Nejasno je na kojim osnovama stoji, i postoji, dance rock u biti ali generalno nebitna numera koja čak ne doseže nivo klupskog hita koji će ostati bar neko vrijeme na podijumima. Na drugoj strani, što je još bitnije, u katalogu Editorsa nema težinu, a čini se da je bend trenutno u nekakvom beztežinskom stanju, pa da provokacijom radi provokacije pokušava da se dopadne publici koja nisu njihovi vjerni fanovi. Najvjerniji fanovi možda će se i nakratko nasmijati i krišom uživati u relativno zanimljivom, prljavom rifu, ako ne u donekle zaraznoj energičnosti, a podsvjesno svjesni da to nisu stari, dobri Editorsi, ali ni neki novi – bolji.

Da ne bude zabune, Beyonce je itekako podložna satiričnom prikazu, poželjno ju je prozivati i vivisecirati njeno stvaralaštvo, kao i drugu superpopularnu pop (prima)donu Tejlor Svift koja se samo uzgred pomene na samom kraju spota, takođe pod sličnim imenom koje je direktna aluzija na dotičnu heroinu. No, ironične i satirične žaoke u ovom slučaju promašuju mete, jer jednostavno nije jasno šta je “pjesnik želio da kaže”, ili da pokaže. Možda nešto pametno u međuvremenu pokuša da kaže režiser Gregori Orhel, ali jedno je dobra namjera, a nešto sasvim drugo slaba egzekuzija.