Očito da je Noe pokušao da snimi horor, lišen žanrovskih konvencija i klišea, pošto je (makar samo površno) kreirao zastrašujuću atmosferu, ali ne i dovoljno ekstremne i dijabolične scene, pa je HOROR izostao. Kao i klimaks, potenciran u naslovu, čime je porušen nemali trud i umješnost da se stilskim sredstvima i forsiranjem forme – konkretno kontinuiranim i operetskim kretanjem kamere- vizuelno predoči halucinantna, narkoleptična, psihodelična (iluzija) stvarnost(i).
U jedom od prethodnih filmova, „Ulaz u prazninu“, isti se autor neuporedivo bolje i znatno odvažnije bavi koreografijom sopstvenog stila i praktično identičnim preokupacijama vezanim za izmijenjena stanja svijesti, te percepciju protagonista – ali i gledalaca. Jedan od ključnih problema „Klimaksa“ jeste neodlučnost koja nije jasna do kraja, budući da Noe po pravilu insistira na prenaglašenom, pomjerenom i šokantnom u svojim ostvarenjima. Ukratko, on ovom prilikom ne ide do kraja, ne prelazi granice, pa suštinska provokativnost i šok nedostaju. Ni scene seksa i smrti u završnici ne proizvode strah, mučninu, zgražavanje, emocionalne ili makar vizuelne potrese!
Sve nabrojano, pak, naprosto organski izvire iz narativnog postupka i prikazanog, iz sadržine i stila remek-djela „Nepovratno“ (u Srbiji perverzno prevedenog „Otpozadi“, što je aluzija na antologijsku, opravdano dugačku scenu silovanja) koji je do danas ostao ne samo ubjedljivo najbolji film koji potpisuje Gaspar Noe, nego i jedan od najpotresnijih i, svakako, najšokantnijih filmova u poslednje dvije decenije. Čini se da je autor do te mjere iscrpio svoje poetičke strategije da već godinama (i godinama) bezuspješno pokušava da reprizira ono što je tada postigao i dostigao. „Nepovratno“ je - da mu se za još trenutak vratimo- superiorna simbioza forme i sadržaja, formalnog i suštinskog, film u kome reditelj ispituje i ispisuje krajnje granice, vjenčava esencijalno i ekstremno, silazeći u tminu ljudske psihe i primalnih emocija. Zlo je prisutno, nasuprot Ljubavi, i precizno predočeno, prikazano u neobičnoj, ingeniozno izokrenutoj formi, ali dubinski istraženo i stoga istinito.
U „Klimaksu“ zlo koje nastaje kao da nije u fokusu, niti ga reditelj istražuje niti se bavi stanjem duše ili uma protagonista, nego samo manifestacijama njihove izokrenute, očas i ovlaš izopačene svijesti. Međutim, izuzetno izopačene prizore i ne vidimo, niti ih osjećamo, mada povremeno predosjećamo da se zlo rađa. Dabome da nije nužno da bude direktno i neobuzdano prikazano, no makabričnih manifestacija skoro da i nema, kao ni istinske, nesnošljive perverzije u scenama snošaja i umiranja, a izostaje i kulminacija - kako same radnje tako i emocija. A ne bi trebalo, jer je klimaks - u erotskom, ne biološkom smislu - pretpostavljena tema „Klimaksa“. Ispostavlja se da je iskustvo gledanja na koncu iritirajuće, jer je sve skupa tek jalov pokušaj, iako je postojao -kako rekosmo već- veliki potencijal da se HOROR pokaže, eventualno na izuzetno eksplicitan i ekstreman način.
Sa druge strane, neki bi se drugi reditelj počev od iste ili neke slične polazne situacije i grupacije, čak i bez razrade likova i njihovih međusobnih odnosa (što ovde bolno nedostaje), pozabavio temom koja se usput nameće –zjapećom praznoćom konzumenata klupske kulture, recimo. Ili bi se, skoncentrisan mnogo više na etiku nego li "piruetiku", udubio u sociološke i/li filosofske dileme, po potrebi i senzibilitetu stvarajući alegoriju apokaliptičnog stanja društva u cjelini...jer je realnost danas ta koja vrišti gromkije nego najuplašeniji lik u horor filmovima. Isto tako, bilo je obilja „materijala“ za punokrvno žanrovsko ostvarenje, krvavo do balčaka...
Zbog svega navedenog, ovo je jedan od onih rijetkih filmova koji je (naizgled lako) mogao biti neuporedivo uspješniji, tačnije i strašniji i ispunjeniji, e da preferencije njegovog autora nisu bile toliko površne i nesuvisle. To je rezultiralo prazninom cjeline, da ne kažemo plitkoumnošću i izlišnošću postavke, a naposljetku i cjelokupne, iako tehnički impresivne realizacije. Šteta, ali baš šteta, jer je početni „ram“ kadra (unutar koga se jedan po jedan predstavljaju protagonisti) djelovao izrazito obećavajuće: obratite pažnju na pojedinačne naslove filmova i knjiga koji su, naravno ne slučajno, istaknuti.
Na kraju, pitanje je da li nakon gledanja „Klimaksa“ ostaje nešto osim puke tehničke virtuoznosti? Bojim se da je odgovor NE, i da je ovo film koji se već nakon nekoliko dana zaboravlja, taman toliko koliko nas je nervirao jer autor nije uspio u onome što nije NI (na)umio.
Ocjena: 5/10
