No, stvari na ovom albumu nisu potpuno crne ili bijele. Bile bi kada bi se tražio sud, a suda nema, samo (ne)djela i borba čovjeka sa samim sobom. Nekad borba, a nekad bodrenje. Takva je, recimo, scena (budući da „Violence & Sorrow“ bukvalno zvuče kao mjuzikl, riječ 'scena' se odomaćuje u poimanju kompletnog sadržaja) u „My Funny Valentine“. Koncipirana kao monolog, ali se zapravo manifestuje kao dijalog unutar lirskog junaka, ne toliko borba i sukob, koliko opravdavanje na dva fronta.
Što se tiče poistovjećivanja s mjuziklom, već od samog početka zvuči kao da je to dio namjere, a ne slučajnost. „Lady Of Violence“ koja stoji na prološkoj granici albuma, sve nagovještaje stavlja u prvi plan, dočekuje nas u nekom upozoravajućem ritmu, poput konjice koja ujednačeno galopira na ulasku u utvrđeni grad. Uključivanje gitare i zvuk orgulja u pozadini stvaraju sliku sukoba u kom se jedna strana iživljava, a druga, svjesna svoje slabosti, ne želi da se povuče, bez obzira što se upušta u sopstvenu propast. Onog trenutka kad se grubom, pomalo ozbiljnom, samosvjesnom vokalu pridruži hor kreštavih žena, nešto nalik vješticama okupljenim oko kazana, ovaj album prestaje da bude samo album, i postaje pozorišna predstava. A teatralno je sve, od vokalnih varijacija, kombinacije stilova pjevanja sa svakodnevnim govorom i recitovanjem, duge muzičke dionice koje su nosioci neverbalne komunikacije. A kad je o komunikaciji riječ, događa se neprestano: nekad je obraćanje pripovjedača, nekad je dijalog sa samim sobom, nekad je samo upozoravajuća meditacija koja je namjenjena nikom posebno, ali sama potreba da bude izgovorena računa na spoljašnju reakciju.
Svaki momenat ovog albuma ostavlja posljedice, nešto što u datom trenutku liči na katarzu, ali se vrlo brzo razbija, poremeti čovjeka na više nivoa. Album obiluje umetnutim zvučnim „slikama“ koje ponekad djeluju kao da su nalijepljene na određeni dio pjesme i nikako nemaju dekorativnu ulogu, uvijek su dio nekog nagovještaja, nekad i ne baš suptilnog. Posebno su snažne klavirske dionice koje popunjavaju prostor između strofa posebnim oznakama, i do kraja albuma će imati ulogu i simboličkog i ikoničkog znaka. Uvijek su u službi nosioca kompletne emocionalne i atmosferske informativnosti, povezuju podcjeline svojim anticipativnim djelovanjem, a u estetskom smislu dominiraju u onom dijelu kad teatralno nadvladava koncertno. Gitara je ironijski oštra, uglavnom nosilac topline i ljudskog, najsličnija čovjeku koji sve vidi i sve zna, nekad se buni, a nekad prećuti da poštedi sebe. Od vještih uklizavanja u priču, do diskretnih preuzimanja i izdizanja iznad tematske slojevitosti, gitara je poseban glas razuma, povratak na tvrdu podlogu, manje bezobrazan od klavirske pratnje, zbog čega, u duhu onoga na čemu se insistira, biva istisnut u drugi plan. A to, zapravo, zavisi od onoga što svaki pojedinac želi da čuje u datom trenutku. Ritam se priklanja glasnijem i to nije mana, jer u prenesenom smislu predstavlja ono što ne odstupa od mase. Igra kako drugi sviraju, ili svira kako drugi igraju, s neviđenom preciznošću. Na kraju albuma/slušanja/dana ono što ostaje kao najsnažnije u muzičkom smislu su podizanja intonacije, mumlanja i propratni zvučni ukrasi, nešto kao zvonjava iz pozadine, ono što bi bilo nosilac zastrašujućeg u hororu koji počiva na odsustvu radnje. Ti detalji preživljavaju album, ostaju u slušaocu da podrivaju blagu odvratnost koja je predviđena da se zadrži.
Pravo bogatstvo su metatekstualni nizovi, neprestani dijalog s Biblijom, prije svega, a zatim i s nekim drugim legendama folklora (sedmi sin sedmog sina u pjesmi „By Midnight I'm Gone“), urbanim legendama (losanđeleški hotel Cecil koji je zatvoren zbog serije neobjašnjivih događaja koji su uključivali samoubistva i ubistva pod uticajem „nečistih sila“ i nešto je više od proste priče o ukletom hotelu), te grčkom mitologijom (u posljednjoj „Captain, Row Your Boat“).
Posebno u ovom smislu je savršeno odrađen prelaz iz jednog značenjskog sloja (Violence) u drugi (Sorrow). Prvi dio albuma završava aluzijom na priču o boravku Isusa u Getsemanskom vrtu, gdje je započeo spasenje molitvom u kojoj je oplakivao ljudsku zlobu i pakost, i iskušavan od đavola, ipak nije odustao od prostog čovjeka. Osim što je (prividno, naravno)zatvoren krug nasilja, ova se priča seli na novi plan. Iz zla se rađa žaljenje, pa otud i potreba za drugom stranom medalje, za kajanjem, iskupljivanjem, novim početkom, za novim albumom koji kao da je druga strana novčića. To je selidba u čistotu, u potpunu posvećenost djevici Mariji, njenom bezgrešju. Otud u igru ulazi i moto pape Jovana Pavla II „Totus tuus (sav tvoj, apsolutno tvoj)“ koji sa sobom nosi neupitnu odanost.
Upravo na ovom prelazu iz jednog u drugi album, a opet samo iz jedne cjeline u drugu, jasno je da je kompletna priča o nasilju nasuprot tužnijem od tužnog umjetničko sukobljavanje sa Starim i Novim zavjetom. I čistoća koju pomenuh nekoliko redova iznad je zapravo „uprljana“ sarkazmom i izrugivanjem, a ta prevrednovanja koja su ostavljena otvorenim za interpretaciju zavisiće od svih predubjeđenja koje slušalac ima nevezano za album.
Čini se da je poetika albuma/benda na neki način sadržana u pjesmi „Spirits“ koja se manifestuje kroz odbrojavanje, kao posljedica nesanice, s predivnim, klizećim, nesputanim gitarskim izdizanjima, gdje se očekivano optužujući ton pretvara u divljenje. Taj poremećaj vrijednosti, dekonstrukcija zla u korist proste estetike, nosi lajtmotivske odlike. Manifestuje se kroz smijeh iz pozadine, jedno nasilno uživanje, neodstupljivost u namjeri da uzvisi sve postupke lirskih junaka, čak i onda kad nisu sasvim lirski, i onda kad su potpuno antijunaci. To su snažni krici, afektiranja, uživanje kakvo jedan hrišćanin ne bi smio sebi dopustiti. I iznad svega – nazivanje stvari pravim imenima.
Krug se zatvara vožnjom na Haronovom brodu, brodu koji je odvozio mrtve duše na drugu stranu. I bilo je logično da jedan ovakav album, koji sve vrijeme u svom korijenskom smislu nosi smrt, uglavnom nasilnu, odvede svojom sadržinom u bespovrat. U nekom smislu ova epiloška granica može simbolično da znači da samo oni sa orfejskim osjećajem za umjetnost i Psihinom potrebom za ljepotom mogu da se vrate ovom albumu, a kad govorimo o umjetnosti i umjetničkom utisku koji jedan album može da ostavi na slušaoca, ovdje je misija ispunjena. Postoje i oni koji neće moći da se ponovo suoče s ovim pjesmama (mada mi je malo teško ovo nazivati prostim imenom – pjesme) i to je granica koja se može postaviti u odnosu na ovakav sadržaj. Da pojednostavim, budući da je atmosfera pjesme „My Funny Valentine“ sve vrijeme dozivala jedno kobno mjesto iz čuvenog mjuzikla: ako znate šta se događa u brijačnici u ulici Fleet, da li biste zakoračili samo da se svojim očima uvjerite da li je to istina?
Ja sigurno bih. Ne bi bilo prvi put da poginem od nečega vrijednog pogibije, i da ustanem bogatija, bolja, ljepša iznutra.
Ocjena: 9.0/10
