Drski i duhoviti egzibicionizam žanrovski suviše raznorodnih pjesama sa debitantskog albuma, mladi alternativci čudnog imena Vizelj (sub)verzirano mijenjaju ovim šestominutnim singlom iz kojeg isparava paranoja usamljeničkog beogradskog asfalta. Tako dugo trajanje provocira promjene tempa i nekoliko raznovrsnih pasaža koji su povezani u provokativnu, brutalno dobro cjelinu, no bez suvišnih pankerskih ili fankerskih "ispada". Kao da je bend zrio negdje tamo u mraku i sada suvereno demonstrira konceptualni, kompozitorski ali i poetski pomak koji je redom povelik. Slušaoci koji nisu upoznati sa njihovim prethodnim radom, jer bend postoji od 2013. godine, za njima je jedan EP i jedno dugosvirajuće izdanje “Naj Bolji”, ostaju neopomični, iznenađeni kvalitetom zvuka i čvrstinom (razruđene) strukture ove numere. Sve je na svome mjestu, savladali su potrebu da se razmahuju sviračkim umijećem, a sačuvali i usavršili građenje atmosfere u pjesmi – koju su prestali da razgrađuju i dekonstruišu. U tom smislu ovo jeste jedna od naj-bolje konstruisanih alternativnih pjesama godine na izmaku. Kako se to kaže taknuto-maknuto, pa nema šanse da se momci vrate unazad jer su tako daleko odmakli.
Aleksi, Andreju i Veljku društvo ispred kamere pravi Ana Mandić, a Staša Bukumirović režira spot koji je većim dijelom sačinjen od noćnih kadrova. “Stroboskopi grada trepere sve vreme”, a pjesma nosi i vozi od prve do zadnje distorzije. Urbana, gradska, gotivna prljavština.
