Knjižara
Mladić, crne, kratke kose, mršav, neobrijan i nemarno obučen, više razdražljiv nego nervozan, sjedio je u jednoj od tridesetak pletenih stolica u kiosk-kafeu pored mora, kakvih ima na stotine u pomorju. Ispred njega je stajala dopola popijena boca crnog vina, prazna pepeljara i nekoliko rukom ispisanih listova. Osvrtao se oko sebe, kao da je tražio nekog, pokušavajući da započne razgovor s konobarom. Dan je bio pri kraju, a more je nagrizalo dio po dio obale. Na terasi, osim mladića, nije bilo nikoga.
Iz pravca plaže, užurbano, pun naglih pokreta, posrćući preko velikih oblutaka, gegao se čovjek, po izgledu bliži sedamdesetim nego šezdesetim, sijede brade i ogromnih vijeđa, koje su se, kao kakve arkade, nadvijale nad prodornim očima, noseći pod miškom zavežljaje listova bloka, a u ruci veliku kesu punu najrazličitijih stvari.
Daleko je Kazablanka
Probudio me poznati šum, vadila se kesa iz kese tamo negdje u dalekoj kuhinji. Čula sam i najmanji zvuk, čak i kad se oko mene šunjalo na prstima. Kesa u kesi, ruski izum, da se ne baci, da se ima za poslije, besplatno. Još bolje- kese u cekeru, ceker imaš zauvijek. Ceker ne šušti.
Zalupila su se vrata i ostala sam sama u loncu od sobe, na majskom suncu, mamurna i s bolnim stopalima. Kofer napola ispražnjen, a ono što je visilo sa rubova raskopano kao da je neko povratio ormar. Ustala sam i ustala je cijela soba. Pokušala sam se prisjetiti šta se desilo od trenutka kad sam sinoć pojela dvije pileće noge u velikoj dnevnoj sobi, gdje sam s još četrdesetoro ljudi čekala početak utakmice. Sastrugala sam crnilo iz tave, napravila omlet i otvorila balkonska vrata da izađe dim. U telefonu je bilo nekoliko mutnih fotografija i snimaka.
Okupala sam se, jedva stojeći. Cijelo kupatilo i njegov drveni plafon i ventilacija, sapuni i zavjesa, dvije dlake i papiri u kanti za smeće, okretali su se sa mnom. Sunce je otišlo na desnu stranu dugačke zgrade na broju 4D, u dugačkoj ulici, dugačkog imena, i ja sam se konačno smirila i utonula u drugi san danas. Probudilo me zvono i kroz špijunku se nazirao visoki muškarac crne kose i brade i bijele puti. - Hajde idemo!- rekao je.
Sipala mu je svježe cijeđeni sok od pomorandže. Sebi crnu kafu. On je volio jači doručak. Jaja i slaninu. Ona samo prepečen tost. Nosila je tanku, ljetnju raskopčanu spavaćicu. Ustala je, kao i svakog drugog jutra, da mu pripremi doručak i isprati ga na posao. A bila je tek uhvatila samo par sati sna.
Kelly je radila kao plesačica u noćnom klubu. Neka vrsta polustriptiza. Eddie je bio trgovački putnik, prodavac knjiga. Doručak im je bio jedini zajednički obrok. Nije to htjela propustiti ni za živu glavu. On je držao obližnje gradove uz obalu i obično bi se kasno vraćao kući. Pogotovo ljeti. Ona je odlazila na posao prije nego bi se on vratio. Gotovo uvijek.
Sve je u tom mraku ličilo na užas.
Tvrdili su da to vjetar pretresa izvireli najlon, nikakvi lopovi i nikakva čudovišta, oni nemaju šta ukrasti, oni od nas nemaju šta pojesti, a ako i staviš čepove u uši, sebe i dalje jasno čuješ, i neonska svijetla koja ciče kao ranjeni cvrčci, ta mrtva neonska svijetla koja bjesomučno štekću po našim stisnutim trepavicama. Nikad, zaklinjali bismo se, ako nas roditelji požele natrag, nikad im se nećemo vratiti, jeste li razumjeli, jeste li razumjeli, a prilika da se taj zavjet prekrši skrivala se u svakom molekulu vazduha za koji se vezao ženski parfem, jer muškarci, očevi, oni mirišu na lož-ulje i na mljevene polutine, teleće. Mislim da je tako.
Volim te, mama, i možda sam još nešto namjeravala dodati naredne noći, ali uvijek bi ostajalo na tome – volim te, mama, i povremeno kako li se zoveš, mama, i to bi obično bilo sasvim dovoljno za razgovor u kom se sa predmetom svojih želja dodiruješ na nadrealnom planu. Ja sam se sama rodila, rekla sam kad smo se igrali mamicâ, zamišljajući kako se rađam iz zrna prašine i kako moji mali, srcoliki kukovi ispadaju iz mojih usta. Niko se ne rađa sam, Zoja, pa ni pile ne može da se rodi samo, prasnuo je Alen, ni Bvana se nije rodio sam, ha-ha-ha, iako će prije biti da ga majka nije rodila nego pokakila, ha-ha... Upravnik je za to vrijeme u drugoj prostoriji slušao jutarnji dnevnik koji je javljao da je u noći između šestog i sedmog jula majka svoje novorođenče izudarala plehom po glavi dok mu njime nije smrskala lobanju. Kuvarica Džena je netom smireno zaključila da smo mi zbilja srećni, tačnije – oho-ho srećni jer smo živi, samo još da dragi Bog pomogne, da umiješa svoje nevidljive prste. Nijesmo bili sigurni.
Ali smo bili radoznali, i sve smo okrenuli tumbe, iako niko od nas nije znao šta traži – žive ljude ili njihove fotografije. Ako se ispostavi da su bili siromašni ili maloljetni, oprostićemo, a šta ako nijesu bili ni jedno ni drugo, oprostićemo, i svi naši dogovori tekli su u tom smjeru. Ako ne budeš ćutao, Džena će te prebiti matericom, nećeš stići ni da kažeš j o j, prijetila su starija đeca predmetom opšteg podsmijeha, jer Džena je patila od ispadanja rodnice i mi smo za taj njen usud znali. Fascikle su bile pod šiframa i mi smo ih, poput pčela puštenih iz košnice, rasturali kao da krivica za tu vrstu vandalizma nikada neće pasti na nas; samo hrpe papira koji mogu pripadati bilo kome. Kunem se u Boga da ne pamtim kako se to svršilo, u Boga se kunem, a on je, biće, isto nečija majka: svi ga pominju, i on nikada ne dolazi.
I sa četrnaest sam jednako uplašeno izgovarala volim te, mama svaki put kada bi dotrajale neonske lampice štrcnule komadić svjetlosti na stvari koje u tami izgledaju posve drukčije. Noću bi se čula muzika, when you're big in Japan kao reski zadah joda kojim su ispirali podove sirotišta, neon on my naked skin kao žilet iz upravnikovog nesesera u koji sam tada zavukla ruku i raskrvarila kažiprst. Znao sam da si to ti, progovorio je upravnik Radomski iz svog kreveta, a zatim štošta: da ne bi trebalo da plačem, da to boli samo prvi put, ne znam da li sam to smjela reći, izbrišite ovo. Hoćete li? Pay and I'll sleep by your side... Smjela bih staviti ruku u vatru da nas je neko kroz odškrinuta vrata posmatrao.
Alen je nestao na nekoliko dana i niko ga nije tražio. Kada se vratio, na nogama su mu se otvorile smrdljive kraste i on je ćutao, on je samo ćutao, to je sve što mogu da kažem. Zagrnuli su ga ćebetom dok nijesu došli iz pogrebnog preduzeća i odnijeli sa sobom njegovo beživotno tijelo. Bilo mu je tek dvanaest.
Volim te, mama. Volim te, topla, milosna majko, buncala sam, kao onda kada se Radomski razgoropadio i rekao mi mrtvu ti majku jebem, ali ja sam bila kriva: đe god pipneš – boli, šta god kažeš – povrijedićeš. Poznala sam je, tu ženu sa rukama od brašna, dok je vjetar pretresao izvireli najlon, jer bila je to noć, i licem koje se ne pamti i ne dodiruje kao da ga i nema, majka koju nijesam pitala kako se zove, ni da li je bila maloljetna, već sam za njom krenula poput mlade junice, u klanicu, pravac u klanicu.
Ne vrijedi, ne śećam se svega.
Ni muškaraca koji su me docnije vezali za krevet, ni nje same sa svežnjem zelenih novčanica, ali se vraški dobro śećam da sam je i tada voljela, onako kao što se voli sopstveni vrat onda kada drugi želi da ga prereže.
*Tijana Rakočević je rođena 1994. godine u Podgorici. Osnovnu školu je završila u Podgorici, a gimnaziju u Kolašinu. Magistrantkinja je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, na kom je tri puta proglašavana za najboljeg studenta (prosjek 10). Stipendista je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. Bavi se naučnim radom, a poeziju objavljuje u "Scriptu", "Arsu", Sentu" i u drugim regionalnim elektronskim i štampanim časopisima. U sferi njenih interesovanja nalazi se i likovna umjetnost, a u pripremi je i njena prva knjiga poezije.
