Sjela je, umočila parče tosta u kafu i zadovoljno gledala kako jaja i slanina brzo nestaju u njegovim ustima.

„Možda bi mogao malo više da žvaćeš hranu. Nije zdravo da tako brzo gutaš. Ionako imaš vremena na pretek, niko ne kontroliše kad ćeš doći na posao“, rekla je, ne skidajući pogled s njega. Promumljao je nešto što nije uspjela da razumije, ne prestajući da jede i zaliva hrskavu slaninu sokom od pomorandže.

„Mislim da je došlo vrijeme da okačim sise o klin“, nastavila je. Zastala je za trenutak i prasnula u smijeh. Vjerovala je da je ovo što je upravo rekla bilo baš smiješno. Podigao je glavu, prestao da žvaće, i napokon progovorio, gurajući zalogaj koji mu se našao u ustima ispod jezika:

„Što ćeš da okačiš? Čije sise?“

„Pa, ove moje.“ Uhvatila ih je rukama i malo ih podigla. „Znaš kako to već ide, bokser okači rukavice, fudbaler kopačke, a ja sise. Ono što sam pokazivala svih ovih godina“, rekla je ne prestajući da se smijulji.

„Da li ima nešto da nije kako treba?“, upitao je, odloživši pribor za jelo preko netaknutog komada slanine.

„Ništa više nije kako treba. Moje godine, na primjer. Prestara sam za ovaj posao. Još koji mjesec, pa ću načeti petu deceniju. Došle su mlađe i ljepše. Ako nijesu ljepše, onda bar imaju bolje sise. Ove moje su samo za klin.“ Sada se već kiselo smješkala. „I za tebe, ako ih još uvijek želiš?“, dodala je.

„Ma daj, što je sa tobom jutros? Naravno da ih želim. Znaš to i sama“, odgovorio je. Pružio je ruku preko stola pokušavajući da dohvati njenu.

„Ne mogu više da dobijem ni deset komada napojnice. Onaj gad od Murphyja me je stavio da nastupam poslije svih. A ne, ne kao zvijezda večeri, već onda kad je klub gotovo prazan, kad ostane samo nekoliko pijanih nesretnika ili par maloljetnika koji su ušli na lažnu ličnu kartu“, izgovorila je u jednom dahu. Onda je ustala, uzela njegov laneni sako iz predsoblja i donijela ga u kuhinju. Pomogla mu je da ga obuče, otresla je rukom nepostojeću mrlju sa revera i poljubila ga u obraz.

„Ajde, idi. Moram da odspavam još par sati. Večera će te čekati u frižideru. Podgrij je kad dođeš. Nemoj da jedeš hladno. Znam, odlično znam što radiš. Podgrij je kad ti kažem. I da, umalo da zaboravim, pozdravi majku ako budeš prolazio kroz Hammersville.“ Ispratila ga je do vrata. Nije mu dozvolila da više išta kaže.

***

Majka Mary je bila udovica već dvadeset godina. Živjela je sama u susjednom gradu. Uvijek je oslovljavao sa Mother Mary[1] i nerijetko nastavljao sa comes to me, speaking words of wisdom let it be[2]. Nije voljela to njegovo glupiranje. Tako je zvala te njegove, ne previše muzikalne, pjevačke izlete. Nije voljela ni Kelly. Znao je to od samog početka. Kellyin bivši je radio samo poslove koji su donosili laku lovu. Tako je i završio. Lako i jeftino. Izboden do smrti i ostavljen da leži u lokvi krvi na mračnom parkingu iza napuštene fabrike za proizvodnju rezervnih dijelova za kosilice. Majka Mary je čitala o tom slučaju u lokalnim novinama. Kasnije, kad je povezala da je Kelly bila njegova bivša supruga, držala ju je na priličnom odstojanju, nikad ne dozvolivši da joj se dovoljno približi. Kelly nije mnogo marila, ali nije joj bilo ni previše drago. Nije voljela situacije koje su odisale napetošću. Jednom se i sam uvjerio da Kelly nije bila njegov najsrećniji izbor. Bar ne po majčinom mišljenju. Došao je da je posjeti dok je prolazio kroz njen gradić, koji je bio na pola puta između mjesta gdje je živio i mjesta gdje je obično prodavao knjige. Ušao je u kuću ne pozvonivši. Majka Mary i njena stara prijateljica Susan su ispijale popodnevni čaj grickajući trouglaste kolačiće između dva gutljaja. Čuo ih je, dok je još bio u predsoblju, da spominju Kelly. Zastao je, umirio se, gotovo prestao da diše i naćulio uši.

„Kako misliš što radi? Svakako ništa pošteno. Skida se gola i pokazuje sise onim neiživljenim skotovima. Eto što radi. Deset godina su u braku, i ništa. Ni traga ni glasa od unučeta. A i kako bi moglo biti. On radi danju, ona noću. On prodaje knjige, ona prodaje… ma đavo će ga znati što ona prodaje“, žalila se prijateljici koja je pomno slušala i sipala bourbon u čaj direktno iz flaše. Išunjao se na vrhovima prstiju, isto onako tiho kako je i ušao, ostavljajući njih dvije da nastave sa zabavom koju su bile započele.

Odlučio je da ovog puta vozi pravo do Promenade Beacha. Nadao se da će prodaja ići bolje nego prethodnih dana. Ljeto je već bilo počelo. Zarada se osjećala u vazduhu. Kellyin pozdrav će ostaviti za neku drugu posjetu. Majka Mary je znala da živi prilično dobro i bez njega.

***

Usporio je tražeći najbliži slobodni parking. U trenutku je promijenio odluku, dodao gas i nastavio do kluba gdje je radila Kelly. Nije bio raspoložen da podgrijava ručak koji mu je ostavila. Parkirao je pored slabo osvijetljenog košarkaškog terena i ušao. Sjeo je i naručio piće. Podalje od bine. Lijepa brineta, vlasnica poprsja sumnjivog porijekla, se uvijala na podijumu. Neiživljeni skotovi, sjetio se kako ih je majka Mary onomad nazvala, su balili na ženu-zmiju, držeći pregršt desetica u rukama, čekajući najpogodniji trenutak da ih uguraju među grudi koje su opasno prijetile da iskoče iz, bar se njemu tako učinilo, preuskog brusa. Dva mladića, još sumnjivijeg godišta od poprsja brinete koja se sada već bila oslobodila svih stega i jedva uspijevala da uskladi ples tijela sa pomahnitalom igrom razuzdanih oblina, su se kezili i dobacivali nešto što on nije uspijevao da razazna od preglasne muzike. Iz gornjeg džepa sakoa je izvadio člansku kartu Udruženja trgovačkih putnika i pokazao je momcima koji su se otrijeznili istog trenutka i prestali sa, bio je siguran, iako ih nije mogao baš najbolje razumjeti, nepristojnim dobacivanjima. Namjestio je ozbiljan izraz lica, podigao kažiprst i pozvao ih da mu se pridruže za stolom. Stvorili su se ispred njega prije nego je očekivao. Vrpoljili su se, nijesu znali da li treba da sjednu ili ne.

„Jeste li vas dvojica sigurni da treba da budete ovdje?“, upitao ih je, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh. Vještim pokretom ruke je vratio člansku kartu u džep sakoa. Pokušavali su da nešto kažu, ali bezuspješno. Izgledalo je kao da su u trenutku izgubili moć govora.

„U redu je. Nema potrebe da se plašite. Mislim da mi možete pomoći“, rekao je. „Pridružite mi se“, pokazao im je rukom da sjednu.

„Možemo“, odgovorili su u glas, iako nijesu imali pojma kako mu to mogu pomoći.

Izvadio je dvije zgužvane pedesetice. Prešao je rukom preko novčanica, bezuspješno pokušavajuci da ih ispegla.

„Dama koja posljednja nastupa, pred samo zatvaranje, znate li je? Siguran sam da znate. Ne izgleda mi da ste ovdje prvi put. Sve što treba da uradite je da joj date ove dvije pedesetice kad završi ples. Znate već dobro gdje ih treba staviti. Ali bez pretjeranog pipanja, moliću“, rekao je vadeći još dvije desetice. Gurnuo ih je prema njihovom dijelu stola.

„Ovo je za vas“, rekao je. „Popijte piće dok budete čekali da završi tačku. Je li to u redu?“, pitao je, nasmiješivši se po prvi put.

„U redu je“, odgovorili su u isti glas. Onaj bliži njemu je pokupio novčanice i strpao ih u džep ne podižući pogled.

„Lijep provod“, završio je, ustao i krenuo prema izlazu. „Nijesam siguran da je neko do sada plaćao striptizete parama koje je zaradio od prodaje Hemingwayevih sabranih djela“, prošaputao je podižući ruku u znak pozdrava.

***

Jutra su ličila jedna na druga. Cijeđeni sok od pomorandže, kafa, jaja, slanina, dvopek, ona i on. Ovo je bilo malo toplije od prethodnih. Mora da je ljeto učinilo svoje. Bivalo je toplo od rane zore. Kelly je trčkarala po kuhinji, prinosila doručak, pjevušila. Prigrnula je spavaćicu koja se bila razletjela i sjela prekrstivši noge. Naslonila se laktovima o kuhinjski sto, dohvatila veliku šolju za kafu i otpila poveći gutljaj. Nakašljala se kao da je htjela da najavi ono što je imalo da se desi, što je namjeravala da kaže.

„Spremila sam ti novu ljetnju košulju. Sako ti više nije potreban“, počela je. Otpila je još jedan gutljaj kafe prije nego je nastavila. „Sinoć nije uopšte bilo loše. Neki klinci su mi ostavili sto komada. Možeš li da zamisliš? Stara Kelly je dobila stotku. Baš sada kada sam odlučila da je svemu kraj.“ Dohvatila je kuvalo i dosula još kafe. „Hoćeš li ti još malo soka?“, upitala je.

„Ne, u redu je. Neću više“, rekao je. „Čemu je kraj? Ko su bili ti mladići? Neki koje poznaješ?“ Trudio se da izgleda što više začuđen.

„Bila sam juče kod doktora Bramsa. Potvrdio je ono u što sam sumnjala. Kasni mi već neko vrijeme. Izgleda da ih neću morati okačiti o klin. Uskoro će biti potrebne još nekome. Nazvaću danas Murphyija, neka nađe novu djevojku. Jesi li siguran da nećeš još malo soka?“, završila je ne uspijevajući da sakrije široki osmijeh.

Tek tada je shvatio što je pokušavala da mu kaže cijelo jutro. Ustao je, raširio ruke i krenuo prema njoj. Prišao joj je iza leđa i čvrsto je zagrlio, prekrivši rukama mjesta gdje su se nalazile one koje su već nekoliko jutara bile glavni predmet njihovog razgovora. Pomjerio joj je glavu prema lijevom ramenu kako bi je mogao što lakše poljubiti.

„Kakva prelijepa vijest. I majka Mary će se obradovati. Ko zna čije kopile nosi - divna tema uz popodnevni čaj s njenom Susan“, pomislio je.

 *Savo Markoč, rođen 1963. godine u Baru, gdje i dalje živi, stvara i kleše. "Kula od sjećanja i druge priče" je njegova prva zbirka.

[1] Djevica Marija, aluzija na pjesmu „Let It Be“ benda The Beatles.

[2] „Pojavi se, govoreći riječi mudrosti.“