Knjižara
Stara dobra loša vremena su mjesto na kom je radnja završena, ne sasvim tragično, koliko je nesreća jednog čovjeka, lirskog otklona od junaka, uspjela da samu sebe održava na površini sopstvenog znoja. To što ga ne nazivam junakom, ne znači da on nije hrabar. Sama činjenica da je izabrao da bude toliko nesiguran, bespomoćan i slab, a ne fasada ljudskog bića koja će se otkotrljati kroz život na laktovima, ili se otkotrljati u nepostojanje, već je mnogo više nego što je vjerovao da može da postigne. Zato ni u jednom trenutku nećemo biti dio nesvjesnog paketa osude, već ćemo vjerovati, više i od samog lirskog čovjeka, da ne bi trebalo odustajati od života samo zato što je neko, jednom, a ne znamo kada, niti sasvim znamo zašto, odustao od njega.
Poezija iz zbirke „Alpaka među lamama“ je najsnažnija tamo gdje najmanje liči na poeziju, gdje se nižu asocijativne nepovezanosti koje će kao rezultat u svojoj fabularnosti imati već poznatu sjenku nekadašnje ljubavi. Nekadašnja ljubav, bila to jedna ili više njih oličenih u istom osjećaju izgubljenosti koja izjeda, lajtmotivski je element ove zbirke. I taj ispovjedni ton, preskakanje vremenskih zona koje preuzima oblik hronične nesanice, ta čemerna zavjesa koja pada svaki put kad pred pozornicom neko progovori poznatim glasom samoće, sve nam to ne dozvoljava da autora i poetskog otuđenika o kom piše posmatramo odvojeno. A i ne moramo, jer poezija može, ali ne bi trebalo da nas odvlači nigdje dalje od krvotoka pjesnika.
Neujednačeni stihovi pjesnika Gorana Grubišića svoj ritam imaju u ponavljanjima, naglim skraćivanjima i nerijetko slivajućom formom, poput grafičkih prikaza vodopada. Na gornjoj granici senzitivnosti je prirodna mekoća njegovog jezika koji nije težio otuđivanju, a na donjoj mora biti naša svijest o muzičaru koji se upustio u pisanje uvodeći svoju gitaru u minus postupak. Njegovi su zaključci, koji ne stoje nužno na epiloškim granicama, već se ponekad prošepure i u naslovima, ponekad toliko samostalni, kao pjesma unutar pjesme, pjesme nad pjesmama, ako mi neko ne bi zamjerio. Zato je ova poezija i duh jedne vremenske opštosti, slikovit prikaz gradova koji poprimaju elemente ljudske hladnoće i potrebe za distancom, i skica za sve tuge neke zrelosti koja nikad nije raspakovana do kraja. I šteta bi je bilo zaobići ove stihove i ostaviti ih da skupljaju zvjezdanu prašinu, dok sami sebe u pepeo (pepela) ne pretvore.
Lidija Deduš ima sposobnost da uvuče čitaoce u tijelo sopstvene junakinje. Da im učini prostor njenog daha uskim, da snovide i kratkovide zajedno onu istu muku, bojazan, neispunjenu želju kojoj će pripovjedačica u melodičnom, ali ipak ne toliko razigranom stihu Deduševe, nacrtati rogove i rep. Nije nam ova poezija data da bi pobjegli, a da se ne vratimo. To što su prostori i njihovi uzurpatori stvarni do mjere da im svakome možemo prepoznati ime i namjeru, nije poziv da se priključimo akterima na sceni, već da ih pustimo da se sami sa sobom izbore. Od načina bira i dramu i antidramu, forsirajući nepripadanje zacrtanim odlukama koje potiču iz vremena kad o odlučivanju se malo zna, ali se jasnije vidi. Izdizanje iznad situacije, makar je i krv vukla prema dolje, ili bilo koje svojatanje koje se crta teškim lancima oko članaka, poseban je sloj odnosa između njene lirske žene i ostatka svijeta. A taj ostatak su nerijetko odrazi, nikad cjelovita bića, sjenke su svega onoga što su usmjerili ka osobi koja o njima plete nemirne i svojeglave stofe. Lidija Deduš je i bojažljivo nježna i silno neustrašiva u istoj pjesmi, samo je pitanje koju ćemo od te dvije prepoznati red ili dva ispod naslova.
D. ERJAVŠEK
kišobran i orasi
spuštam ti ogradu u sebe
drvenu letvu s ramena
u blago napuknutim orahovim čamcima
leže pčele uprljanih koljena
kažeš
osjećaš li kako se trzam
osjećaš li kako se ljuštim
polja širokog obruba vuku me za ruku
stršim uz putokaz
i kažem samo ravno
vučeš me na planinu
s vrha neba padaju vrapci
vjetar ti pušta korijen u kosi
livada je puna perja
Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.
„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.