RECENZIJA: Crvi – Piše nam se dobro (više manje zauvijek & Gezellig Records, 2017)

21 februar 2017
Author :  

Trebalo bi ponekad vjerovati duboko u prve utiske. Posebno onda kad izostane pretencioznost, kad je osjećaj iznad preispitivanja. Kad ti bend ponudi pjesmu u kojoj ćeš prepoznati i njih i sebe. A Crvi su uspjeli da balon oduševljenja koji je napumpan prvim zvaničnim singlom „Lažem i Kradem“ održe u vazduhu. Njihov album „Piše Nam Se Dobro“, koji je izašao početkom februara, je jedna vrijedna zbirka nevjerovatnih zvučnih slika, onih koje se oznoje od namjere da se utope u stvarnost bilo koga ko im se posveti.

To je, zapravo, lako. Jer ako postoji dominantan koncept na ovom albumu, u svih sedam pjesama (osma je live verzija jedne od tih sedam) to je 1. lice jednine, potpuno lična perspektiva koja ni u jednom trenutku ne ulazi sasvim u prostor kolektivnog. Nema tu ni dvojine, čovjek je sam, ali ne samom sebi dovoljan. Na ovom albumu nema prošlosti, nema mnogo ni budućnosti, sve je potpuno posvećeno trenutku sadašnjem, pa i ako se negdje pojavi malo optimizma, što ulazi u kategoriju predviđanja, prag vremenske distance se neće prekoračiti. Album se manje bavi uzrocima, a više posljedicama, više se bavi onim što jeste, a ne onim što je bilo ili moglo biti, i na nevjerovatno suptilan način autora sjedinjava s glavnim junakom. Frustracija i nezadovoljstvo nisu lažni, već opipljivi poput istine oblikovane u kamenu. Isto kao što se ne bavi uzrocima, čini se da ne traži ni konačno rješenje. Poenta je u neprestanom traženju, a ne mora biti završeno nalaženjem. Čovjek u njihovoj verziji može okvirno znati šta želi, ali postoji i varijanta po kojoj to ne mora biti nužno nešto što će mu prijati. Ovaj album ne zove na revoluciju, već podsjeća, pritiska i tek blago upozorava.

Svaka od pjesama kao da je ispjevana u grču, u nekoj panici od potrebe da se kaže. To ih na nekom nivou približava i dramskom kodu i čini ih glamuroznijim, upečatljivijim i izuzetno teškim za odsustvo reakcije. Ma kakva ta reakcija bila.

Uglavnom diskretni prelazi iz sirovog u meditativno, gdje ovo drugo češće dominira u instrumentalnom dijelu, razlivajući se po svijesti na gotovo poznat način – ti prelazi su još jedno od obilježja poetike Crva.

Već od samog uvoda u album, u pjesmi „Koža i Kosti“, sažeto sumiranje postojećeg stanja bez imalo kajanja, ljutnje i bilo čega što bi narušilo to prihvatanje dominira u lirskom sloju. Zvučni sloj na ovom albumu nerijetko nadrasta lirski, pa frustracija dominira, bijes razgraničava stvarnost od nestvarnosti, ta snažna gitarska prkošenja su šamar u lice i glava u dubokoj vreloj tečnosti.

I onda opet to rade u pjesmi „Propast“ – nije to opiranje, već prkos. Uspostavljanje harmonije utapanjem u tradicionalne vrijednosti rezultira, i to gotovo nužno, gubljenjem sopstvenosti i nadogradnjom na tuđi identitet. Time se sva posebnost ljudskog bića gubi u kolektivnom. Otud potreba za pasivno-agresivnim pristupom – ono što je balkanski sindrom, ne povrijediti bližnjeg, a ipak izgarati u sebi. A izgaranje je opet van lirskog, a unutar gitarskog. Već na samom početku je jasno da ovdje riječi i muzika funkcionišu po principu dodavanja štafete, pri čemu su riječi smirujuće, a ritam i režanje na žicama dizači tenzija. I taj koncept (iako mi je žao to nazivati konceptom, jer čini se da nisu namjerna ta „ulivanja“) će ovaj album staviti u red dijaloškog, a ne monološkog, kakvim bi se mogao učiniti na prvo slušanje.

„Mesec i more“ je borba unutar čovjeka koja ponekad upadne u prividnu stabilizovanost, da bi se nakon toga intezivirala. Ne radi se ovdje o očaju, već o prirodnoj reakciji na spoljni svijet.

„Majka, sestra i ja“ se naslanja na anksioznost, na negodovanje zbog neostvarenih planova, a zatim na odlučnost i narasta tenzija do kraja ove studijske verzije do granice pucanja strpljenja i do granice na kojoj nemoć prerasta u bol, pa i olakšanje na kraju nije uzrokovano nestajanjem bola, već navikavanjem na isti. Ovaj bend ima gitaru koja govori onako kako niti jedna gitara do sada govorila nije. Ivan Skopulovič i Damjan Babić su kao dva savršeno sinhronizovana trbuhozborca i u ovoj „igri“ dišu jednim plućima.

Pomenula sam studijsku verziju, jer na samom kraju albuma se nalazi i live verzija pjesme „Majka, sestra i ja“ koja je naizgled smirenija, ulazi u polje psihodeličnog njihanja, više govori o prihvatanju, ali nekako se pasivno-agresivno (eto školskog primjera za gorepomenuto) izvlači iz duboke jame i čini se da je bolnija, i u trenucima dok muklo podrhtava, i onda kad se rasprsne krik po zidovima.

O pjesmi „Lažem i Kradem“ sam već napisala sve onda kada se pojavio spot; bend, iako nije od onih koji nužno mora imati hit, ipak ima pjesmu po kojoj su prepoznatljivi i koja ih je otvorila za masovniju publiku.

„Kiša“ simulira kapanje, prvo nježno, kao da hoće ili neće, a kasnije se pretvara u pljusak. U sred gitarskog pljuska je koncentrisana potreba da se spere sva prljavština s onoga što je pogledu lirskog subjekta blisko. Savršeno se iz „Kiše“ ulazi u „Zgužvanu pesmu“ koja je kombinacija straha i konačno jedva uočljivog sivog optimizma, neke volje rođene iz tihe prepuštenosti, a ne predaje.

Album „Piše Nam Se Dobro“ je jedan od onih koji asocijativno polje raširi do neslućenih granica, pa svako može da ga interpretira na svoj način. Doživjeti sebe unutar nečije pjesme je, nadam se još uvijek, razlog zašto glad za muzikom nikada ne može biti sasvim ugušena. A čini se, po nekim naznakama, kao što je live verzija pjesme „Majka, Sestra i Ja“ koja se nalazi na epiloškoj granici albuma, da i bend ima svoje alternativne varijante, te da njihovi nastupi mogu ovaj album dopuniti, popuniti i učiniti još boljim.

Ocjena: 9/10

1130 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio