Knjižara

Dušan Vesić: Bunt dece socijalizma (Laguna, 2020)

Rate this item
(0 votes)

Kaže u kratkoj biografiji pisca knjige Dušana Vesića da je rođen na Svetu Petku (27.10.) 1959 godine, što znači da je tačno godinu i jedan dan mlađi od autora ovog teksta. Zašto je to bitno? Zato što će kritika njegove knjige ”Bunt dece socijalizma” ili u hrvatskom izdanju ”Zamisli život...” sa podnaslovom ”Novi val – prva generacija” doći od pripadnika njegove generacije koji je rađanju novog talasa u Jugoslaviji, baš kao i autor knjige, generacijski prisustvovao. Kako sam bio nešto stariji i od autora knjige i od većine protagonista samog novog talasa posmatrao sam taj pokret ne kao njegov integralni deo, nego sa određene kritičke distance, što ne znači da nisam učestvovao na beogradskim žurkama koje pominje autor.

Legenda o prizemljenom sanjaru (šesti deo)

Rate this item
(0 votes)

IZMEĐU DVA ŽIVOTA

Između dva života Džej Bi Stanislasa, prvog koji nije ni bio počeo jer činilo se da je Stanislas prošao kao mrtvorođenče, i drugog kojem se mora pripisati ono ključno hrišćansko čudo u koje mnogi planetarni žitelji žele da veruju, dakle između prvog i drugog dolaska Stanislasa u svet, Nik Gari pokušavao je da se otrese muzike, ali zapravo nikada nije odložio gitaru. Čak i kada je u Švajcarskoj bio instruktor skijanja, umeo bi gostima da svira i peva mada je pretežnije birao standarde, nego svoje autorske komade. Tu i tamo, udenuo bi poneku svoju pesmu i nikada ne bi rekao da je njegova. Turisti su dabome verovali da i te pesme pripadaju vrhovima pop muzike od kojih se prave repertoari za gaže kao lagani soundtrack za večernja ćaskanja uz piće, po terasama i hotelima.

Autorskoj muzici, snimanju i koncertnim nastupima vraćao se sporadično, krećući se uporednim kolosekom kao Nik Hamilton. I nije bilo zanemarljivo to što je uradio, čak je komercijalno više postigao kao Hamilton, nego kao Gari. Album Suitcase Man, na kojem je sarađivao s nekadašnjim pratećim muzičarima Keta Stivensa, Alunom Dejvisom i Gerijem Konvejem, doneo mu je znatan uspeh u Španiji, gde je mesecima bio prvi na tamošnjim listama pop muzike. Istim ključem otvorila su mu se vrata da na španskoj turneji Leonarda Koena, 1984. godine, Nik Hamilton bude onaj koji će započinjati koncerte kanadskog barda. Umesto pred desetinama ljudi, tada je prvi put mogao da nastupa pred hiljadama duša. Međutim, materijalno se nije obogatio. Kao i obično kada je Nik u pitanju, njegovi muzički benefiti nisu podrazumevali naveliko zarađen novac.

Legenda o prizemljenom sanjaru (peti deo)

Rate this item
(0 votes)

PREKOKANALNI NESPORAZUM

Niko, čini se, nije tako dobro definisao paradokse Garijevog zlosrećnog prvenca kao austrijski muzičar i muzički novinar Robert Rotifer. On je primetio da album doista zvuči engleski, ali da nema mnogo veze sa engleskom muzikom tog vremena, prosto zato što dolazi iz Pariza kao ishod jednog odvažnog čina prekokanalnog kulturnog nesporazumevanja. – Priča je to o dečaku koji je rastao sa obe strane Kanala, zauvek previše Francuz za Britance ipreodveć Britanac za Francuze...nije zato čudno to što The Nightmare of J. B. Stanislas zvuči više kao Tiljerije nego kao Hajd Park, više kao Francuska rivijera nego kao brajtonsko pristanište– zabeležio je Austrijanac povodom neobičnog slučaja i udesa Garijevog junaka Stanislasa.

