Zavaraju tako neke uvodne gitare kad se oslonite na čuvenje izvođača. Tako se dogodilo da stakleno uho koje bi, zbog svoje slušalačke razmaženosti, odbilo naznake elektronike u pjesmi, lagano ostane zatečeno u udvojenom dvokoraku (nije pleonazam) melodije frontmena podgoričkog Freedoma (a ne samo frontmena, nego i autora i muzičara čiji senzibilitet odgovara na nepremostive kombinacije) koja će se prije polovine raspršiti u repetitivnim vještačkim ritmovima. Vještački ritmovi, a opet u stanju da probude sirove osjećaje za pokret i za izmještanje iz sopstvene kože. „Glazura“ ide iz urbanog u mediteransko, s dozom uzvišenosti koja kao da je sistemski spremana da pokrije najznačajniju scenu u jedva značajnom filmu o postanju. Kad se zagrije ritmičko jezgro, početna potreba za vokalom iščezava. Nije to nedorečenost, već san o protocima krvi koji bi se susreli (i prepoznali!) na mostu na kom se spajaju stvaranje i reakcija.

„Redville“ je jedan od onih albuma o kome prve rečenice zapisujem olovkom. Jedan od onih albuma koji dođu u trenutku kad sam sita pisanja i kad planiram da odustanem od svake nove riječi koju ću sklopiti tako da će sa mnom početi da postoji. Na kraju, jedan je od onih albuma koji su mokri peškir za moju glavu. U svakom slučaju, takav da nakon prvog i svih prvih slušanja, sebi kažeš da je dosta, ali ne znaš čega.

I nije na ovom albumu drama odradila kulminaciju utisaka, već odsustvo iste. Kao da je priča čekala da istruli gornji sloj gorčine, pa se u svom pročišćenom čemerluku nekako uglavila u fotelju i prosto postoji. Priča, a zapravo sve te violine koje preklapaju preko tuge, harmonije koje su jecaji ispušteni u daljinu s namjerom da im se krilima da vjetra, svi ti prateći primarni izdasi i vokalna tuženja, nježni kao dahovi svih majki koje ispraćaju djecu iz sopstvenih vidokruga. Nisu to neki usputni pojačivači utisaka, već utisci sami, a sve ostalo je autor, Goran Grubišić, gitara, ritmički sloj koji pulsira iz susjedne komore gdje se misli konačno smiruju, ili izigravaju mirnoću.

Zbilja, zašto je svaka pjesma o parama?

Pjesma „Nebo“ je bila odličan uvod u jedan refleksivno psihodelični ‘roman’ o ljudima koji obitavaju u svojim kutijama bez rizika da će unutar zidova izrasti drvo spoznaje, o ljudima koji bježe od znanja, i u svojim zatvorenim umovima grade svjetove po mjeri, svjetove nedodirljive, u kojima ne mora ni da se osjeća više od onoga što je propisano običajima. A onda na albumu „22“, novom čedu zagrebačke ekipe Seine, nižu se pjesme o parama.
Zbilja, otkud pare, zašto toliko para? Da je bar ona pitomija, glamuroznija riječ: novac. Ali 'pare' zvuče kao donji sloj primitivizma okićen prljavštinom svih neopranih ruku svijeta. Ali nije u tome stvar.

Najprije je ličilo na uvod u destruktivnu depresiju; bilo je tu dosta usamljenosti u melodijskim rješenjima, ali taj otok je ubrzo dobio etiketu „naš“, album se, uostalom, zove „Dva“, i nova verzija usamljenosti u dvojini je postala cilj, a melanholija je sve više ličila na smirenost i ušuškanost. Vrlo čudna igra emotivnog sažimanja s pjesmama u kojima se prepoznajem tek djelimično, u kojima sam samo gost.

Ta uvodna realizacija uvlačenja u lirske ljude koji poželimo biti ( „Om“) se nastavlja i u naslovnoj pjesmi koja obitava u ćošku poznatog doma, u polutami života gdje s novom zrelošću preispitivanja po automatizmu obuzimaju zdrav razum. Gracinova sposobnost da zvuče dosta ravnolinijski i njegov glas i njegova gitara, u simboličkom smislu oslikava granice nekretanja. Zvučni sloj koji kao da je u prostoru plafona je neki nedodirljivi svijet. 'To više nisam ja' nije samo sazrijevanje. To je odricanje od izvornog značenja samoće, to je pjesničko umiranje usamljenika i rađanje porodice.

Da ne bude zabune: jedino što je lakše kad se rade online intervjui metodom slanja pitanja i čekanja odgovora je dostupnost. Pa i u tom smislu zna da bude neizvjesno, pogotovo s umjetnicima za koje poštu otvaraju agenti. Dešava se, a to iz sopstvenog iskustva znam, da nas iznenadi brzina kojom nam neka ozbiljna zvijezda odgovori, a da se na one čija se karijera tek zagrijava ne možemo osloniti.

Sve ostalo je teško. Prije svega postaviti prava pitanja, ona koja će uz odgovore postići utisak bar neke prirodnosti koja u čitanju neće zvučati kao nasumično nabacana pitanja iz šešira. Nanizati ih tako da se jedno naslanja na drugo, bez znanja o onome između, postane vještina koja se može naučiti usput.

Da sam birala momenat za razgovor s Dunjom Ercegović, talentovanom, mladom kantautorkom iz Splita, nikako to ne bi bilo danas, pod pritiskom objave o gašenju 'projekta' Lovely Quinces. Naravno, nije to bio projekat, tako ga je Dunja sama nazvala, to je bila cijela jedna priča o muzičkom odrastanju, od spontane i naivne nježnosti, do bučnije i manje naivne iste te nježnosti. „End of the bridge“ je posljednji singl, simboličnog naslova, svakako, ali s dozom pobjedničkog urlika koji nam je u nekom trenutku mogao obećati mnogo od albuma koji se, nažalost, neće dogoditi.

Strana 1 od 15

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio