“Is your heart set on loving me, baby” na startu otkriva u kom pravcu će ići cijeli album: ni u jednom trenutku preglasan, s vokalima koji se smjenjuju, ne ravnomjerno (naklon gospođici Smolović, svaka joj od pjesama dobro stoji, kao ‘haljina za veče’ i osmijeh za cijeli dan), s nedoziranom sjetom, doziranom tugom, s puno preispitivanja, propitivanja; nekad kroz meke metafore (“Lorries and trucks” je sva alegorijska, pjesma posvećena prazninama koje ostaju praznije nakon što iscuri iz njih zajedništvo i usaglašenost), nekad kroz prosto obraćanje.
Ima na ovom albumu opštih mjesta, prežvakanih fraza i prepoznatljivih motiva, ali to se može pripisati i uzorima koji su usađeni u krvotok autora ovog albuma (sva tri člana benda se potpisuju ravnopravno, pa onda nema upiranja prstom). Upravo u pjesmi “Back Road” je to opšte najizraženije: suprotstavljanje generacija, jedne koja gori, druge koja je dogorjela, put kao život, kraj koji dođe prebrzo, pomirenje i žaljenje, želja da se sve ponovi i saznanje da ne može biti isto, sve i kad bi bilo moguće. Bez obzira na ta opšta mjesta, ova pjesma od svih na albumu, zvuči najviše američki, kao da je nastala na jednom od onih beskrajnih puteva koji povezuju dvije kafane na dva kraja Tenesija.
Pjesme koje Ivana Smolović pjeva sama su poseban sloj ovog albuma. Kombinacija ranjivosti i odlučnosti, tihe predaje i tihog ratovanja, to su lirske žene u čije ime govori, metaforički „ispod glasa“, a bukvalno svim onim što je mogla da udahne. Ona nije drugačija u pjesmi „Gun“ u kojoj drži konce svog danas, malo nespretno, ali bez ispuštanja, od one žene koja traži oslonac na mjestu s kog je krenula u život u pjesmi „1000“. To su laki prsti stvarnosti koji ti neočekivano stegnu ruku u znak pozdrava.
Lirski čovjek je naizgled mirniji. Spoznao je određene okolnosti, spoznao je sebe u pogledu djeteta („My little girl“), pronašao se na kraju jedne raskrsnice, i ima priliku da na novoj ponovo napravi izbor. „Safe way home“ kao da sumira tu vječnu nesigurnost, onu dozu opreza koju moramo imati i u trenutku zaokruženosti. Gitara je anticipirajuća, upozorava svojim indiskretnim proklizavanjem i ne dozvoljava spokoju da se useli u ovu pjesmu, u lirskog čovjeka. Duga završnica upravo komunicira s nedovršenošću onoga što je van naših saznanja, i prednost u ovom slučaju daje neopjevanom.
Album ne izlazi iz zone prijatnosti, poput onih uspavanki koje sačekaš da dođu do kraja, pa ih još jednom preživiš prije nego se oduzmeš od stvarnog svijeta. Gitare su umiljato tužne, skuplja se zvuk u male jastuke kojima se opkoliš da dobijaš utisak da si u središtu svega, u središtu ovih pjesama. Ponekad melodija postane jecaj, ali uglavnom je odraz u ogledalu prigušenih drhtaja, posebno onda kad se aktiviraju mandolina i usna harmonika, dva instrumenta koja sama od sebe produbljuju sve ono na šta se usmjere – plavo učine plavljim, a bijelo bjeljim. Uvođenje agresije u minus postupak takođe je jedna od odlika ovog albuma, upečatljivost koja dolazi u susret, ne ona koja napada iza ugla i plaši. Ovaj album će nadrasti ovu godinu samim tim što mu se možemo vraćati u raznim okolnostima i životnim dobima. Zreo, dovršen, i u svom odsustvu koncepta pokriva stvarnost s nekoliko tačaka koje se samo naizgled ne dodiruju.
Ocjena: 8.4
