Recenzije
Evo novog albuma Jovanovića, ponovo pod dirigentskom palicom Petra Rudića ali ovoga puta u izdanju Pop Depresije. Ono što se na prvi pogled može videti je bogatstvo aranžmana – nije krajnje svedeno kao prvi album.
Glas na prvom albumu je bio sasvim ravan, bez ikakvih egzibicija, čak i bez bilo kakvih pokušaja narušavanja ravne linije.Ono što sam napisao za potlistu posle prvog susreta sa njim, još pre izlaska prvog albuma, u proleće 2014-te godine kada je bio support Nini Romić u KC Gradu mislim i danas: „Nema on glas visok poput Tima Buckleya, nema ni glas dubok kao Scott Walker, ali bi Michael Gira, Bill Callahan i Leonard Cohen svakako mogli da ga prime u recitatorsku sekciju ako se još malo potrudi.
Dino Santaleza se, sudeći po slici sa omota, ovoga puta pojavljuje u obličju nečastivog koji drži svet u svojim rukama. Belzebub se sada zove Para Lele, a sudeći po tome kako nam je i šta učinio, mogao bi da bude i Kuku Lele! Da li je Para Lele povlačenje paralele u odnosu na Pridjeve? Izgleda da je tako. Pridjevi su Dino plus Picek/Romić, a Para Lele Dino plus NL od NLV (Nikol i Luka), plus Ivana Kujundžić. Razlika je uočljiva već na prvi pogled – u Para Lele čuje se mnogo više Istre nego u Pridjevima, što je sasvim logično, jer su svi oni iz Istre (nisam siguran za Ivanu K.). Kosmička muzika iz mitske Istre – tako su i sami na bandcampu napisali.
U digitalnom dobu, kad su ploče prava rijetkost koju samo kolekcionari čuvaju od potpunog zaborava, pojava jedne namjenske singlice je pravo osvježenje. Posebno split izdanje, što će u slučaju bendova kao što su ESC Life (Hrvatska) i Remedy (Austrija) vrlo jasno predočiti kakve su to svirke na kojima zajedno nastupaju. Nama je, naravno, važniji ovaj prvopomenuti, jer njihova pjesma „Fill The Void“ je svojevrsna najava novog albuma, pa skraćuje čekanje, budući da se prvijenac „Access All Areas“ udobno smjestio u svijesti onih koji su ga s voljom slušali.
Artizam u umjetnosti (a istina je da zvuči kao pleonazam) je širok prostor na kome nema ograničavanja u kvantitativnom smislu, ali traži istinsku umješnost, nerijetko potpuno oslobođenu emocija. Na takvom „radnom prostoru“ mogućnosti su bezgranične, pa je u muzici ova oznaka vrlo zahvalna; dozvoljava šetanje kroz muzičke stilove, dozvoljava uklapanje u granične umjetnosti, povodi se neograničenim tematskim izazovima, glamurozna je i glasna na način da ne može biti ignorisana.
Upravo to je, u kraćim crtama, osobenost novog albuma (duplog, trećeg po redu) „Violence & Sorrow“ hrvatskog benda Moskau. Naglasak je na duplom, iako više zvuči kao A i B strana jednog, lice i naličje prve odrednice iz naslova: zla. Zapravo je vrlo dobro smišljen koncept, s jasnom prološkom granicom, jasnim prelaskom iz jedne zone (nikako zone udobnosti) u drugu (još manje udobnu). O neudobnosti: pa ako uzmemo u obzir da je sila koja navodi na zlo pomalo opterećujuća, ali sama po sebi sa smanjenim osjećajem krivice, onda bi žaljenje, onog trenutka kad se krivica aktivira, bilo dodatno opterećujuće.
