Jasna nikada nije željela moje prezime. I prije nego što je saznala da ne može da mi podari nasljednika. Cijenila je što me ta činjenica nije promijenila. Sve ostalo je potonulo poput gvozdenog malja. U braku smo bili dugih sedam godina i još toliko zajedničkog života prije ponuđenog prstena. Može se reći da smo se poznavali gotovo cijelog života. Roditelji su nam se zbližili u bungalovima na Velikoj plaži tokom zlatnog ljeta, dok smo još nagi trčkarali po pijesku. Jedne predvečeri, usljed snažnog juga, sudario sam se s njom. Na Jasninom osjetljivom čelu zubima sam napravio rupu veličine kratera, čime mi je zapečaćena sudbina da ću morati da je uzmem za ženu ako ožiljak budućim proscima bude predstavljao problem. Za vrijeme srednjoškolskih dana, kad bismo se sreli na odjeljenskim žurkama, ismijavali smo roditeljski zavjet. Bila je najbolji student žurnalistike i često smo na ulici zaglavljivali satima, raspravljajući o Kafki i Hrabalu. Jedne noći nastavili smo diskusiju u kafani, zatim u njenom stanu. Širili smo područje pisaca, gurala me je u teške probleme iz kojih nisam uspijevao da joj doskočim. Morao sam mnogo više da čitam ne bih li opstao u krugu temeljitog obrazovanja kojim je raspolagala. Učestalo druženje se odrazilo i na naše veze. Partneri su nas oboje šutnuli jedne proljećnje noći. Narednog jutra sam se probudio pored nje i spoznao veliku tajnu. Dani naše ljubavi su nabujali u periodu kad se na sceni postavljao moj prvi komad – „Krš“. Ujedno, to je bio moj prvi profesionalni honorar, oskudan koliko i cjelokupna predstava. Jasna me je tješila nakon nekoliko negativnih kritika i bodrila da nastavim da pišem, dok su njeni studentski tekstovi bili cijenjeni i u regionalnim krugovima. Moj otac ju je zavolio kao svoje dijete, pod njegovim uticajem oslobodila se guste kose i obznanila duguljasti vrat o kojem je trošio više nježnih riječi negoli o sinovljevom djetinjstvu. Uvijek joj je držao stranu, čak i nakon razvoda, kad sam bio primoran da uvedem sankcije na Jasnino ime i djelo. Nije to bio osvetnički duh isprobadan uvredama, niti udaljenost od oca, koja se već tada mjerila kilometrima. Jasna i ja smo se zagubili kad su ožiljak prekrile prve bore, kad sam povjerovao u neizvjesnost sopstvenog talenta, kad sam odlučio da se primaknem partiji. Jasna je dolazila iz sličnog socijalnog miljea, ali nepopustljiva nabrijanost prema umjetnosti i angažovanom diskursu održavali su plamen svježim. Radikalni feminizam, Viržini Depent produbili su opekotine, a ja nisam pokušao da je odvratim od tvrdoglavih misli. Sažvakana oskudicom, ipak je ostala dosljedna svojoj mučnini, pretvarajući se u ciničnu kučku. Izgradila je narav snažne bogomoljke, u jednom komadu me je progutala, ispljunula kao slomljeno nedonošče i formirala u čovjeka. Roditelji nisu željeli da mi ližu rane i usprave na noge, niti da me podsjete na prvu ljubav, koja je u danima zlatnog ljeta, pod snažnim vjetrom, čuvala u sebi moj otisak. Posljednji udarac zadala mi je novim brakom s piscem Stefanom Boškovićem. To je bio trenutak kada sam joj objavio dug, težak rat.

Stara dobra loša vremena su mjesto na kom je radnja završena, ne sasvim tragično, koliko je nesreća jednog čovjeka, lirskog otklona od junaka, uspjela da samu sebe održava na površini sopstvenog znoja. To što ga ne nazivam junakom, ne znači da on nije hrabar. Sama činjenica da je izabrao da bude toliko nesiguran, bespomoćan i slab, a ne fasada ljudskog bića koja će se otkotrljati kroz život na laktovima, ili se otkotrljati u nepostojanje, već je mnogo više nego što je vjerovao da može da postigne. Zato ni u jednom trenutku nećemo biti dio nesvjesnog paketa osude, već ćemo vjerovati, više i od samog lirskog čovjeka, da ne bi trebalo odustajati od života samo zato što je neko, jednom, a ne znamo kada, niti sasvim znamo zašto, odustao od njega.

Poezija iz zbirke „Alpaka među lamama“ je najsnažnija tamo gdje najmanje liči na poeziju, gdje se nižu asocijativne nepovezanosti koje će kao rezultat u svojoj fabularnosti imati već poznatu sjenku nekadašnje ljubavi. Nekadašnja ljubav, bila to jedna ili više njih oličenih u istom osjećaju izgubljenosti koja izjeda, lajtmotivski je element ove zbirke. I taj ispovjedni ton, preskakanje vremenskih zona koje preuzima oblik hronične nesanice, ta čemerna zavjesa koja pada svaki put kad pred pozornicom neko progovori poznatim glasom samoće, sve nam to ne dozvoljava da autora i poetskog otuđenika o kom piše posmatramo odvojeno. A i ne moramo, jer poezija može, ali ne bi trebalo da nas odvlači nigdje dalje od krvotoka pjesnika.

Neujednačeni stihovi pjesnika Gorana Grubišića svoj ritam imaju u ponavljanjima, naglim skraćivanjima i nerijetko slivajućom formom, poput grafičkih prikaza vodopada. Na gornjoj granici senzitivnosti je prirodna mekoća njegovog jezika koji nije težio otuđivanju, a na donjoj mora biti naša svijest o muzičaru koji se upustio u pisanje uvodeći svoju gitaru u minus postupak. Njegovi su zaključci, koji ne stoje nužno na epiloškim granicama, već se ponekad prošepure i u naslovima, ponekad toliko samostalni, kao pjesma unutar pjesme, pjesme nad pjesmama, ako mi neko ne bi zamjerio. Zato je ova poezija i duh jedne vremenske opštosti, slikovit prikaz gradova koji poprimaju elemente ljudske hladnoće i potrebe za distancom, i skica za sve tuge neke zrelosti koja nikad nije raspakovana do kraja. I šteta bi je bilo zaobići ove stihove i ostaviti ih da skupljaju zvjezdanu prašinu, dok sami sebe u pepeo (pepela) ne pretvore.

Lidija Deduš ima sposobnost da uvuče čitaoce u tijelo sopstvene junakinje. Da im učini prostor njenog daha uskim, da snovide i kratkovide zajedno onu istu muku, bojazan, neispunjenu želju kojoj će pripovjedačica u melodičnom, ali ipak ne toliko razigranom stihu Deduševe, nacrtati rogove i rep. Nije nam ova poezija data da bi pobjegli, a da se ne vratimo. To što su prostori i njihovi uzurpatori stvarni do mjere da im svakome možemo prepoznati ime i namjeru, nije poziv da se priključimo akterima na sceni, već da ih pustimo da se sami sa sobom izbore. Od načina bira i dramu i antidramu, forsirajući nepripadanje zacrtanim odlukama koje potiču iz vremena kad o odlučivanju se malo zna, ali se jasnije vidi. Izdizanje iznad situacije, makar je i krv vukla prema dolje, ili bilo koje svojatanje koje se crta teškim lancima oko članaka, poseban je sloj odnosa između njene lirske žene i ostatka svijeta. A taj ostatak su nerijetko odrazi, nikad cjelovita bića, sjenke su svega onoga što su usmjerili ka osobi koja o njima plete nemirne i svojeglave stofe. Lidija Deduš je i bojažljivo nježna i silno neustrašiva u istoj pjesmi, samo je pitanje koju ćemo od te dvije prepoznati red ili dva ispod naslova.

D. ERJAVŠEK