Recenzije

Mary Gauthier - Rifles and Rosary Beads

Rate this item
(0 votes)

Čitali ste onu pripovetku Laze K. Lazarevića „Sve će to narod pozlatiti“? To je pripovetka koja govori o tužnoj sudbini srpskih vojnika koji su ostali bez ruku i nogu ratujući protiv Turaka u devetnaestom veku. Onih koji su dizani u nebesa kao heroji pobednici, da bi ubrzo, zaboravljeni od svih, bili prinuđeni da prose na ulicama srpskih sela i gradova da bi sačuvali goli život. Na žalost, od „sve će to narod pozlatiti“ do „sve će tebi to Bog platiti“ ne prođe mnogo vremena. Ne samo ovde, na Balkanu, gde nam bar ratova i (fizički i mentalno)osakaćenih ratnika nikada nije nedostajalo, već, kako vidimo, i drugde.

RECENZIJA: Sara Renar – Gdje povlačiš crtu (2018)

Rate this item
(0 votes)

Mjerenje pulsa stvarnosti je težak posao, biti na nekoliko mjesta u istom trenutku, razvodnjavati okolnosti, povezati situacije, napraviti presjek učestalosti i svesti ih u, recimo, nešto manje od osam minuta. Ovo nije uvod u protok vremena, već prvo što optereti (ne u pežorativnom smislu) uši na ulasku u programirani svijet albuma „Gdje povlačiš crtu“, taj prvi korak ka gužvi iz koje se jedno tijelo (posmatraću ga kao fiktivno, za svaki slučaj, iako sve vrijeme ide za mnom i predstavlja se imenom Sare Renar, djevojke o kojoj dosta znam, a ne znam ništa), dakle tijelo se u sudaru s gužvom lagano izoluje, izdiže se iz zone glasova, svede se na sopstveni odraz u ogledalu i ponavlja nešto kao mantru, lebdi sve vrijeme na svom izmišljenom (ne zamišljenom, već upravo izmišljenom oblaku) pokušavajući da ostane ono što jeste. Snaga svega što povlači na dolje je nemjerljiva, a prostor iznad je oslobođen gravitacije. To znači da ništa ne vuče na dolje, da je svijest o sebi dovoljna i u takvom prostoru otvorenog uma samo slični će moći da se susrijeću. Slični po bježanju, ne po bendovima koje vole i hrani u kojoj se dave.

RECENZIJA: Nikola Vranjković – Veronautika

Rate this item
(0 votes)

Ne znam zašto osećam strahopoštovanje prema Nikoli Vranjkoviću. Upoznao sam ga na promociji ovog albuma na nivou zdravo – zdravo, uz ljubazan osmeh i stisak ruke, dakle nisam osetio ništa od fame koja ga prati: zajeban lik, nadrkan, i sve neki slični epiteti...Meni je delovao sasvim pristojno, čak je bio blag u nastupu na pomenutoj promociji, blag do stidljivosti. Očigledno mu ne prijaju te promotivne aktivnosti. Izgledao je kao da jedva čeka da se sve to završi. A bio je UK Parobrod pun k’o oko. Svi koji se bave rokom na bilo koji način, a da pripadaju starijoj i srednjoj generaciji, bili su tu. Jeste, bio je i Bajaga!

Razlog promocije je bio album „Veronautika“ koga je pripremao desetak godina, kako se čulo te večeri. Nekoliko puta je istaknuto da je Nikola perfekcionista kada se radi o kvalitetu snimljenog materijala. Deset godina je trebalo da se te pesme snime tako da on bude zadovoljan, i evo, album je najzad u našim rukama – dakle, Nikola je zadovoljan. Ima i zašto! Sviđala vam se ili ne muzika koja se nalazi na ovom duplom CD-u, kvalitet zvuka je neosporan. Vrhunski!

Rate this item
(0 votes)

Postoji jedna ravan na kojoj može da se za nešto kaže da ima etno motive, a da se ne misli na vremena koja se pravimo da su prošla. To je prostor u kome se glasovi generacija preklapaju, hronotop koji podrazumijeva rušenje živog, da bi se gradilo nešto samo navodno življe. Ti glasovi starog se na samom početku mini albuma „Južno“, u pjesmi „Niko ni od koga“ poigravaju sa svakodnevnicama, susretom brižnih sa nemarnima, podsmijehu koji se uguši pred količinom slijepe ljubavi. I baš tu, gdje se odvaja dijete od doma, dočekuje nas Dimitrije Dimitrijević pjesnik kakvog oduvijek želimo u muzici, spretan s riječima, onaj koji prepoznaje velike momente u sitnim gestovima i sjenkama koje se slivaju i nestaju, i od toga pravi slike koje se indiskretno uguraju u sjećanja kao da su naša.

Otužni glas Dimitrijev iz te početne pjesme će se prebaciti u svaku sljedeću, taj neki žalosni vapaj pregažene osobe iz tamnog ćoška koji se zatvara u sopstveno žaljenje, nebitno da li pjeva o tome koliko je samom sebi previše, ili mu je neke druge osobe premalo. Uz gotovo umiruće gitarske zvuke, ne teatralno umiruće, već zaglušujuće, kao da udaraju o zidove i skliznu na pod, dobijamo atmosferu samoće, ali samoće udvoje, stvarne ili imaginarne dvojine – to već nije bitno.

„Južno“ nije album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.

a0527575325_16.jpg

Drugi EP Dimitrijev, pod nazivom „Ponestaće“ je jedna muzička minijatura, ali samo ako uzmemo u obzir da se radi o nekih osam minuta materijala. Kad je sadržaj u pitanju, imamo emotivno, misaono i stilski jedan zaokružen album, sav od usitnjenih gitarskih treperenja, pozadinskih zvukova, ritma koračanja kroz napuštene hodnike sjećanja i onoga što u datom trenutku ostaje za čovjekom, atmosfere praznih soba u kojima se svaki zvuk završava na prašnjavim kredencima.

Dimitrijev prigušen, i prijatan u isto vrijeme glas, a posebno način na koji se poigrava dužinama riječi i intonacijom, približavaju ovaj album performansu koji ne traži ni akciju, ni reakciju. Krajnji osjećaj je da se radi o samo jednoj pjesmi koja nikad ne završava, već je naglo prekinuta na pola potrebe da se kratki rezovi skupe u nešto smisleno. Ono što se zaista osjeća je samoća, zbunjenost i svjesnost, malo nostalgija, a sve je to praćeno preispitivanjem, više zbog viška slobodnog vremena, nego zbog pitanja na koja će se jednom odgovoriti. Jedan vrlo čudan lirski čovjek živi u pjesmama Dimitrija Dimitrijevića.

Dimitrije Simović je nama poznat kao član (basista i vokal) benda Igralom iz Niša, benda koji je podigao očekivanja na polju energične amerikane na našim prostorima samo jednim albumom. Na isti način u svom solo projektu podiže očekivanja i trenutno mi nije baš jasno u kojim bih ga izdanjima radije slušala, ali nadam se da će jednako biti posvećen i bendu i sebi.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio