Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.

„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.

Boljelo ju je.

Mogla je bez one suknje – govorila je njena majka naglas, za sebe. Mogla, vala! – potvrđivala je svoj zaključak, bijesno ribajući ringle od šporeta. Bez nekog posebnog ritma i reda, tek kako joj dođe, pominjala je nanovo suknju. Onu suknju.

Tetka je već danima bila njihov samopozvani gost. Kroz oblak duvanskog dima koji je bio njen poznati oreol, nudila je odgovore na situaciju. Jer su ono što se desilo zvali situacijom, iako u policijskoj prijavi i u zakonu taj čin ima naziv. Tetka je graktavo iznosila predlog za predlogom, svaki mučniji od prethodnog: te da se nekako spriječi širenje priče, te da se plati kome treba kako se ne bi pominjalo ime u novinama – ima ona koleginicu koja zna nekog urednika, te da se još jednom provjeri da nije možda trudna. Da nije trudna...

U TVOJOJ KOSI

gledaš ekran telefona

povremeno komentarišeš vesti 

tvoje blage spuštene oči 

razočarane svetom

grickam keks I posmatram  

jedna čarapa ti se malo izvrnula 

peta je na risu

nema ničeg dirljivijeg od 

nečije nesvesnosti kada ga posmatraš

želim da te zaštitim od otrovnog vazduha  

u čemu je smisao života

pitaš više za sebe

moj odgovor nikad spremniji

u tvojoj kosi, u tvojoj kosi