Recenzije
Malo šta me je rastužilo kad je muzika u pitanju kao raspad The Weakerthansa, iako je njihovo postojanje godinama visilo u vazduhu. John K. Samson, centralna autorska i vokalna figura ove kanadske četvorke je ostao aktivan sve vrijeme u side projektima, i srećom i dalje u njegovim radovima ima tragova onoga što je kod bivšeg mu benda bilo esencijalno.
Događalo se da u startu odustanem od svega što u sebi ima oznake elektronike i dupstepa, ali kada su se oko Beatz & Rhymes (u jednom trenutku je ličilo na projekat, ali srećom, nije ostalo na tome)počela pominjati imena dvojca Bojan Đuković i Braco Subotić, ličilo je na izazov. Braco Subotić je u godinama kad je crnogorska underground scena imala svoj najbolji period, početkom ovog milenijuma, bio prvi među jednakima, frontmen legendarne Qtere i najomiljenija muzička figura svog doba, i nakon toliko godina u nekom traženju i drugim projektima (kao što je Vrpca, recimo), koji nikad nisu ugasili sjećanje na svijetlo doba starog benda, evo ga ponovo u centru pažnje. Bojan Đuković je tajanstveniji član ovog dvojca, jer je otišao u Sjedinjene Države po svoje obrazovanje. Tamo je izučavao klasičnu gitaru na jednoj od njihovih akademija, a u međuvremenu davao svoj doprinos u nekim rock bendovima, pa i u The Doors Tribute bendu. Uvijek je bio zainteresovan za autorski rad i istraživanje žanrova, no na tome je poradio na pravi način tek po povratku u Crnu Goru i ovo je, čini se, samo jedan vrlo dobar početak svega što ima da pokaže.
Kada se usamljena vučica vraća u planinu u kojoj joj je nekada bio brlog, iskusnija od svih živuljaka koji još uvijek obitavaju na istom mjestu, svi se bespogovorno sklanjaju u širokom luku, svjesni moguće opasnosti. Znakovi upozorenja su ožiljci po cijelom njenom tijelu i način na koji se kreće, sasvim lagano, uspravno, neukrotivo. Eto moguće metafore za deveti, ili će biti deseti solo album Kristin Hersh nakon šestogodišnje muzičke pauze, čiji životni put nije bio popločan glatkim utabanim stazama, već filigranskim pločnicima punim mirisa poroka (prvenstveno dozvoljenih i nedozvoljenih opijata), s jednim (javno priznatim) pokušajem samoubistva, a povrh svega bilo je i (u njenom slučaju) inspirativnih halucinacija, zbog čestih maničnih depresija tj. promjena raspoloženja zbog bipolarog poremećaja.
“Marsovska Listina” je kriptonit nezavisne produkcije, dragocjeni modri kamen koji pospješuje energetske protoke, raskrčuje krvotok zdravog duha i prefinjena humora. Slušaoci koji se prepuste konceptualnom toku i fluidnom žuboru prvorazrednih pop melodija, šarmu lokalnog bračkog dijalekta koji sam po sebi izaziva smješkanje recipijenta, naći će se u virtuelnoj hiperbaričnoj komori, a nakon preslušanog Albuma koji se konzumira u cijelosti mali će biti broj onih, pretpostavimo naslušanih, koji neće dodati Valentino Bošković na spisak svojih omiljenih muzičara. Toliko duha na jednom “nosaču zvuka” nije se čulo još od vremena Buldožera, ili Idola, uopšte novog talasa koji je vrcao duhovitošću kojom odiše svaki dašak, svaki ton ove muzičke poslastice, pa se lične asocijacije šire progresivno. Brzopleto prizivam još jednu metaforičnu konstrukciju - hrvatski Gorillaz na proputovanju kroz neku alternativnu galaksiju, prvenstveno zbog pop melodičnosti i zbilja vanserijskog produkcijskog dosega, gdje su najsitniji i najfiniji detalji na svom, savršeno postavljenom mjestu.
Valentino Bošković su se već svojim prvim izdanjem, takođe objavljenim isključivo u “bespućima interneta” tj. na bandcampu, vinuli vrlo visoko u svemir koji su sami konstruisali i konceptualno zaokružili, iliti zaronili duboko u kosmos sofistikovane pop muzike sa kratkim izletima u neopsihodelične pasaže koji se tu i tamo pojave, a akumuliraju u pretposlednjoj od ukupno deset pjesama, virtuoznoj “10645 Brač” na kojoj gostuje Dino Santaleza iz benda Pridjevi.
