Recenzije
Namamljivači. Tako nekako. Daju ti jedan singl s albuma, pa se zaljubiš kao neka djevojčica na velikom odmoru, pa ti onda podgriju ljubav drugim singlom, zavučeš se u pjesmu kao u zagljaj dugih ruku bubuljičavog dječaka. I onda... onda valjda shvatiš da djevojčica nisi već odavno. I da svi to rade, namamljuju po službenoj dužnosti. I ne možeš kriviti nikoga za emociju koju ima, i koja ne mora biti ista u svakoj pjesmi.
Josh Tillman je u prošlom životu, od koga se sve više distancira, objavio osam albuma i time zaključio svoju introvertnu fazu. Otkako je usvojio novo ime – Father John Misty (FJM), postao je ekstrovertan. Ta promena je postepena. Na „Fear Fun“ i „I Love You, Honeybear“ lično i opšte se prepliću, nekad preovladava jedno, nekad drugo, ali lično je prisutno, što rezultira čestom upotrebom ironije i sarkazma kao odbrane od stvari koje mu se ne sviđaju. Hajde da vidimo kako stoje stvari na „Pure Comedy“!
Ima ta pjesma, „Braille“, koja uvodi u EP „Let Me Sleep“ koja može proći kao himna neodvojivosti, prožimanja, potrebe jednog bića za drugim, i to bića koje stoji nasuprot, koje dopunjava. U pjesmi je, naravno, to biće negdje drugo, otišlo je, i nema podataka o tome da li je živo, da li će se vratiti i da li može da čuje nježni vapaj koji mu je upućen. Cijela filozofija odnosa među ljudima, i to ne samo ljubavnih, mada neka ljubav uvijek igra ulogu, pa makar svojim odsustvom.
Ajmo jednu za navigatora, ajmo još jednu za voz koji kreće, za ukrcavanje na ovo putovanje... tako počinje verovatni album godine. I naši stari bi nešto slično rekli, došli smo na dve noge, mora bar dve da se popiju. Bar za početak. A počinje žestoko.
