Knjižara
seksualna reprodukcija bambusa
seksualna reprodukcija bambusa je nepostavljeno pitanje koje visi između mene i ove zemlje
zamišljam te nagog i rasporenog na cvetnim mušemama uličnih mesara
uz obećajne da kao i prošlih par godina nećemo kupovati meso psa, brinući o osetljivim stomacima stranaca
nosiš beli kimono na sahrani, kažeš,bila je loša osoba, ti si joj unuk usvojenog deteta pa je tvoj doručak bio pirinač u supu u kojoj se kuvala svinjetina za unuka čije je porodično ime ipak upisano krvlju
ovo je zemlja poplava, bujice ljudi bulje u moje duple kapke i miluju skalpele u izlozima korektivnih radnji u kojima će poručiti iste
na putu do škole srećeš mrtve bebe bačene u reku, kažeš, toliko ih je da ih više ne pozdravljaš, a sada ih možemo i zaboraviti kada je granica pomerena na plus jedno
rascvetava se barut noću i zmajevi lete vatromedom na krlima civilizacije, kažeš, to je istorija baruta
mi bledi smo ga zaključali u puške kada smo naučili da ga sameljemo od ćumura, sumpora i šalitre
ne iznenađuje da je kalijum koji omogućava eksplozivnu reakciju pucnja isti onaj
koji se nalazi u jedinstvenom hemijskom sastavu voda tvog rodnog grada čineći žadnu keramiku tog kraja poznatom u celom carstvu i
koji se nalazi u svakoj ćeliji tvog tela budeći te svake noći vriskom iz košmara u komumetnost pravljenja papira nikad nije napustila granice kine
seksualana reprodukcija bambusa je nepostavljeno pitanje koje visi između mene i ove zemlje
oni se aseksualno razmnožavaju preko rizomskih izdanaka pokrivajući ogromna prostranstva
jednom u sto dvadeset godina desi se da koordinisano cvetaju
ne iznenađuje, da dve jedinke
na suprotnim stranama sveta
bez obzira na udaljenost
nose semena u istom trenutku
porođaj
pevaj mi mama
onu pesmu morskih dubina
iz kojih si došla da me pojedeš pre svanuća
pevaj mi mama
dok šume talasi oko mog krvavog doma
pevaj mi
dok zrikave zvede zvone snove druge dece
pevaj mi
dok miševi u tajnosti drobe poslednji džak brašna
pevaj mi
da zaboraviš glad
jutro će te skameniti
od tebe samo crna stena na ivici obale na dohvat mora
odakle si držeći nabrekli stomak
isplivala
*Stefan Simić rođen je u Prištini 1988. godine, a od 1999. živi u Beogradu. Studirao je molekularnu biologiju preko dana, pisao je noću. Ove godine mu izlazi prva zbirka poezije „Algoritam za merenje kapaciteta javnog prostora“.
Odlučila se za krompirušu. To je ona pita u koju ide krompir, crni luk, dosta soli i bibera. Njen muž voli krompirušu. I njeni gosti je vole. A ona voli svoje goste. Voli one slatko – gorke rasprave, koje ne vode nikuda dok uvlače sagovornika u vatru, jer ti su razgovori nešto između trača i filozofije. Kao svaka nesigurna i otuđena ličnost, ne luduje za tračarenjem, ne ushićuju je senzacije izvan sopstvenog čulnog polja. Voli da misli da se tokom rasprava u njenom domu ipak bavi tananim pitanjima morala i ljudske psihe, istragom motiva i karaktera. Na kraju svake rasprave zaključi nešto tako nedostojno njene kompleksnosti, opsukrno i banalno, ali treba uzeti u obzir da je do tad prilično nacvrcana; zaključi da je uzrok svega pogubnog po društvo ništa do ljudska glupost. Desi se, pak, da neko ne deli njeno mišljenje i da tvrdi da je u pitanju čista zloba. Ona se protivi, iskreno veruje da su ljudi suštinski dobri. Potom se stvar zahukta, razgovor postaje pitanje nadmoći, i ona da sve od sebe da izdominira. Ima čak i diplomu da potkrepi svoju superiornost. To što joj diploma nije obezbedila posao i što visi pored police za tanjire, već požutela od duvana i prašine više nema veze. Njena diploma je našla sebi svrhu u ovim prijateljskim nadgornjavanjima, i uvek joj omogući da zatvori sagovorniku usta. Kad iscrpi sve adute, pogleda bolećivo diplomu, kao da joj se izvinjava što sagovornik tvrdoglavo tvrdi svoje. Onda nastane tišina, prisutnima bude nelagodno, i desi se, ne retko, da više ljudi istovremeno, u maloj zapušenoj dnevnoj sobi zuri u taj mali komad njene istorije. Tad zna da je pobedila. Zato i ne spada u konvencionalne žene sa ovog podneblja. Ona nije tek domaćica. Ona je Radmila. Njen muž je obožava, a njihovi gosti insistiraju na njenom društvu. To je čini veoma ponosnom.
Odavno nisu imali goste, čini joj se godinama. A nije, greši. Pre samo nedelju dana su baš na ovoj terasi sedeli, pili Beherovku i to je pokrenulo veoma žustru polemiku koja se okončala tek kasno u noć. Sve je počelo kada je Radmila oduševljeno spomenula podatak da je Hitler obožavao ovo piće. Zar takav čovek da nam bude uzor? Zar se treba povoditi njegovim ukusom, zaboga?! Radmila se ne slaže da Hitlera treba jednostrano gledati. Smatra je je imao istančan ukus, i to posmatra nezavisno od uloge zločinca koju je poneo. A knjige? Je li ukusno paliti knjige na sred trga? To je već fašizam, kaže Radmila, to nije Hitler. Ma nije valjda? Ko je to naredio? Fašizam. Hitler je produžena ruka mnogo veće zveri. Jao, baš mi ga je žao. Radmila voli kad u raspravu uleti neki sarkastičan komentar. To je siguran znak da se bliži poentiranje: da li je fašizam umro sa njim kada je okončao sa sobom i svetom koji je odbio da se menja po njegovim zamislima? Jedan ludak je iskoristio ono što oduvek čuči u našim domovima i pustio da se stvar odigra sama od sebe. Samo od sebe? Je li baš tako bilo? Naredio je desetkovanje nevinih ljudi, pljačku imovine i umetnina, glorifikujući arijevce kao bogomdane. Ali nije naredio da ga obožavaju. Obožavali su ga, najsočniji primerci mladosti svršavali su uz njegove logorejske besmislice. I danas ima znatan broj pristalica. Ko? Ko može reći da voli Hitlera? Radmila? Ne, ona voli Beherovku, i uniforme. Što se njegovih postulata tiče, smatra da se danas itekako poštuju u našim težnjama da održimo tradiciju, u našim strahovima od pridošlica iz kojekavih migracija, da naše majke ne znajući itekako podržavaju aksiome fašizma, jer nisu dovoljno obrazovane, jer im ne treba da se obrazuju u tom pravcu, nema mesta na polici sa začinima za jednu takvu, njima marginalnu stvar. Pa ko je onda palio knjige? Naše majke? Ne. To je učinila glupost. Jedan od sagovornika tvrdi da je u pitanju više od toga. Ljudi su primarno zli. I tako počinje ista ona debata o tome šta više koči savršeno društvo – glupost ili zloba, i da li uvek nužno idu jedno uz drugo. Navode se primeri svima poznati, a komparacija ne ide bez bliskih ljudi, te se negde pred zoru, umorno savlada i poslednji trač iz malog gradića u Boki. Te noći su otvorili pitanje na koje niko nije umeo da da jasan odgovor – jesmo li svi mi pomalo fašisti?
Možda opet naprave neko lepo druženje. Odatle i ideja za jelo bezmalo zaboravljeno u trendu brusketa, roštilja i pašti. Krompiruša fino ide uz pivo. Počelo je proleće, dani su već znatno topliji i pivo svakako dolazi u obzir. Tamno. Ne previše hladno. Kad sve bude pripremila, pustiće poruku odabranima. I svi će doći.
Radmila, upravo uzima krompire iz gajbice, i pere im koru, jer je kasnije prokuva i da kokoškama. Prezire kokoške, one su jedina vrsta koja sere svuda, i ne mari mnogo za to. Misli da nije slučajno što se u pojedinim kulturama upravo kokoške koriste u magijske svrhe, jer je prozrela u njima nešto zlokobno i neprijatno. Sa druge strane, njenom mužu kokoške su uspomena na teško detinjstvo i njegovu majku koja mu je toliko žrtve prinela, pa njegov edipalno mazohistički poriv da stalno oživljava svoje infantilne muke prerastao je u iskrenu ljubav prema njima. Pristala je na kokoške, na egzotični mizanscen njene ljubavne priče, i tako postala Radmila. Ne, to nije njeno pravo ime. Ovo ime ona je zaradila, kada je dopustila da joj guzice porastu, sise splasnu a kamenac počne vidno da se pojavljuje na rubovima zuba. Postala je Radmila kada je njena briga prema domu prerasla sve njene ambicije da se ostvari kao ma šta drugo i zapostavila svoj život. Zašto baš Radmila? Pa, u nizu mnogih glupljih pesničkih sloboda, ime jednog lika je zaista marginalna stvar, i odabrano je sistemom eliminacije asocijativnih pojmova i imena. Radmila je prestala da nosi svoje pravo ime onda kada je zaboravila da je bila beba nad kojom su roditelji brižno smišljali kako da je nazovu, jer omen est nomen, te logično, pošto sada radosno mašta o hrani i partiju gde će biti svima mila, neka se tako i zove. Svoje ljubavlju odabrano ime može poneti ako se ikada trgne. Nikad se ne zna. Ipak je ona jednom išla na fakultet i komunicirala sa obrazovanim ljudima o apstraktnim stvarima. Tu nikada nije bilo ni govora o kokoškama. Čak ni u svojstvu epiteta.
Toplo je, i ona se povremeno pljusne po čelu vodom sa dvorišne česme dok ljušti krompire. Svaki potom baci u vanglu, voda pljusne i napravi kaleidoskopske odsjaje sunčevih zraka. Igra vode i svetlosti raduje Radmilu, podseća je na detinjstvo, na letovanja sa porodicom i dugo dugo posmatranje iste ovakve igre po morskoj vodi. Ruke su joj tada bile mnogo manje i nežnije, ruke devojčice koja je pokušavala da uhvati odsjaj zraka, ali svaki put kada bi njen dlan poklopio sjajni trag sunca, voda bi se raspršila u mnoštvo odbljesaka. To je zbunjivalo tada, a danas je vraća u ono doba začudnosti, kada se čudimo svemu sem sopstvenom smislu.
Radmila se trgne. Na vrhu jednog od krompira, ona ugleda Buba Kicu, ili Uholažu, ili kako god zovu te bube sa repom ko u škorpije za koje govore da ulaze u uši. Boji ih se. Užasava ih se. No, sada buba ne deluje preteće. Ona ovog trenutka predstavlja biće koje se bori za život. Okruženo vodom, biće propinje glavu napred, i preti repom. Potpuno se izvilo u poslednjoj borbi sa nevidljivim neprijateljem. Ogoljeno iskrenim užasom, kao svako ko se nađe u neposrednoj blizini smrti, dopada joj se. Želi da mu pomogne. Oprezno, Radmila odasipa vodu i buba sklizne na obod česme. Radmila je posmatra. I dalje izvijenog repa, buba se brzo kreće po obodu, a onda iskoči van, na klupu. Radmila brzo pokupi krompir i vrati ga u posudu. Ponovo pusti vodu. Dok voda teče, Radmila vrati pogled na bubu, i uspaničeno shvati da je više ne vidi. Odmakne se da raširi vidno polje i ugleda bubu ispod klupe. Već? Buba Kica žurno grabi napred, ali Radmilina noga bude brža. Zgazi je. Radmila brzo počeše uvo malićem i zatvori vodu. Krompir pliva u njoj. Pas zalaje. Tek sad se javlja kao bedem odbrane od zla svakojakog.
* Ružica Vasić, rođena 1976. godine u Kragujevcu. FDU završila na Cetinju; napisala (izvođene) drame “Hladnjača za sladoled” i “Farmagonija”, kao i nagrađeni filmski scenario “Nečujna pesma” (koji još uvijek nije filmovan). Svoje rane pjesme objavila je u zbirci poezije indikativnog naslova “Trošenje usana na reči” (2002). Roman “Domodržnica”, njeno prvo prozno djelo, objavljuje početkom ove godine beogradska izdavačka kuća Nova Poetika, a roman o Bogoboju Rucoviću pod nazivom “Intimna predstava” štampan je u izdanju budvanske Narodne biblioteke. Živi, sanja i stvara u Budvi.
Zastala je na ulazu u metro. Vratio joj se film od pre par godina, kada je ostala mirno da spava, a njen suprug je metroom krenuo na posao. Ne ovom linijom, ali svejedno, uspomene su same došle. Više ga nikad nije videla. Sa teškom mukom je nastavila da korača ka eskalatorima. „Zašto uvek ovaj isti osećaj? Hoće li ikada nestati?“ Zaustavila se kod prodavnice sa pecivom. Nervoza je terala da nešto pojede. Ne boji se ona metroa, ne boji se ona tog zatvorenog prostora pod zemljom, tog mrklog mraka koji se ne primećuje, zahvaljujući veštačkom osvetljenju. Ona mrzi metro jer joj je uzeo sve što je volela. Njen suprug je stajao blizu sigurnosne linije, kada je prišao manijak i udario ga tako snažno da je pao tik pred kompoziciju koja je ulazila u stanicu.
I - Spašavanje
Pretpostavka je da je prvi Poziv stigao u Budvu 30. avgusta 2021., i to Ivanu F. To je bio prilično beznačajan čovječuljak, bez intenzivnih emocija i pretjeranih interesovanja za bilo šta. Zapravo, interesovanja su mu se svodila na slabu nadu da mu pojedinci kojima izdaje lokale blizu Starog grada isplaćuju kirije unaprijed, kako bi mogao da njeguje svoju zamisao o samome sebi. Sudeći po izvještajima iz medija, dok su mediji još smjeli pisati o Pozivima, Ivan F. je poziv našao na kućnom pragu, otvorio kovertu, stavio šešir i uputio se prema Starom gradu. Jednako vedro, kao i uvijek do tada, javio se poznanicima u Mogrenu, zlatarima, vlasnicima lokala i nekolicini Starograđana koje je sreo. Popeo se na bedeme i bez premišljanja skočio. Pomenuti poznanici su rekli da na njemu nisu primjetili ništa neobično, pa da su čak skoro sigurni da on nije znao šta ga tamo čeka. Što je donekle istina, jer ga i nije čekalo ništa posebno. Osim samoubistva za koje je tada još uvijek bilo teško zamisliti da tako konkretno nekoga iščekuje. Hronologiju smrti počeo je pisati uvaženi budvanski profesor Dragiša K. koji je bio neobično ushićen što se napokon nešto od metafizičkog značaja zbilo u Budvi. Kao naročitu pogodnost nalazio je činjenicu da se prije svake otkrivene smrti zbila još neka i da ne postoji logika kojom ih može povezati. To mu je davalo slobodu da uplete religiozne teorije, ali i da se upliće u privatne živote budvanskih familija, što mu je pak bilo neobično milo. Daleko od provincijalca, on je pravdao svoja interesovanja naučnim istraživanjem, dok je citate iz ,,Filozofije palanke'' Radomira Konstantinovića, što su mu smetali svojim postojanjem, potiskivao razmišljajući o količini smrti i značaju samoubistva u savremenoj filozofiji. Takođe, valja napomenuti da mu niti jednog trenutka, prilikom proučavanja samoubistava i filozofije, uprkos internetu i ličnoj biblioteci, nije na pamet pao Alber Kami, što je u kulturnom životu Budve već tada postao simptom – logičko povezivanje i primjena znanja obrnuto su proporcionalni društvenom uspjehu. Na žalost, tog sjajnog optimistu, koji je nadasve volio psihoanalizu, Frojda, Lakana i, na žalost, Žižeka – Budvi je oduzeo Poziv. Dragiša K. je jednog sunčanog jutra, preplanuo i u bermudama, ušao u Stari grad da iz njega nikada ne bi izišao. Vjerovatno je tako moralo biti, jer bi u suprotnom dokazao da su svi pokojnici, njih hiljade hiljada, svi imali neki neobičan odnos sa majkom i da je ta skrivena spona zapravo Edip glavom i bradom.