Knjižara
Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.
„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.
Boljelo ju je.
Mogla je bez one suknje – govorila je njena majka naglas, za sebe. Mogla, vala! – potvrđivala je svoj zaključak, bijesno ribajući ringle od šporeta. Bez nekog posebnog ritma i reda, tek kako joj dođe, pominjala je nanovo suknju. Onu suknju.
Tetka je već danima bila njihov samopozvani gost. Kroz oblak duvanskog dima koji je bio njen poznati oreol, nudila je odgovore na situaciju. Jer su ono što se desilo zvali situacijom, iako u policijskoj prijavi i u zakonu taj čin ima naziv. Tetka je graktavo iznosila predlog za predlogom, svaki mučniji od prethodnog: te da se nekako spriječi širenje priče, te da se plati kome treba kako se ne bi pominjalo ime u novinama – ima ona koleginicu koja zna nekog urednika, te da se još jednom provjeri da nije možda trudna. Da nije trudna...
U TVOJOJ KOSI
gledaš ekran telefona
povremeno komentarišeš vesti
tvoje blage spuštene oči
razočarane svetom
grickam keks I posmatram
jedna čarapa ti se malo izvrnula
peta je na risu
nema ničeg dirljivijeg od
nečije nesvesnosti kada ga posmatraš
želim da te zaštitim od otrovnog vazduha
u čemu je smisao života
pitaš više za sebe
moj odgovor nikad spremniji
u tvojoj kosi, u tvojoj kosi
Tuđe kuće i stanove rado pohodim još od malih nogu.
Oko mene krupne, dugačke noge u pokretu, muške pantalone, uglavnom sive, pa zvonarice; ženske noge u tankim čarapama, štofane suknje, riblja kost do pola koščatih koljena, i među njima ja, kroz sve se te noge probijam do soba kuće majčine tetke Danice na Zlatici. Možda je njena kuća imala tri-četiri sobe, dnevnu i dvije spavaće, plus ostava, ali bila sam uvjerena da ih ima barem deset, jer, u protivnom, zar bi ta kuća imala široko, zavojito stepenište i uz njega zid pokriven foto-tapetom sa koje, za sve prisutne, sa čistine pored šumskog potoka, nesvjesno poziraju jeleni? Luksuz je to.