Tri decenije benda Gospoda Glembajevi su, srećom po one koji su odnjegovali njihov status najvoljenijeg crnogorskog benda i u periodima potpune neaktivnosti, samo jedan od razloga njihovih nešto učestalijih nastupa. Nataloženi stvaralački naboj koji će donijeti novih pjesama je nešto čemu se posebno radujemo, a neke od tih naslova je publika mogla već čuti u Podgorici i Beogradu, kako nam je uoči nikšićkog nastupa u Blues Brothersu, nagovijestio Goran Vukadinović, bunjar Glembajevih. Stanje iza scene, pjesnici koji inspirišu, društvo koje sputava - samo su neke od tema koje smo provukli u ovom kratkom razgovoru.

Istina je da, prostim sazrijevanjem, kada se prijatno i neprijatno izdefinišu kao jedina mjerila u slušanju muzike, ne moramo nužno ostati u komfornoj zoni sirovog rokenrol izraza, iako to nerijetko radimo(o). U tom smislu, Buč Kesidi nisu uletjeli u tu komfornu zonu kao muzičari koji su izmislili nešto novo, pa poremetili cijeli univerzum poznatosti koji sam sebi skrojila, ali svježina kojom se ležerno kreću kroz mješavine pravaca, pa onda u potpunosti na svoj način (kesidijevština neka, šta li) konturiraju ritam tako da se čini kao da su vrckajući rege, bič bojzi i (recimo) Watershed (tamo gdje ne vuku na ekv) bili u pozadini kluba u kom se, od subote uveče do nedjelje ujutru, smjestio cijeli jedan album. Iz učaurenosti svoje savršene ravnoteže sam izašla lako, jer onako izdvojena, „Nema ljubavi u klubu“ mi nikad nije legla, a u cjelini, na jednom savršeno tematski složenom albumu kao što je „Euforija“, postaje epizoda koja objašnjava dosta toga.

Minimalizam nerijetko vuče neka pežorativna značenja, pa bez obzira što zvanično biva žanrovskom odrednicom, u nekim situacijama su mi potrebene prigodnije riječi da opišem ono što čujem. Dovoljnost, recimo. Jer razlika je u potrebama, reći sve tako što se neće povući (pre)više ni verbalnih oznaka, ni svih ostalih zvučnih elemenata. Ne govorim o melodičnosti, jer na novom albumu Ivičinom (Ivica kao bend, ne samo kao Ivan Kačavenda kantautor, jer ima nečeg što ga umnožava, nečeg što čini da u svakoj ulozi bude neko drugi) melodičnost nije ono na šta smo navikli, jedna auditivnost koja uvlači u sebe kao klizava površina koja te lagano obara tamo gdje si najslabiji. Ova melodičnost je na nivou sunđeraste mase koja se se puni i prazni otkucajima, koja sebe prekine na pola 'odrastanja', da ne postane prerano nešto uz što bi se moglo plesati, jer na ovom albumu niko ne pleše, svi (to su taj one man band i mi koji slušamo) se uvlačimo u sopstvene jastuke do trenutka kad možemo postati jedno s albumom, ili ostati jastuk, kako kome zapadne.

Blinded by the Boss

Kada vam u njemačkoj ambasadi u Beogradu kažu za Springsteena: „Mislili smo da idete na koncert neke poznate ličnosti“ prije nego vam odobre vizu, a potom u Kelnu na aerodromu službenik kaže da požurite, jer imate jedva par sati do koncerta i da će i on biti tamo, onda vam scena na aerodromu iz filma „Blinded by the Light“ uopšte nije toliko upečatljiva, osim što vrati neki osmijeh koji kaže: „Been there.“

Da se razumijemo, u velikoj bazi Springstinovaca, ova priča manje ili više je svima poznata. Jer prošli smo to: neuklapanje po bilo kom osnovu, nekoga ko nas je uputio na Bossa direktno ili posredno, trenutke spoznaje, identifikovanje s njegovim junacima, nespretne kupovine prvih karata i konačno religijsko iskustvo na koncertu. Oni koji znaju da pišu, pisali su o tome. Ne toliko uspješno kao Sarfraz Manzoor, autor po čijem je tekstu snimljen film, ali božemoj, to i nije neka nesvakidašnja priča, pa nismo se osmjelili da je zapišemo. Ili nisam vjerovala u sebe, ne znam. Ali moja je priča u sitnim detaljima ipak uzbudljivija. Ili samo ja tako mislim. To će vam reći bilo koji fan, nebitno odakle su. Rukovala sam se s mnogima, bili su sa svih strana svijeta, iz Amerike, Irske, Izraela, Španije, Grčke, a i naših Balkanaca sva sila na tim koncertima. I svi smo čuli kako je sve počelo. Neki su toliko posvećeni, da su gledali njegove koncerte i preko tristo puta, neki smo imali nesreću da se rodimo u zemlji u kojoj je putovanje zbog takvog cilja ne samo luksuz, već nadavanturistička misija.

Zavaraju tako neke uvodne gitare kad se oslonite na čuvenje izvođača. Tako se dogodilo da stakleno uho koje bi, zbog svoje slušalačke razmaženosti, odbilo naznake elektronike u pjesmi, lagano ostane zatečeno u udvojenom dvokoraku (nije pleonazam) melodije frontmena podgoričkog Freedoma (a ne samo frontmena, nego i autora i muzičara čiji senzibilitet odgovara na nepremostive kombinacije) koja će se prije polovine raspršiti u repetitivnim vještačkim ritmovima. Vještački ritmovi, a opet u stanju da probude sirove osjećaje za pokret i za izmještanje iz sopstvene kože. „Glazura“ ide iz urbanog u mediteransko, s dozom uzvišenosti koja kao da je sistemski spremana da pokrije najznačajniju scenu u jedva značajnom filmu o postanju. Kad se zagrije ritmičko jezgro, početna potreba za vokalom iščezava. Nije to nedorečenost, već san o protocima krvi koji bi se susreli (i prepoznali!) na mostu na kom se spajaju stvaranje i reakcija.

„Redville“ je jedan od onih albuma o kome prve rečenice zapisujem olovkom. Jedan od onih albuma koji dođu u trenutku kad sam sita pisanja i kad planiram da odustanem od svake nove riječi koju ću sklopiti tako da će sa mnom početi da postoji. Na kraju, jedan je od onih albuma koji su mokri peškir za moju glavu. U svakom slučaju, takav da nakon prvog i svih prvih slušanja, sebi kažeš da je dosta, ali ne znaš čega.

I nije na ovom albumu drama odradila kulminaciju utisaka, već odsustvo iste. Kao da je priča čekala da istruli gornji sloj gorčine, pa se u svom pročišćenom čemerluku nekako uglavila u fotelju i prosto postoji. Priča, a zapravo sve te violine koje preklapaju preko tuge, harmonije koje su jecaji ispušteni u daljinu s namjerom da im se krilima da vjetra, svi ti prateći primarni izdasi i vokalna tuženja, nježni kao dahovi svih majki koje ispraćaju djecu iz sopstvenih vidokruga. Nisu to neki usputni pojačivači utisaka, već utisci sami, a sve ostalo je autor, Goran Grubišić, gitara, ritmički sloj koji pulsira iz susjedne komore gdje se misli konačno smiruju, ili izigravaju mirnoću.

Strana 1 od 16

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio