preko šest minuta, od kojih je magična možda jedino ona najduža – u trajanju od 11 minuta. Pošto je ta pjesma prva snimljena, trebalo je od nje sve da počinje i da se pokreće u dubinu, prije svega emocionalnu, a ne da se kreće u cikličnom estetizovanom krugu, e da bi se stiglo do remek-djela. Ovaj put ta je prilika propuštena. Kolega S. Strajnić napisao je divan tekst, skoro pa esej na tu temu poentirajući "Problem sa savršenom lepotom je taj što ona može da bude dosadna - ako nema nekog dubljeg sadržaja u sebi".
11. Sondre Lerche – Pleasure
Hipertalentovani, hipersenzibilni Norvežanin nastanjen dugo godina u Njujorku, koji dabome pjeva na perfektnom engleskom jeziku, vjerovatno jeste poznat mnogima, ali nikako dovoljno "slavan" saobrazno njegovoj neupitnoj ingenizonosti. Jedan od mojih omiljenih (kant)autora, interpretatora pogotovo, koji nikako da osvoji srca široke publike, iako ima sve zamislive predispozicije da to ostvari, prije svega veoma kvalitetne, emotivno katarzične a prijemčive albume bez ijedne loše numere.
12. Juana Molina - Halo
Hipnotički, eksperimentalni “esperanto” pop argentinske autorke - koja pjeva na španskom jeziku. Uprkos tome njen album je cjelovito djelo začudne atmosfere, jedan od neobičnijih i najodličnijih prošle godine.
13. St. Vincent – Masseduction
Stilizovano, raskošno, konceptualno djelo u kojem je Ann bila previše muzički "eklektična" za moj ukus. Pored predivnih pop pjesama tu su i ne do kraja uspjele elektronske intervencije na drugoj strani. CD jeste veoma moderan, intrigirajući, inteligentan i pomjerio je St. Vincent ka poziciji mejnstrim dive, ali umjetnički aspekt je inferioran komercijalnom dometu i konceptu albuma. Ideja ingeniozna, ali razrada kao da nije do kraja uspjela. Mislim na razradu pjesama, jer pola kompozicija funkcioniše savršeno, a druga polovina često zaostaje. U svakom slučaju nema dovoljno gitara, iako moram priznati da su klavirske balade najdivniji elementi ove satirične slagalice - koja povremeno kao da izjeda samu sebe.
14. Alvvays – Antisocialites
Pjevljive,"pričljive" i pitke indie pop pjesme čine drugo izdanje kanadskog benda a teme su mahom (nesrećne) ljubavne, uz neodoljive melodije i harizmatičan vokal Molly Rankin, koja je koautorka svih pjesama. Nema slabe tačke od početka do kraja, šteta što album nije -ha!- ambiozniji… Ili je baš zbog toga na ovako visokoj poziciji.
15. Fleet Foxes : Crack-Up
Album koji se otvara kao školjka, potrebno je prisloniti uši, najbolje sa slušalicama, i potruditi se – da, potruditi se, jer iziskuje posvećenu pažnju slušaoca, koji pak biva nagrađen komplikovanim ali divnim, još jednim itekako ambicioznim a na kraju/početku godine i pomalo potcijenjenim ostvarenjem. Istina “Crack-Up” je album kojem se više možemo diviti s blage distance nego ga gustirati često i neumjereno, baš zbog rečenog.
16. Robyn Hitchcock - Robyn Hitchcock
17. The Afghan Whigs - In Spades
18. Rhiannon Giddens – Freedom Highway
19. Phoebe Bridgers - Stranger in the Alps
20. Neil Young and Promise of the Real - The Visitor
NAJ SINGLOVI 2017. GODINE:
Na početku ove godine, rezimirajući i odabirajući najbolje singlove po kojima ću pamtiti 2017. učinilo mi se da je ista bila bogata izvanrednim Pjesmama, čak i na albumima koji nisu bivali grandiozni u cijelosti, što je slučaj sa War on Drugs i sa LCD Soundsystem, a isto tako i na onim koji su u potpunosti antologijski, poput vodećih singlova sa albuma Hurray For The Riff Raff , Bedouine i The National. Pjesma "Mary" je napose veličanstvena i emotivno upečatljiva, a kad smo već kod fantastičnih interpretacija dodao bih i "Wild Life" Laure Marling ili pak apokrifne pjesme pokojnog Bouvija. Nejasno je zašto se "Special" nije našla na prethodnom, pravom albumu Angel Olsen - jer, iako duža, pruža maksimum njenih izvođačkih i autorskih vrlina, a kad već pominjem maksimum, kod nekih muzičara oni se ne daju ni naslutiti - tako je kompleksna i delikatesna polifonija harmonija (sfera) u "Truth" Kamasi Washington-a. Evo mog izbora:
Prvih dvadeset, u dubletima:
The War On Drugs - Thinking Of A Place /Nothing To Find
Bedouine - Solitary Daughter/Dusty Eyes
Hurray For The Riff Raff - Living In The City/ Pa'lante
Big Thief – Mary/Haley
Fleet Foxes - Third of May/Odaigahara
St. Vincent - New York/ Happy Birthday, Johnny
David Bowie - Killing a Little Time/No Plan
The National - The System Only Dreams in Total Darkness/ Dark Side of the Gym
LCD Soundsystem – Tonite/Call the Police
Black Rebel Motorcycle Club - Little Thing Gone Wild/Haunt
Sledećih dvadeset najljepših pjesama:
Sondre Lerche – Soft Feelings/ I Know Something That's Gonna Break Your Heart
Angel Olsen – Special
Linda Perhacs - Winds of the Sky
Robyn Hitchcock - I Want To Tell You About What I Want
Slowdive- Star Roving
Dan Auerbach - King Of A One Horse Town
Girl Ray – Stupid Things/ Don't Go Back at Ten
Broken Social Scene - Hug Of Thunder
Afghan Whigs – Demon in Profile
The Horrors – Something to Remember Me By
Jesus and Mary Chain - Always Sad
Marika Hackman – Boyfriend
Tei Shi – Keep On Running/ Year 3K
