Knjižara
KADA SE DETE U MENI SRETNE S DETETOM U TEBI
Između Garijevog povratničkog, drugog albuma 49 Arlington Gardens iz 2009. godine i njegovog prvenca, postoji razmak od cele četiri decenije. Sâm album je rezultat više puta posvedočene istorijske mogućnosti da svaka generacija umetnika paradoksalnostvarasvoje pretke. Da ih izmišlja ako treba. Da ih pronalazi u vremenima koja im prethode – ako može. Ovde se jedna vredna generacija škotskih muzičara opredelila za Nika Garija kao za njihovog u svetu nepoznatog preteču. A što je otkrivena umetnička krvna veza neobičnija, što je rodoslov iznenadniji, to je i poreklo vrednije. Izazivanjem, stimulisanjem i organizovanjem studijskog snimanja Garijevih novih pesama, vratili su mu na najlepši način dug koji zapravo nikada nije postojao. Odabrali su rado sami da se zaduže. Važnu ulogu odigrali su Norman Blejk iz grupe Teenage Fanclub i Daglas Ti Stjuart iz BMX Bandita, obojica iz Glazgova, obojica iskreni posvećenici u Garijevo stvaralaštvo. Stjuart, umetnik neskriveno poklonjen i Seržu Genzburgu i Brajanu Vilsonu, učestvovao je u produkciji. Za njegovu grupu, priča se, Kurt Kobejn je izrekao da bi mu oni bili željena adresa ako bi mogao da bira u kom bendu će da svira.
Stjuartov umetnički credo ne podrazumeva samo autorsko bavljenje muzikom. Jedan je od onih posebnih, nesebičnih i svetu vazda potrebnih ljudi koji istraživačku radost nalaze u otkrivanju zakopanog muzičkog blaga, a potom pronađena bogatstva žele da podele sa svima. Među zaboravljenim majstorima na koje je ukazivao nalazi se i Čip Tejlor, rođeni brat Džona Vojta, koji je napisao Wild Thing – rokenrol klasik koju su obesmrtili Troggs,a koncertno ga izvodio Džimi Hendriks –da bi se potom potpuno odrekao muzike u korist profesionalnog kockanja. Takvom Sjuartu bilo je prirodno da energično zastupa Garijev povratak snimanju i nastupima. Govorio je kako je album The Nightmare of J. B. Stanislas toliko snažno uticao na njega da je sve prijatelje i poznanikenagovarao da ga obavezno kupe kada se pojavilo reizdanje, obećavši da će im lično vratiti novac ukoliko im se ne svidi. Naposletku, niko nije tražio novac natrag.
Podrška škotske nezavisne ali uveliko afirmisane scene Gariju je značila sve na svetu. Sa iskrenom zahvalnošću je kazivao o tim velikodušnim ljudima koji su ga vratili studijskom radu i koncertima. To neće reći da Nik Gari nije ništa snimao u pobrojanih četrdeset godina između prvog i drugog albuma, ali je to činio retko i pod izmenjenim imenom, kao Nik Hamilton, odabravši majčino devojačko prezime škotskog porekla. Radio je s vrhunskim francuskim muzičarima, radio je i sa bendom Keta Stivensa, ali nikada nije bio tako srećan kao kada je snimao s tim ljudima iz Glazgova. Rekao bi za njih da su spolja možda bili pomalo hrapavi – ipak je o Škotima reč – ali su iznutra prosto bili kao med.I sve su sami obezbedili, jer on nije imao novca za ulaganje u novu ploču.
MESEČINA ZA BOGATE I UBOGE
Počećemo ovde od sadašnjice, od životne i stvaralačke zrelosti Nika Garija, pa ćemo se kretati prema njegovoj mladosti, suprotno standardima linearnosti u nebrojenim živopisima i muzičkim dokumentarnim knjigama. The Moon and the Village iz 2017. godine poslednji je album koji je Gari snimio, a svega treći u pedeset godina koliko je mogao da potroši na pravljenje muzike pod svojim imenom. Dženifer Keli napisala je kako taj album zacelo neće dohvatiti legendarni status, niti pasti u potpunu tamu što se simultano desilo Garijevom prvencu – i da je ovde reč samo o veoma dobrom albumu umetnika koji jednostavno nije stigao da ih napravi više. A načinio ih je do danas tri, jednako koliko i za života anonimni a posthumno proslavljeni melanholični romantik Nik Drejk, doduše u neuporedivo više vremena nego što ga je Drejk imao. Bilo je muzičkih tumača koji su vukli ovlašne paralele između diskografskih sudbina i umetničkih izraza dvojice imenjaka. Sâm Gari ume da pomene Drejka u koncertnim pričama između pesama, istina u gorkohumornom kontekstu kada pripoveda o brodolomu svog albuma prvenca pa evocira mučnu uspomenu na svakodnevno zivkanje pariskog izdavača s pitanjem gde je njegova ploča i na njihov odgovor da samo treba da ode u njihovu radnju na Jelisejskim poljima i da će svakako naći svoju ploču u izlogu. Činjenica da jeste u radnji pronašao ploču koju potpisuje Nik, ali Drejk, nije razočaranom devetnaestogodišnjaku pomogla da se kasnije lako zbliži s Drejkovim gotovo magičnim lirsko-muzičkim radom.
The Moon and the Village nije snimio taj ojađeni mladić, nego čovek koji je veći deo života prevalio preko svojih pleća. Odavno lišen mladalačkih iluzija i oslobođen od potrage za svetim peharom uspeha, ali i dalje svakodnevno otvoren za mala čuda koja mogu da se dese. Mesečina jednako pada na imućne i siromahe – lirski negativ poznatije devize da sunce isto greje i dobre i grešne – stih je koji otkriva Garijevo univerzalno shvatanje životnih zakonitosti i pomirljivo prihvatanje i mirenje krajnosti. Gorčina svakodnevlja i svest o prolaznosti ukusno se mešaju s lepotom i radošću zbog samog postojanja kao takvog, a pesme su refleksivne, tople i prožete iskustvom. Gariju je prirodno da bude pripovedač – uvodna pesma Lois’ Diary donosi celu malu pripovest u prvom licu o Englezu koji se zavoli sa Amerikankom, nakon što je slučajno pronašao njen lični dnevnik, o tome kako dobiju kćerku s kojom kao otac ne uspeva da izgradi dobar odnos, naposletku o tome kako veza propada jer stvari ne ispadnu uvek onako kako je bilo željeno. Naslovna pesma na albumu pripoveda svakodnevniju priču sa istim uvidom, o vremešnoj gospođi koja pri pogledu na starog usnulog muža shvata da je u njenom neuzbudljivom životu negde nešto odavno krenulo naopako ali da je sasvim kasno da se išta menja. Bacardi Samuel donosi narativ o pijanoj ludi kojoj nikada neće biti bolje. Sve teživotne priče mogu se simbolički doživeti kao muzika skršene violine, što jeste naslov četvrte pesme na albumu: Music from a Broken Violin. Garijeva naklonost prema gubitnicima koje poražava nesrećan splet okolnosti ili pogrešan životni izbor sasvim je razumljiva imajući u vidu njegovu biografiju. On voli da radi s temom poraženih ljudi, ali nikada nije prenaglašen, niti je patetičan, već bira pristup saosećajnog crtača koji nenametljivo posmatra sa strane i pravi skicu, i to ne običnu nego za pamćenje. Otuda su aranžmani ovde ogoljeni, svedeni, minimalistički ambijentalni, u službi pesme kao krokija – nepretenciozne ali nezaboravne muzičke slike koja mnogo toga može da kaže.
Pripovest o Niku Gariju, zaboravljenom geniju pop muzike
posvećeno Višnji Boščić
DOLAZAK PRIZEMLJENOG SANJARA
– Ovo je autor koga treba da upoznaš. „Rezervna kulturaˮ…kao iz tvoje knjige da je izašao. Ima škotsku i rusku krv. Skroman je i dobar čovek. U Španiji i Portugalu je prilično velik, tamo je osamdesetih nastupao s Koenom. Ti bi jedini umeo ovde da napišeš nešto o njemu. Da ga osetiš i prepoznaš – govori mi stari prijatelj, javljajući se iz Nemačke, posvećeno i uzbuđeno kao izvidnik koji šalje dimne signale pred dolazak Nika Garija u Beograd i Novi Sad. Otkriva mi ime za koje do tada nisam čuo. A to je uvek željena situacija za muzičke posvećenike. Iste večeri šalje mi probrane snimke i ovlaš mi,u digresijama između pesama,zapisuje sudbinu Garijevog uvračanog albuma iz 1968. godine, konceptualne muzičke priče o Džej Bi Stanislasu koja je imala potencijal da devetnaestogodišnjemBritancu s privremenom adresom u Parizu otvori sve dostupne kapije do globalne prepoznatljivosti i svetskog čuvenja. Vrata se na kraju nisu otvorila. Neuspeh tog ambiciozno izvedenog dela u potonjim decenijama načinio je od Nika Garija legendu. Da se dogodio projektovani uspeh, Gari bi postao ono što stanovnici Zemlje jezički uhodano a počesto olako nazivaju zvezdom. Blejz Fouli, ukleti teksaški trubadur, voleo bi takav ishod‒umeo je da kaže kako ne želi da bude zvezda, jer hoće da bude legenda. Nik Gari zacelo nije s namerom birao drugo namesto prvog. Ali porazi uvek nose u sebi sasvim neslućenu ili tek naslućenu vrednost moguće pobede. Jednako kao što se uz mnogi trijumf verno kreće neodvojiva senka kao nagoveštaj suprotnog ishoda koji je mogao da se odmota ili koji čak može da se aktivira u budućem vremenu. Ima zato draži u svakom porazu jer su u njemu sačuvane mogućnosti koje se nisu ostvarile. U pobedama zauzvrat ima posledične taštine i praznine. I traži se stalno još. Tu leži logika u odluci Nila Janga da nakon što je dohvatio vrh s pesmom Heart of Gold, brže-bolje s vrha sâm siđe. Da se marketinški formiranim očekivanjima ne bavi, jer tu nema kraja zahtevima tržišta, da se interesuje samo za svoje lične stvaralačke visine. Uspesi imaju cenu, porazi imaju vrednost. Biti tiha i postojana legenda, znači primiti kompenzaciju od Života za onaj prelomni trenutak u kojem se igra s najjačim kartama i na koncu – sve izgubi. Počeo sam u toj noći da slušam Garijeve pesme s jakim osećanjem da je dobro što jedna ljudska priroda, do tada meni nepoznata, sa sudbinom muzičkog planetarnog gubitnika, stiže u Novi Sad. To je poznat ali uvek uzbudljiv zaplet u duhu urbane rokenrol mitologije. Ono što nisam očekivao, a što me je nesvakidašnje obradovalo, zateklo čak, bile su same Garijeve pesme.Bilo je tu nečega…izuzetnog. A predugo sam bio čovek koga muzika ne može da zatekne.
Jasna nikada nije željela moje prezime. I prije nego što je saznala da ne može da mi podari nasljednika. Cijenila je što me ta činjenica nije promijenila. Sve ostalo je potonulo poput gvozdenog malja. U braku smo bili dugih sedam godina i još toliko zajedničkog života prije ponuđenog prstena. Može se reći da smo se poznavali gotovo cijelog života. Roditelji su nam se zbližili u bungalovima na Velikoj plaži tokom zlatnog ljeta, dok smo još nagi trčkarali po pijesku. Jedne predvečeri, usljed snažnog juga, sudario sam se s njom. Na Jasninom osjetljivom čelu zubima sam napravio rupu veličine kratera, čime mi je zapečaćena sudbina da ću morati da je uzmem za ženu ako ožiljak budućim proscima bude predstavljao problem. Za vrijeme srednjoškolskih dana, kad bismo se sreli na odjeljenskim žurkama, ismijavali smo roditeljski zavjet. Bila je najbolji student žurnalistike i često smo na ulici zaglavljivali satima, raspravljajući o Kafki i Hrabalu. Jedne noći nastavili smo diskusiju u kafani, zatim u njenom stanu. Širili smo područje pisaca, gurala me je u teške probleme iz kojih nisam uspijevao da joj doskočim. Morao sam mnogo više da čitam ne bih li opstao u krugu temeljitog obrazovanja kojim je raspolagala. Učestalo druženje se odrazilo i na naše veze. Partneri su nas oboje šutnuli jedne proljećnje noći. Narednog jutra sam se probudio pored nje i spoznao veliku tajnu. Dani naše ljubavi su nabujali u periodu kad se na sceni postavljao moj prvi komad – „Krš“. Ujedno, to je bio moj prvi profesionalni honorar, oskudan koliko i cjelokupna predstava. Jasna me je tješila nakon nekoliko negativnih kritika i bodrila da nastavim da pišem, dok su njeni studentski tekstovi bili cijenjeni i u regionalnim krugovima. Moj otac ju je zavolio kao svoje dijete, pod njegovim uticajem oslobodila se guste kose i obznanila duguljasti vrat o kojem je trošio više nježnih riječi negoli o sinovljevom djetinjstvu. Uvijek joj je držao stranu, čak i nakon razvoda, kad sam bio primoran da uvedem sankcije na Jasnino ime i djelo. Nije to bio osvetnički duh isprobadan uvredama, niti udaljenost od oca, koja se već tada mjerila kilometrima. Jasna i ja smo se zagubili kad su ožiljak prekrile prve bore, kad sam povjerovao u neizvjesnost sopstvenog talenta, kad sam odlučio da se primaknem partiji. Jasna je dolazila iz sličnog socijalnog miljea, ali nepopustljiva nabrijanost prema umjetnosti i angažovanom diskursu održavali su plamen svježim. Radikalni feminizam, Viržini Depent produbili su opekotine, a ja nisam pokušao da je odvratim od tvrdoglavih misli. Sažvakana oskudicom, ipak je ostala dosljedna svojoj mučnini, pretvarajući se u ciničnu kučku. Izgradila je narav snažne bogomoljke, u jednom komadu me je progutala, ispljunula kao slomljeno nedonošče i formirala u čovjeka. Roditelji nisu željeli da mi ližu rane i usprave na noge, niti da me podsjete na prvu ljubav, koja je u danima zlatnog ljeta, pod snažnim vjetrom, čuvala u sebi moj otisak. Posljednji udarac zadala mi je novim brakom s piscem Stefanom Boškovićem. To je bio trenutak kada sam joj objavio dug, težak rat.