Recenzije
To što sam tek preko mlađahnog Davida Nancea, o kome sam pisao u prošlom nastavku „Eklektika“, došao do Simon Joynera, verovatnog vlasnika albuma godine u mom izboru, je moja greška i posledica činjenice da nisam dobro naučio lekcije sa Škloa foruma, u koji sa ulazi po preporuci, a čiji sam član od pre nekolicine godina. On okuplja ljubitelje garažnog rocka i srodnih pravaca kojima likovi poput Joynera ne mogu da promaknu. Oni ih detektuju još u embrionalnoj fazi njihovog razvoja. Joyner je davno izašao iz nje, i po godinama, i po dužini karijere i po broju albuma koje je izdao – 17, ako sam dobro prebrojao. Među nama je od 1971, a sa svojim izdanjima od 1991. Uticao je na Connor Obersta (Bright Eyes), svog sugrađanina iz Omahe, Nebraska, i sarađivao sa John Darnielleom (The Mountain Goats). Za mene dovoljno.
Evo novog albuma Jovanovića, ponovo pod dirigentskom palicom Petra Rudića ali ovoga puta u izdanju Pop Depresije. Ono što se na prvi pogled može videti je bogatstvo aranžmana – nije krajnje svedeno kao prvi album.
Glas na prvom albumu je bio sasvim ravan, bez ikakvih egzibicija, čak i bez bilo kakvih pokušaja narušavanja ravne linije.Ono što sam napisao za potlistu posle prvog susreta sa njim, još pre izlaska prvog albuma, u proleće 2014-te godine kada je bio support Nini Romić u KC Gradu mislim i danas: „Nema on glas visok poput Tima Buckleya, nema ni glas dubok kao Scott Walker, ali bi Michael Gira, Bill Callahan i Leonard Cohen svakako mogli da ga prime u recitatorsku sekciju ako se još malo potrudi.
Dino Santaleza se, sudeći po slici sa omota, ovoga puta pojavljuje u obličju nečastivog koji drži svet u svojim rukama. Belzebub se sada zove Para Lele, a sudeći po tome kako nam je i šta učinio, mogao bi da bude i Kuku Lele! Da li je Para Lele povlačenje paralele u odnosu na Pridjeve? Izgleda da je tako. Pridjevi su Dino plus Picek/Romić, a Para Lele Dino plus NL od NLV (Nikol i Luka), plus Ivana Kujundžić. Razlika je uočljiva već na prvi pogled – u Para Lele čuje se mnogo više Istre nego u Pridjevima, što je sasvim logično, jer su svi oni iz Istre (nisam siguran za Ivanu K.). Kosmička muzika iz mitske Istre – tako su i sami na bandcampu napisali.
U digitalnom dobu, kad su ploče prava rijetkost koju samo kolekcionari čuvaju od potpunog zaborava, pojava jedne namjenske singlice je pravo osvježenje. Posebno split izdanje, što će u slučaju bendova kao što su ESC Life (Hrvatska) i Remedy (Austrija) vrlo jasno predočiti kakve su to svirke na kojima zajedno nastupaju. Nama je, naravno, važniji ovaj prvopomenuti, jer njihova pjesma „Fill The Void“ je svojevrsna najava novog albuma, pa skraćuje čekanje, budući da se prvijenac „Access All Areas“ udobno smjestio u svijesti onih koji su ga s voljom slušali.
