Blog
SNOVA NEMA
„Snova nema“ jedina je stvar u kojoj nisam ni na koji način autorski sudjelovala – u potpunosti ju je napisao naš gitarista Daniel Rodik, te ju on (zajedno sa mnom) i pjeva, ne kao prateći vokal, što inače radi – i to jako dobro – na nekim drugim pjesmama na albumu, nego kao ravnopravan glas u toj pjesmi.
U ovom izdanju Dnevnika muzičkog eklektika primetićete jednu novinu. Vezana je za pisanje vlastitih imena. Do sada sam ih pisao u originalu iako ih, po pravopisu srpskog jezika kojim pišem, treba transkribovati. U dogovoru sa urednikom transkribovaću ih i ja i to tako što ću imena osoba pisati fonetski („…piši kao što govoriš…“), s tim što ću pri prvom pominjanju nekog imena u zagradu staviti original, dok će nazivi grupa, albuma i pesama ostati onakvi kakvi su u izvornom jeziku. Možda se to nekima od vas neće svideti, nije se ni meni bog-zna-kako svidelo kada mi je to predloženo, ali u krajnjoj liniji, treba poštovati pravopis. Da koristim hrvatski pravopis, ovog problema ne bi bilo – tamo se imena ostavljaju u originalu. No, to nikako neće promeniti suštinu onoga što je napisano, pa zato slobodno navalite na čitanje. Prosečna ocena preslušanih albuma nije baš visoka, ali ipak ima nekoliko albuma za pamćenje.
STRAH OD DUBINE
„We live as we dream – alone“ (Joseph Conrad)
„Strah od dubine“ je prva snimljena pjesma koju nisam napisala igrajući se nekim instrumentom, nego mi je pala na pamet „na suho“, dok sam šetala gradom, i to, sjećam se, na Savskoj cesti pored Studentskog centra (nikako pobjeć od Save, makar u imenu ceste). Pokušavala sam snimiti ideju pjevušeći u mobitel, a da pritom ne ispadnem totalna luđakinja. Proces pisanja pjesama je za mene inače prilično intiman čin kojeg jako teško, ako uopće ikada, dijelim s drugima, i treba mi samoća da bih nešto napravila, a sada sam pjevušila – tiho koliko sam mogla, ali ipak dovoljno čujno i za nepoznate prolaznike – u mobitel na sred jedne od najprometnijih ulica u gradu.
