Blog

Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (41)

Rate this item
(0 votes)

Novi Dnevnik #41 je pred vama. Ovoga puta sam pisao o nekoliko pop/rok albuma koji imaju moderan zvuk, čiji ljubitelj baš i nisam, pa su ocene niže nego obično. Pokušavam da uhvatim korak sa novim tendencijama rok muzike da ne bih postao jedan od onih čiji se slušalački spektar ograničava na period njihove mladosti. Moj dobar prijatelj, uskoro i kum, koji je vrstan poznavalac muzike (ne samo pop-roka, već i džeza i klasike) i muzičar za svoju dušu, recimo, ne sluša ništa snimljeno posle kraja sedamdesetih godina prošlog veka. Kaže „ima toliko dobre muzike do tada snimljene, za koju znam da je dobra, da mi nije dovoljan ovaj jedan život koji imam da se u njoj nauživam, pa čemu onda gubiti vreme na slušanje nove muzike za koju unapred znam da mi se 90% neće svideti. Možda je u pravu ali ja, ovako radoznao, imam potpuno suprotan pristup. Volim da bar jednom čujem i ono što znam da mi se neće svideti pa makar to bilo na uštrb ređeg slušanja onoga što mi se sviđa. Time ipak činim dobro delo, pa svojim čitaocima, bar onima koji mi veruju, uštedim sate istraživanja. Pomažem i onima koji mi ne veruju – oni prosto ne slušaju ono što hvalim. No, da ne dužim, pred vama je moja dvomesečna muzička dijeta, pa izvol’te!

Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (40)

Rate this item
(0 votes)

Nastavak dnevnika koji je pred vama će biti možda najkraći do sada i njime ću zaključiti proteklu godinu. Ostalo je još dosta neodslušanih ploča, ali ovo će biti poslednji post vezan za 2019. godinu. Moje godišnje liste ste videli, pa ne bih o više tome, ali moram da kažem da ću u novoj godini malo smanjiti obim preslušavanja i možda prorediti tempo objavljivanja „Dnevnika“. Ne bih želeo da nešto što mi je bilo zadovoljstvo pretvorim u obavezu koja će mi biti teret. Neću ponoviti ni grešku iz prošle godine da napišem nešto o svakom domaćem albumu koji čujem. Taj samopostavljeni zadatak sam jedva ispoštovao, što zbog nedostatka vremena, što zbog nedostatka volje i motivacije. Domaći rok trenutno svakako nije na svom vrhuncu, ali nisu ovo ni najgore njegove godine. Ipak, teško je „iskopati“ više od deset albuma koji mi se stvarno sviđaju (koliko-toliko), i neka bude još deset vrednih pažnje koji pripadaju žanrovima koji nisu od mog primarnog interesa, sve preko toga je čisto mučenje. Postoje i odlični albumi o kojima nema bog-zna-šta da se napiše jer ih ne prati nikakva priča, pa se recenzije svode na opšta mesta, što se trudim da izbegnem kako znam i umem. Zato kažem da nemam volje da preslušavam pedeset da bih uživao u 10-15 albuma.

Kada govorim o nedostatku motivacije ne mislim na novac, koji niti tražim niti dobijam za svoje tekstove, već na elementarno poštovanje mog truda. Napisati recenziju nije lako – treba preslušati nečije delo više puta, obratiti pažnju i analizirati tekstove pesama, proučiti istorijat dotičnog izvođača, razmišljati o albumu o kome se piše, i na kraju, napisati. Zauzvrat očekujem samo jedno – da onaj o kome pišem podeli taj moj tekst. To se događa u oko pedeset odsto slučajeva (ovo je “odokativan” podatak) čime, moram priznati, nisam zadovoljan. E, sad, da su to negativne recenzije ni po’ jada, to bih razumeo, ali nisu. Vrlo retko napišem nešto negativno čak i o onome što mi se ne sviđa. Možda je razlog to što je brojčana ocena albuma niža od 10 ali od kad ocenjujem albume deset nikad nikome nisam dao osim jednoj grupi u recenziji za portal „Ravno do dna“, trudeći se da poštujem njihove kriterijume ocenjivanja ( relativno često daju desetke), da ne bih svojom strogoćom oštetio bend, ali ni to nije pomoglo. Ta grupa nije podelila tekst na svojoj strani (jeste njihov menadžer na svom profilu, istini za volju). Nemam objašnjenje zašto se to događa osim da se umetnicima ne sviđa neki stav/mišljenje izneto u tekstu o njima. I za to postoji rešenje – mogu slobodno da se ograde, da daju kontra-argumente, da kažu da nisam razumeo, pa i da „ispljuju“ recenziju. Za mene bi to bilo OK – tišina me, pak, nervira. Ispašće da previše kukam ali i ti isti muzičari itekako vole da imaju feedback o svom radu. Očekujem elementarni fair-play (ja napišem/oni podele). Videćete da ipak nisam „na kraj srca“ jer već u nastavku ovog teksta čitaćete o pet novih domaćih albuma.

Rate this item
(0 votes)

Marina Abramović je multimedijalna umetnica u čijim delima je muzika itekako prisutna, ali uglavnom nije u središtu pažnje ni nje same ni publike. Sticajem okolnosti, na izložbi u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, u kome su pojedini segmenti izložbe nedovoljno zvučno izolovani jedan od drugog pa se zvuci mešaju, muzika koja prati njene instalacije je dobila daleko avangardniji karakter nego što ga inače ima. U nekim delovima izložbenog prostora, onim u kojima je mešanje zvukova bilo najveće, zvučala je kao Diamanda Galas u pratnji Armijskog hora i Narodnog orkestra RTS-a. Ipak, kada se govori o Marininoj umetnosti, druge stvari su mnogo važnije od muzike. Pročitaćete tekst o mom doživljaju izložbe, i mom razumevanju umetnosti Marine Abramović. Imajte u vidu da sam na tom polju potpuni laik pa mi ne zamerite ako mi se omakne neka pogrešna ocena. Svestan sam i toga da će mnogi od vas imati sasvim drugačiji utisak o izložbi, kao i da mnogi njen rad a priori ne smatraju umetnošću pa ovo shvatite kao moju kontra argumentaciju i poziv da, ako budete u prilici, prvo vidite njene umetničke radove a tek posle donosite svoj sud.

Oštri ugao: I heard you used to make movies

Rate this item
(0 votes)

Ni De Nirovo muljanje ustima, ni Paćinovo namršteno režanje, a ni Skorsezeova legendarna reputacija ne spašavaju gledaoca od prepotentnih tri i po sata monotonije filma “Irac”. Režiser koji, iako briljantan, u davnoj prošlosti (Razjareni bik, Taksista, Poslednje Hristovo iskušenje)nije mogao da odoli jahanju nostalgije, pa ni čestom parodiranju žanra koji je popularizovao.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio