RECENZIJA: Feist - Pleasure

29 april 2017
Author :  

U rana jutra, ovaj album kao da pruža posebno uživanje svojom osobito(m) kamernom atmosferom, akustikom tuge u dubinama mikrokosmosa kanadske kantautorke zagledane unutra, a ne prema izvana tj. u skladu sa očekivanjima publike, kako to po nepisanom pravilu praktikuju savremene pop zvijezde.

Feist je, nesumnjivo, muzička zvijezda, voljena interpretatorka za koju možda mnogi njeni slušaoci ne znaju da sama piše i komponuje. Kako to često biva kod (kant)autora kojima nije cilj prodati nego poslati poruku, pa čak ni poslati poruku nego skinuti breme s duše, teme iz ličnog života se prepliću sa temama i motivima u pjesmama, direktno ili indirektno. Nerijetko, to su samo manje ili više ekstrovertne eskstenzije osjećanja njihovog kreatora, a po pravilu što je bolje taj proces kamufliran to je pjesma bolja.

Kreativni impulsi Lesli Fajst ovaj su put vrlo introvertni, cio album je introspektivan, ali, kad dođe vrijeme za to, a to biva u egzistencijalističkoj numeri “Century” u kojoj joj se pridružuje Džarvis Koker sa svojim šaputanjem, dodirne se i “duša epohe”, onako ovlaš, pjevajući o emocionalnoj i svakoj drugoj, suštinskoj usamljenosti.

Slijedi centralna pjesma albuma, ako ne računamo krucijalni uvodni, savršeno ekranizovani singl, “Baby Be Simple” čiji naslov kao da sažima poetičku strategiju albuma – jednostavnost, primarnu i neuljepšanu emociju - koja kreće od osnovnih postulata alternativnog akustičnog rok, nikako pop izraza, potom ljupkosti kantrificirane gitare, vokala i bek vokala u “Get Not High, Get Not Low” do bluz idioma u “I m Not Running Away”, nadograđujući ih minucioznim, svedenima aranžmanima i fragilnom produkcijom . Eksperimentišući sa detaljima ( npr. dinamičkim izmjenama u pomenutoj “Pleasure” koja kao da ukroćuje potisnutu neurozu ili produkcijskim finesama u finalu “A Man Is Not His Song” u kojoj se može čuti i hor, te teksturi pjesme “Wind” koju oplemenjuju zvuk horne, saksofona i klavira), postignuto je da cjelina diše sličnim, ali ne identičnim tempom, uz ta tanana “uzbuđenja” i delikatne promjene nema ni govora o monotoniji. Naprotiv, u sledećim slušanjima, lako se nalaze novi detalji i razlozi za ponavljanje postupka. Izdvojeni iz cjeline, singlovi kao da žive specifičnim životima, “Century” recimo zvuči još bolje u centralnom dijelu “Pleasure” dok istoimeni singl postiže još jaču dinamiku i čak “punk-punch” reskost (ne zaboravimo da je Feist u mladosti bila član pank sastava), a kao numera koja otvara album djeluje nekako ranjivije, “finije”.

Naravno, kohezivni elemenat je autorkina superiorna sugestivnost i izvođačka izvrsnost, u umjetničkom činu uobličavanja krhke emotivne građe koji polazi od samoispitivanja i prelazi – neprimjetno, za razliku od nekih sličnih isforsiranih pokušaja – transcendentalnu ravan čulnog iskustva. U tom smislu “Pleasure” je potrebno iskusiti od početka do kraja, a poželjno je, iako ne i neophodno, kušati Ljubav u njenim post festum fazama, kada ostanu jedino krhotine odnosa, a zatim i (uvijek subjektivna) sjećanja. Daleko od toga da je Fajst obuzimala tuga tokom snimanja i kreiranja ove muzike, ona to ne kazuje u intervjuima, nema “konkretnog” povoda, ali povod naravno jeste duboko ličan, ljudski, pa potom artistički poriv. A najvjerovatnije je to paralelno, i jedno i drugo, istovremeno.

Iako će ovo poređenje biti pretjerano čini (mi) se da za njega ima osnova: zamislite da Dženi Luis, Pi Džej Harvi i Neko Kejs vode sadržajan dijalog o estetici “4 -Track Demos”, “Canadian Amp”, inim albumima i čulnim vokalnim tehnikama, Lesli se sramežljivo smješka dok poslužuje čaj s burbonom, tek povremeno se uključujući. Reminiscencije na taj imaginarni razgovor su tkanje za krpice kojima su odjevene ove skoro ogoljene numere, kojima bi pasala i Popina poezija, “Vrati mi moje krpice” pogotovo.

Postoje dvije vrste veličanstvenih albuma, oni konceptualno uobličeni i albumi na kojima svaka pjesma štrči, priča svoju priču. Povrh svega stoji ultimativni "Bijeli album Bitlsa", nekoheretno zaokružena cjelovitost za razliku od St. Peppera ili B strane Abbey Road-a, koja se račva na sve četiri strane i sjedinjuje u alhemijskom trenju i magnovenju genijalnosti kakva je rijetkost u univerzumu.

Poslednji album Feist, na koji se čekalo šest godina, na pola je puta, mada bliži konceptualnom djelu, ne možemo ga nazvati veličanstvenim, ali vrhunskim slušalačkim iskustvom, i iskušavanjem starih fanova, svakako možemo. Ljubitelje albuma “Let It Die” ili “Reminder” ama baš ništa neće podsjetiti na Leslinu nekadašnju ljupkost, osim predivnog vokala koji ovom prilikom ne koristiti kao sredstvo za zavođenje, već samo kao oruđe za izvođenje pjesama mahom mariniranih u tuzi, ili sličnim pesimističnim stanjima duše. Poslednja, “Young Up”, sa blagom sakralnom notom, odiše kakvim-takvim optimizmom u najavi, pa možda nije sve izgubljeno ni za one koji bi voljeli da je čuju kako (ponovo) pjeva vedrije, sretnije kompozicije. No, šta je Sreća, šta predstavlja Uživanje? Nije li to iluzija ispunjenosti u trenucima zaboravljanja Praznine - prolaznosti, patnje, neminovne tuge?

“How could I live if you are still alive” pita (se) autorka u “I Wish I Didn't Miss You”, odgovor potražite na albumu u kojem je potpisnik ovih redaka uživao, jutros ranije i evo do maloprije, bez obzira na - štaviše upravo zbog preovladujućeg osjećanja melanholije.

Ocjena: 8.3/10

407 Views
Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio