Recenzije
Postoji jedna ravan na kojoj može da se za nešto kaže da ima etno motive, a da se ne misli na vremena koja se pravimo da su prošla. To je prostor u kome se glasovi generacija preklapaju, hronotop koji podrazumijeva rušenje živog, da bi se gradilo nešto samo navodno življe. Ti glasovi starog se na samom početku mini albuma „Južno“, u pjesmi „Niko ni od koga“ poigravaju sa svakodnevnicama, susretom brižnih sa nemarnima, podsmijehu koji se uguši pred količinom slijepe ljubavi. I baš tu, gdje se odvaja dijete od doma, dočekuje nas Dimitrije Dimitrijević pjesnik kakvog oduvijek želimo u muzici, spretan s riječima, onaj koji prepoznaje velike momente u sitnim gestovima i sjenkama koje se slivaju i nestaju, i od toga pravi slike koje se indiskretno uguraju u sjećanja kao da su naša.
Otužni glas Dimitrijev iz te početne pjesme će se prebaciti u svaku sljedeću, taj neki žalosni vapaj pregažene osobe iz tamnog ćoška koji se zatvara u sopstveno žaljenje, nebitno da li pjeva o tome koliko je samom sebi previše, ili mu je neke druge osobe premalo. Uz gotovo umiruće gitarske zvuke, ne teatralno umiruće, već zaglušujuće, kao da udaraju o zidove i skliznu na pod, dobijamo atmosferu samoće, ali samoće udvoje, stvarne ili imaginarne dvojine – to već nije bitno.
„Južno“ nije album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.
Drugi EP Dimitrijev, pod nazivom „Ponestaće“ je jedna muzička minijatura, ali samo ako uzmemo u obzir da se radi o nekih osam minuta materijala. Kad je sadržaj u pitanju, imamo emotivno, misaono i stilski jedan zaokružen album, sav od usitnjenih gitarskih treperenja, pozadinskih zvukova, ritma koračanja kroz napuštene hodnike sjećanja i onoga što u datom trenutku ostaje za čovjekom, atmosfere praznih soba u kojima se svaki zvuk završava na prašnjavim kredencima.
Dimitrijev prigušen, i prijatan u isto vrijeme glas, a posebno način na koji se poigrava dužinama riječi i intonacijom, približavaju ovaj album performansu koji ne traži ni akciju, ni reakciju. Krajnji osjećaj je da se radi o samo jednoj pjesmi koja nikad ne završava, već je naglo prekinuta na pola potrebe da se kratki rezovi skupe u nešto smisleno. Ono što se zaista osjeća je samoća, zbunjenost i svjesnost, malo nostalgija, a sve je to praćeno preispitivanjem, više zbog viška slobodnog vremena, nego zbog pitanja na koja će se jednom odgovoriti. Jedan vrlo čudan lirski čovjek živi u pjesmama Dimitrija Dimitrijevića.
Dimitrije Simović je nama poznat kao član (basista i vokal) benda Igralom iz Niša, benda koji je podigao očekivanja na polju energične amerikane na našim prostorima samo jednim albumom. Na isti način u svom solo projektu podiže očekivanja i trenutno mi nije baš jasno u kojim bih ga izdanjima radije slušala, ali nadam se da će jednako biti posvećen i bendu i sebi.
Već prva ozbiljna najava novog albuma beogradskog trojca On Tour, obrada pjesme „Cry With No Reason“ potvrdila je ono što već odavno znamo, a to je da ovaj bend ima jedan od najboljih vokala na Balkanu. Ika Smolović je u stanju da i pjesmu koja je tuđa bukvalno rodi za sebe ponovo i učini je svojom. Da bude snažnija, da bude prijatnija, bolnija i ubjedljivija, ma koliko bila savršena u svojoj izvornoj verziji.
Naravno, najbitnije su pjesme, i to je On Tour u jednom trenutku izdvojilo na mojoj listi prioritetnih bendova. Na “Don’t it make you want to go home” nema slabijih momenata, samo tiših od tihih, tužnijih od tužnih, i prijatnijih od prijatnih. Imamo skup emocija koje ni u jednom trenutku neće zvučno izazvati eksplozije, no nikad nije sigurno šta će u svakom pojedinačnom tumačenju svakom pojedinačnom slušaocu uraditi.
Spiritus movens grupe Baobab Mišo Petrović je šetač. Krene iz svog Arilja i šeta po okolini. Uzbrdo, nizbrdo, gore, dole, u ritmu koraka. Upija. Imajte u vidu da je to Zlatiborski okrug, lepota je to. Ne može a da ne utiče na umetničku dušu. I sam sam šetač pa znam – šetanje je razmišljanje. O svemu. Od sasvim ličnih stvari do onih sasvim opštih, koje nas uveliko nadilaze. Misli naviru bez reda, jedan tok prekida drugi, koji može i ne mora biti u vezi sa prvim, dođe povremeno i do, kako ih ja zovem, tabula raza faza koje su ispunjene ničim – tišinom. Te faze su samo najava novog toka misli koji se pojavljuje iz dubina moždane mase. Liči to na puštanje vinila na gramofonu – pesme i prostori između pesama se smenjuju u nepravilnim intervalima. Svaka šetnja – jedan LP! Ili bar EP. U mom slučaju, s obzirom na nedostatak muzičkog talenta, neke od tih misli obično završe u nekoj od recenzija koje pišem, kod Miša, koji je muzičar u dubini duše, završe kao pesme. Naravno, nije svaka šetnja jedan LP, pa ni EP, mnogo je šetnji potrebno da bi se oblikovale pesme za jedan pravi LP, i još mnogo studijskog rada pride, ali, skoro sam siguran da se kostur formira u šetnji. Uostalom, pogledajte omot.
To što sam tek preko mlađahnog Davida Nancea, o kome sam pisao u prošlom nastavku „Eklektika“, došao do Simon Joynera, verovatnog vlasnika albuma godine u mom izboru, je moja greška i posledica činjenice da nisam dobro naučio lekcije sa Škloa foruma, u koji sa ulazi po preporuci, a čiji sam član od pre nekolicine godina. On okuplja ljubitelje garažnog rocka i srodnih pravaca kojima likovi poput Joynera ne mogu da promaknu. Oni ih detektuju još u embrionalnoj fazi njihovog razvoja. Joyner je davno izašao iz nje, i po godinama, i po dužini karijere i po broju albuma koje je izdao – 17, ako sam dobro prebrojao. Među nama je od 1971, a sa svojim izdanjima od 1991. Uticao je na Connor Obersta (Bright Eyes), svog sugrađanina iz Omahe, Nebraska, i sarađivao sa John Darnielleom (The Mountain Goats). Za mene dovoljno.
