Knjižara
Zoran Paunović i ja smo generacija. On je rođen one godine kad su osnovani The Rolling Stones, a ja četiri godine ranije, kad je Chuck Berry objavio „Johnny B. Goode“. Rokenrol generacija, jedna jedina. Ima još generacija koje su se „kačile“ na rokenrol, i starijih i mlađih, ali generacija 58-62 je ona koja je, od prvog udisaja pa do poslednjeg, koji se tek očekuje, živela uporedo sa rokenrolom, on joj je bio fon svakodnevnog života, prisustvovala je njegovom usponu, vrhuncu i padu, i, kako izgleda, njegovoj smrti. Mi smo generacija koja se, jedina međ’ svim generacijama, još uvek nada njegovom vaskrsnuću.
Zoran Paunović je doktor nauka, profesor engleske književnosti. Nemojte dozvoliti da vas taj podatak uplaši, odvrati od čitanja ove knjige. Njegov stil pisanja je lišen akademizma, ne treba vam rečnik stranih reči i izraza da biste pratili njegove tekstove, ali je zato anegdotski lepršav, bez praznog hoda, bremenit značenjima. Dobar je primer već prvi esej, gde povezuje pesnika Williama Blakea, Jim Morrisona iz grupe Doors i Jima Jarmusha preko njihovih poetika. Takve analize su nedostupne nama laicima koji pišemo o muzici. Jednostavno, nemamo dovoljno znanja za tako nešto.
Svi sanjaju o tome da otputuju u Lisabon
Da uzbuđeni, ustreptali, sa Samsonite torbama i McKinley rancima i deviznom ušteđevinom sednu u avion za Madrid
Osete duh i resku strast sieste koja lebdi nad Manzonerosom
Te sutradan ili prekosutra, uhvate let i polete ka Ližbou
Gradu ljubavi i duše pred kojim se klanja more
Da mentalno svršavaju očarani izmaglicom ispod koje se promalja pastelni stari grad
Viđen iz vizure koja se pruža sa São Jorge-a i zaustavlja dah
Svi sanjaju o tome da otputuju u Lisabon
Da im u Alfamu poklekne koleno
Zaigra najtananija žica srca koju može da dotakne samo čist supstrat, kvintesencija muzike koju je ljudska civilizacija i sinergija kultura ikada mogla da emanira
Da se drže za rukohvate u tramvaju rolerkostuju ulicama od makadama optočene kovanim gvožđem
Da, ako imaju sreće, vide zapadnu obalu gde okean oduzima i pruža duši ono što ni Osho i svi ini Oshoi nisu uspeli
„Ovo je tvoje ljeto“, rekla je. Prije nego je doprlo do njegovog, junskim suncem omamljenog mozga, prije nego je uopšte uspio da nešto izusti, da je upita zašto je ovo ljeto njegovo, ispravila se i rekla sličnu, ali malo izmijenjenu rečenicu: „Ovo je ljeto samo za tebe.“ Ni ova novoizrečena mu nije naročito pomogla. Nije bio siguran da mu je bilo mnogo jasnije.
„Što hoćeš da kažeš, zašto je ovo moje ljeto?“, upitao je. Pokušao je, kao da je potajno naslućivao što je htjela da poruči, da sklopi rečenicu koja bi odgovarala ovakvo važnom trenutku. Nešto mu je govorilo da ovo nije jedan od onih sasvim običnih dana.
(Aleksandar Marčićev – “Je l’ se sećaš kad je Tito umro?“; Mali Nemo, Pančevo, 2017)
Još jedan roman o raspadu bivše nam zemlje. Ne znam koji po redu. Nisam čitao nijedan jer mi nisu ulivali poverenje njihovi autori: s jedne strane, zakleti jugonostalgičari kojima je sve u počivšoj nam zemlji bilo idealno, osim, možda, političkih prava i sloboda - za koje se, kako oni misle, ispostavilo da bi bolje bilo da nam nisu ni date - a s druge, tvrdokorni nacionalisti, često sa manirima i u toaletama „slavske buržoazije“, što im jeste dodalo nešto šlifa, ali im nije oduzelo sposobnost da mrze drugo i drugačije. I jednima i drugima je zajednički bio žal za toliko im dragom čvrstom rukom, ali ne bilo kojom, već samo onom tetoviranom njihovim ideološkim predznakom. Kod Aleksandra Marčićeva toga nema. On je neostrašćeni hroničar raspada zemlje i rastakanja srpskog društva koje se i posle raspada Jugoslavije nastavilo, nesmanjenom žestinom. Pogrešno bi bilo reći da je Marčićev hladan čovek, on itekako pokazuje strast, naročito prema svom kraju (Voždovcu), prijateljstvu, rokenrolu, fudbalu… Isto tako strasno voli i svoje junake, četvoricu drugova čije životne puteve u ovom romanu pratimo. Ali strast nije isto što i pristrasnost. Ono na šta naš pisac ne pristaje su pristrasni politički koncepti tumačenja raspada Jugoslavije uz obavezno svrstavanje autora. Umesto toga, Marčićev nam priča priču koja sama po sebi objašnjava mnogo toga. Ili ne objašnjava - onima koji nemaju potrebu da izvlače zaključke. Ti će sasvim lepo uživati u priči kao takvoj.