Boljelo ju je.

Mogla je bez one suknje – govorila je njena majka naglas, za sebe. Mogla, vala! – potvrđivala je svoj zaključak, bijesno ribajući ringle od šporeta. Bez nekog posebnog ritma i reda, tek kako joj dođe, pominjala je nanovo suknju. Onu suknju.

Tetka je već danima bila njihov samopozvani gost. Kroz oblak duvanskog dima koji je bio njen poznati oreol, nudila je odgovore na situaciju. Jer su ono što se desilo zvali situacijom, iako u policijskoj prijavi i u zakonu taj čin ima naziv. Tetka je graktavo iznosila predlog za predlogom, svaki mučniji od prethodnog: te da se nekako spriječi širenje priče, te da se plati kome treba kako se ne bi pominjalo ime u novinama – ima ona koleginicu koja zna nekog urednika, te da se još jednom provjeri da nije možda trudna. Da nije trudna...

U TVOJOJ KOSI

gledaš ekran telefona

povremeno komentarišeš vesti 

tvoje blage spuštene oči 

razočarane svetom

grickam keks I posmatram  

jedna čarapa ti se malo izvrnula 

peta je na risu

nema ničeg dirljivijeg od 

nečije nesvesnosti kada ga posmatraš

želim da te zaštitim od otrovnog vazduha  

u čemu je smisao života

pitaš više za sebe

moj odgovor nikad spremniji

u tvojoj kosi, u tvojoj kosi

Tuđe kuće i stanove rado pohodim još od malih nogu.

            Oko mene krupne, dugačke noge u pokretu, muške pantalone, uglavnom sive, pa zvonarice; ženske noge u tankim čarapama, štofane suknje, riblja kost do pola koščatih koljena, i među njima ja, kroz sve se te noge probijam do soba kuće majčine tetke Danice na Zlatici. Možda je njena kuća imala tri-četiri sobe, dnevnu i dvije spavaće, plus ostava, ali bila sam uvjerena da ih ima barem deset, jer, u protivnom, zar bi ta kuća imala široko, zavojito stepenište i uz njega zid pokriven foto-tapetom sa koje, za sve prisutne, sa čistine pored šumskog potoka, nesvjesno poziraju jeleni? Luksuz je to.