Ovo nezaboravno i lucidno putovanje od dva sata, kako i dolikuje Noi, počinje jednom od junakinja koja se krvava vuče po snijegu i odjavnom špicom. Zatim nas režiser vodi u nešto sasvim drugačije, dokumentarni stil sa izjavama plesača koji su se prijavili za audiciju za predstavu. U ovom dijelu dobijamo dobar, dugački pregled doslovnog popisa Noinih uticaja, jer u pozadini vidimo hrpu VHS-a koje uključuju sve, od Fulčijevog “Zombi 2” do “Opsjednutosti” Zulavskog i “Kanibal holokausta".
Uslijediće plesni dio filma, u kojem će uz pratnju elektronske muzike koreografija doći do izražaja. Neko ko nije pratio opus režisera, pomislio bi da je riječ o muzičkom filmu i silno bi pogriješio, jer tek nakon približno sat vremena slijedi šok ili bolje reći trip. Plesači saznaju da im je ubačen LSD, ali prekasno, jer počnu osjećati halucinogeno djelovanje. Bezobzirno ugrožavanje djeteta, potencijalno čedomorstvo, udaranje trudnice u stomak, incest, plesačica s glavom u vatri, puno orgija, ali nijedna sa odnosom muškarac-muškarac su samo od nekih momenata koji nas čekaju.
Film je inspirisan istinitim događajima iz 1996. godine kada je jedan plesni ansambl slavio uspješnu premijeru predstave, a neko je u piće ubacio LSD što je dovelo do katastrofalnih posljedica.
Sve plesače u filmu igraju pravi profesionalni plesači, a najzvučnije glumačko ime je Sofije Butele. Sve se uglavnom vrti oko nje, a osim nje ističe se još nekoliko likova, iako je sama karakterizacija u ovom filmu sasvim u drugom planu. Ovdje je sve trijumf stila nad sadržajem. Ono što se stvarno dešava u tom drugom dijelu filma stane u nekoliko rečenica. Ali, tu eskalaciju djelovanja LSD-a, Noa je razvio kroz montažni delirijum, duge kadrove koji djeluju kao da su beskonačni, a kamera njegovog vjernog kamermana Benoa Debija postaje jedan od plesača. Cijelo vrijeme izgleda kao da je neko stavio LSD na njenu leću pa i sama proživljava efekat tripa i tako dobijamo neke od najimpresivnijih pokreta i rakursa kamere u istoriji. Samo se postavlja pitanje ko može da izdrži ovaj trip u kojem nema ni trunke moralisanja. Put do pakla je jasno prikazan, prvo sa ljepotama erosa u zavodničkim plesnim pokretima, seksu i muzici, da bi se došlo do užasa tanatosa, koji isplivaju iz ljudske psihe kada u nju uđe kiselina. Kada se spominje muzika, ona je posebno malo remek-dijelo ovog filma. Zvučni zapisi sadrže sve žanrove, pa čak i klasike poput "Angie" The Rolling Stonesa ili Afeks Tvin i Daft Pank, čiji član Tomas Bangalter je napravio nekoliko originalnih pjesama.
Ovo je jedan od najboljih, ako ne i najbolji film snimljen o drogama. Čitav film je postavljen unutar jedne lokacije, izuzev dvije scene u eksterijeru, što služi za jačanje osjećaja straha i opasnosti i stvaranje šizofrenije. Ipak, film ne završava skroz u nihilističkim bojama, što se moglo očekivati, jer se ipak nagovještava ko je konstruisao ovu kataklizmu, što nije ni važno. Ono što je važno i ključno za razumijevanje je da smo svi sposobni i za radost i za divljaštvo, ali ostaje pitanje kako se sve lako i brzo može pretvoriti iz jednog u drugo, a da mi ne shvatimo što se događa dok ne bude prekasno.
Ocjena: 9/10