Nik Gari ionako nije sebe smatrao tradicionalnim folk-baladerom i više je sebe video kao putujućeg šansonjera. Uticaj francuske kulture na njegovo mlado biće bio je ogroman. Žorž Brasan i Žak Brel oblikovali su ga koliko i Bitlsi. Međutim, ono što je bilo izrazito englesko u njemu ostalo je englesko i jakom dodiru s francuskim miljeom. The Nightmare of J. B. Stanislas je danas uzbudljiv primer harmonične kontaktne kulture dve civilizacijski značajne paradigme koje geografski razdvaja samo jedan veliki kanal uz čitava stoleća uzajamnog istorijskog trvenja. Mnogo pre nego što je Arsen Venger, fudbalski vizionar i evolucionista iz Francuske stigao u Englesku i od staromodnog britanskog Arsenala napravio najmoderniji klub onog vremena, Nik Gari je na svom albumu prvencu izveo sličnu sintezu – ploča i danas zvuči kao uspešan sastanak dve kulture, dva načina razmišljanja, dva doživljaja fenomena muzike. Istine radi, da je Nik Gari tada mogao da bira, on ne bi nikada snimio onakav album, niti bi svoje pesme obukao u orkestar od pedeset šest instrumenata. Da je bilo po njegovojželji, računali bi se samo manje očigledni francuski književni uticaji koji su ga formirali – Sartr i Kami – i ostala bi nam još jedna vredna ploča u bezobalnom moru srodnih kantautorskih albuma s kraja šezdesetih godina prošlog veka. Ovako nam je ostalo impresivno delo kontaktne muzičke kulture koje nema svog parnjaka u orijaškom kanonu evropske pop muzike. Edi Vartan dao je sve od sebe, a to sve – bilo je mnogo.

Garijev prvenac iz 1968. godine malo ko je mogao da čuje. Bilo je tako sve do prvog reizdanja iz 2005. godine, koje je potpisala britanska izdavačka kuća Rev-Ola. Uz nekoliko pridodatih pesamasa one belgijske sesije koja je prethodila snimanju albuma, na reizdanju se pojavio i singl Queen of Spades, skalamburena rokenrol reminiscencija na Dorse koji se sreću s francuskom šansonom.Englesko reizdanje bilo je prvo od tri – uskoro su španska izdavačka kuća Elefant Records i nemačka kuća Tapete Records objavili svoje verzije, s pridodatim singlom Close Your Eyes i hrpom demo snimaka sa studijske sesijeposvećene Stanislasu. Ova reizdanja proširila su glas o izgubljenom blagu engleske muzike šezdesetih. Stanislas se trgao iz višedecenijskog košmara i iskočio poput duha iz čarobne lampe. Mnogo je međutim učinio i sveprisutni internet, naročito za danas sedamdesetogodišnjeg gospodina koji je gotovo kao tinejdžer u Parizu snimio album od kojeg je i sâm bio odustao, da bi u jednom trenutku, ukucavši svoje ime u internet pretraživaču, otkrio koliko ljudi s različitih delova ove planete voli i slavi pesme s ploče o Džej Bi Stanislasu. Jedan dirljiv prekokanalni nesporazum s kraja šezdesetih, poraz mladalačkih ideala i snova, postao je tako internacionalni onlajn sporazum s početka dvehiljaditih i taj sporazum uvezuje sve više onih koji u Garijevom albumu prvencu pronalaze radost zbog oslobođenog muzičkog bogatstva. Bilo je onih koji su javljali Gariju kako im je taj album spasao život. Jedan od ljudi koji su neskriveno obožavali Stanislasa bio je proslavljeni glumac Filip Sejmur Hofman. The Nightmare of J. B. Stanislas je istinski uzbudljiva ploča, ne samo zbog njene sudbine. A uzbuđenje svakog muzičkog posvećenika najviše udari onda kada misli kako ga više ništa uzbuditine može.

Internet je doneo i mnoge komentare i utiske. Album je poređen s klasicima Bryter Layter Nika Drejka i Astral Weeks Vana Morisona.Pominjani su Zombisi i Bitlsi. Nikovomladalačko pevanje asocijativno je uvezivano sa impresivnim glasom Garija Brukera.Međutim, u bogatoj paleti manje ili više utemeljenihkomparacija, najdominantniju boju ostavio je kolektivni uvid većine ljubitelja ploče The Nightmare of J. B. Stanislas – da je reč o autentičnom muzičko-lirskom radu koji nadilazi žanrovska određenja, stvaralačkom činu prvog reda ili onome što ljudi najčešće nazivaju remek-delom. Paradoksi dobro stoje Niku Gariju. Bez obzira na s godinama pojačanu svest o vrednostima njegovog studijskog prvenca, on bi ipak na sve ovo karakteristično priznao:

Nije to bio album koji sam želeo da snimim.

Legenda o prizemljenom sanjaru (četvrti deo)

Rate this item
(0 votes)

STANISLASOV KOŠMAR

Sve je pak namesto sna počelo morom. No, valjalo bi prethodno reći nešto o Garijevom detinjstvu i putanji koja ga je vodila do Pariza i snimanja legendarnog albuma za koji decenijama kasnije, sve do pojave interneta i njegovog reizdanja, gotovo niko nije čuo. Naš junak rodio se u Riponu, malenom engleskom mestu u grofoviji Severni Jorkšir, najpoznatijem po katedrali koju su petnaest stoleća ranije osnovali škotski monasi. Tu je Nik ostao bezmalo jedan dan budući da je njegova majka insistirala da se porodi u Engleskoj, a potom da se odmah vrati u Pariz. Roditelji su se brzo razveli, majka se preudala za egipatskog diplomatu, a Nik je ostao s majkom i uporedo sa engleskim naučio francuski jezik. Posle šeste godine, poslat je na Ostrvo kako bi se školovao u Halu i Noriču. Tamo je pevao u horu koji nije voleo, ali je onde naučio sve o harmonijama i melodijama. S trinaest je počeo da svira gitaru i podražava Bitlse. Iako englesko đače, Francuska je bila njegov prvi zavičaj, bez obzira na onaj dan rođenja u Riponu, te je završivši školu ponovo prešao Lamanš. Muvao se s gitarom po Sen Tropeu, tada uveliko čuvenom umetničkom stecištu koje je od običnog ribarskog naselja stvaralački potentnom sredinom, pre svih, načinio pointilista Pol Sinjak, svojim slikarskim angažmanom u devetnaestom veku.U tojmalenoj luci na Azurnoj obali mladi Gari neobavezno je svirao gitaru i pevao svoje pesme gde god bi se zatekao. Tako ga je jednom primetio čovek koji se predstavio kao francuski producent i ponudio mu je snimanje pesama. Sesija je organizovana u Belgiji i odatle nam dolazi pesma Cambridge Town, setni madrigal u dva glasa, pri čemu do dana današnjeg Nik Gari ne zna ko je devojka s kojom je pevao. Živela je blizu studija u kojem je snimao, upoznali su se, pitao ju je da li bi pevala s njim i ona je pristala. Gari i danas priča kako nije zapamtio njeno ime i dodaje prstohvat romantično-enigmatične arome nežnoj polurenesansnoj pesmi s kojom je publika današnjice mogla ponovo da se upozna u američkom filmu We Are What WeAre iz 2013. godine. – Najtužnije je što ne znam ko je ona. Nismo bili u vezi; sećam se samo da je bila verena. Svaki put kada čujem pesmu, pomislim na nju. Voleo bih da može da je čuje, da zna da je to što smo uradili zajedno opstalo i da je dotaklo ljude – govori Gari o neobičnostima koje su vezane za njegovu prvu snimljenu kompoziciju.

Gari nije morao mnogo da čeka na profesionalni ugovor za snimanje albuma prvenca. Majčinim posredstvom, dobio je pet minuta da privoli Lusjena Morisa, prvog čoveka prestižne pariske izdavačke kuće Disc A-Z i prvog čoveka tada najveće komercijalne radio stanice u Francuskoj. Lusjen Moris bio je zanimljiv, pronicljiv i marketinški vispren čovek – oženjen Dalidom, umnogome zaslužan za uspehe Mišela Polnarefa, Paskala Danela i Petule Klark pred francuskom publikom, spreman da jednim pogledom detektuje sve ono što u polju mogućnosti ležiskriveno u još nepoznatom umetniku, poput vajara koji u kamenoj neoblikovanoj gromadi nepogrešivo vidi budućnost vrhunske statue. Na ugovorenom sastanku, Moris je pitao devetnaestogodišnjeg Garija šta ume i šta ima za njega. Gari mu je u odgovor odsvirao Deeper Tones of Blue. Više od toga Morisu nije bilo potrebno. Izvadio je ugovor, bacio ga na sto i rekao Gariju da potpiše. Pitao ga je samo ima li još takvih pesama. Gari je odgovorio da ima. – Onda ćemo snimati album – kazao je Lusjen Moris i sve je bilo rešeno.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio