Na trenutak sam mislila da će me opljačkati i ubiti i da ću umrijeti mamurna u toploj sobi.

Gledala sam ne trepćući.

-  Rekla si mi da dođem po tebe u 21:00. Sad je 21:03, pokvario nam se tuš pa sam malo kasnio.

Progutala sam knedlu.

-  Izvini, da li ja tebe znam?

Razmak između jedinica se nasmiješio:

- Haha, super šala. I ponesi onu majicu koju sam jutros stavio u tvoju torbu.

Na putu do sobe sam razmišljala da ako sad zaista nađem crnu majicu u svojoj torbi, ja znam tog čovjeka i moraću ići gdje god je trebalo. Na još jednu zabavu, da kupimo drogu, da prodamo drogu koja je negdje u mojoj torbi, možda da ubijemo nekoga? Logično, lijep scenario mi nije padao na pamet. Crna majica je uistinu počivala na dnu crne torbe, zgurana nabrzinu. Dobro, ipak me neće opljačkati. Kako sad da se obučem? Treba li obući nešto svečano (s kofera vise dvije pogužvane košulje) ili da se obučem u crno ili u maskirno? Navukla sam farmerke i ostavila na sebi majicu u kojoj sam spavala jer još uvijek nisam bila spremna da se razbudim. Ponijela sam tanki džemper, za slučaj da bude hladno.

Hodali smo prema liftu i onda je rekao da mora da se upiše za red vešeraj. Pa on živi u istoj zgradi! Bila sam još više zbunjena. Dok se upisivao na spisak za pranje veša u utorak poslije podne, izvadio je telefon iz zadnjeg džepa da mi pokaže sliku, identičnu onoj koju sam i sama imala u telefonu- visoki muškarac, duge plave kose u kožnom mantilu i vojničkim čizmama hoda cestom noseći plišanog zeca.

-  Odakle ti ta slika?

-          Pa, bila si tu.

Kad smo krenuli kući hodali smo do stanice pa onda smo trčali na drugi autobus i zatim natreći. Zapamtila si ime druge stanice i rekla da nikad nećeš zaboraviti. Pokušala si umjesto autobuske karte čitaču pokazati bankovnu karticu pa te vozač pustio.

Da, zvučalo je kao ja. Jedino u tom trenutku sinulo mi je da sam negdje u zoru bila na autobuskoj stanic, skupa sa strancem koji je živio u istoj zgradi, u istom ulazu, a sreli smo se u dnevnoj sobi 30 kilometara daleko, u sasvim drugom gradu. Vraćali smo se zajedno jer nisam znala kako da se vratim sama. Ima smisla. Izašli smo iz vešeraja kroz sporedni ulaz i našli se na cesti. Noć nije pala niti će ikad sasvim. Prošlo je nekoliko auta, policijska patrola u kombiju i dostava hrane. Penjali smo se uz brdo, prečicama, prošli ispod nečega što liči na prazan zip-line i nastavili kamenim stepenicama.

-  Gdje idemo?

-  Do vodenog tornja. Pričao sam ti sinoć u autobusu. Ne sjećam se ni ko si ti.

-  Ne sjećam se najjasnije. Zašto idemo?

-  Zato što mislim da će ti se svidjeti. Tu si već 3 dana, treba da vidiš nešto više od stana i boca alkohola.

-  Samo zato?

-  Da.

Na trenutke sam pomišljala da ništa nije stvarno, da on nije prava osoba i da sam još uvijek tu negdje između šuštanja kesa i pokušaja tuširanja.

-Mislim da ti nisi stvarna osoba- rekla sam zadihano, penjući se uz još nekoliko stepenica uz pomoć oslanjanja šakama na sopstvena koljena. Iznenađujuće mirno je prihvatio tu rečenicu.

-Moguće. Mjesto rođenja Kazablanka, mjesto življenja Kazablanka. Išao sam na kraljevski koledž u Rabatu. Imam sestru koja je ružnija od mene. Ne volim maline, imam alergiju na jagode i aspirin. Često mi kažu da imam oči kao da su žive same od sebe.

-  Ja imam normalne oči. Od djetinjstva imamo psa Kazablanku. Sve bih dala da sam je mogla povesti.

Zamislila sam na trenutak kako milujem nježnu pahuljastu dlaku svog bolešljivog psa. Nije voljela povodac, ali je uvijek išla uz nogu i voljela jesti iz ruke. Nekad mi je trebalo da legnem na pod sobe i požalim joj se. Nije me nikad osuđivala. Gledala me svojim babećim očima kao da je sigurna da me dobro odgojila. Voljela je trčati, više nego ijedan drugi pas.

-  Tu sam živjela kao dijete.

-  Mers Sultan? - Ne. Ain Diab.

Našli smo se na platou ispod ogromnog vodenog tornja s čijeg se vrha pružao pogled čak i do 80 kilometara u daljinu. Nije bilo brda samo sitna ostrva i kuće bijelih fasada, poredane kao doktori u mantilima. Nismo se mogli popeti na vrh jer je bila nedjelja i vidikovac nije radio. Nije bilo nigdje nikoga, čak ni ljudi koji šetaju pse. Bilo je to mjesto gdje se provede maksimalno 6 minuta i onda nastavi dalje.

-  Govoriš li francuski?

-  Slabo. Razumijem dosta, ali ne govorim. Nekad čitam vijesti i knjige. Definitivno ne razumijem marokanske lokalizme.

Spustili smo se niz brdo s druge strane i našli se u naselju žutih kuća. Zrak je mirisao čas na more, čas na ustajalu vodu i mulj. Čuli su se zvukovi vozila s autoputa. U sredini naselja, pohranjen u jednoj od zgrada, skrivao se mali gril gdje sam kupila pomfrit za ponijeti. Pri ulasku sam dobila toplotni udar, a pri izlasku začine i pozdrave.

-  Nemam pojma gdje smo. – izjavio je.

- Ni ja. Ali ne bi trebalo da smo daleko.

-  Ne znam, nije se teško izgubiti. Sva naselja uz obalu izgledaju isto i kad misliš da se vraćaš istim putem, zapravo se samo udaljavaš. Kad misliš da hodaš u krug, zapravo si već 5 kilometara daleko od početnog mjesta.

-  Jesi li razmišljao da od toga napišeš pjesmu, pustiš kosu i osnuješ bend?

-  Možda.

Hodali smo oko zgrada, pa potom oko parkova, kroz rijetku šumu i tik uz autoput. Ništa nije izgledalo poznato.

-  Imam teoriju da ako samo trčimo naprijed, stići ćemo do 4D. Prije 3 mjeseca sam se probudio u sred noći i našao se u jednoj šumi. Potpuni mrak. Onda sam samo trčao i tako se vratio kući.

-  To je bio samo san.

-  Moguće. Ali sam našao put nazad.

Pristala sam da trčim i, zaista, našli smo se ispred zgrade 4D. Već je bila prošla ponoć. Gorjelo je svjetlo u kuhinji i cimerka je na telefon pričala s roditeljima. Ponovo sam pritvorila frižider koji je stajao otvoren. Probudila sam se godinu dana kasnije.

Te noći nam je umrla Kazablanka.

Obula sam patike i trčala prema vodenom tornju, lica oteklog od plača. Prošla je policijska patrola i auto za dostavu hrane. Htjela sam da se negdje sahranim, ugradim se u nešto neživo, da prestane. A ništa nije moglo da prestane. Bivalo je još gore kad bih se sjetila da moram odbolovati, da nema obilaznice, da nema ničega što će presjeći, da od te tačke možeš da nastaviš živjeti kao slobodan čovjek. Moralo se odbolovati. Oprati suđe, ako jedeš, oprati veš, promijeniti posteljina, iznijeti smeće, suočiti s ogledalima u liftu, s ormarima i podovima, odbolovati. Pustiti bolu da te prožme kao struja, pa ako preživiš.

Penjala sam se uz strme stepenike, zastajala, uzimala dah. Sušilo mi se grlo. Na platou je bilo gradilište i ni traga tornju. Nije se vidjelo ništa, samo beton i šuma. Trčala sam niz stepenice, niz drugu stranu brda. Stigla sam u naselje gdje su trebale biti žute kuće. Bile su od narandžaste cigle, jednako poredane u blokove od po 12. U istoj onoj zgradi gdje sam kupila pomfrit, nije bilo grila već zatvoreni frizerski salon sa znakom makaza i obrisima djevojke- kosa, usne i trepavice. Tačka umjesto nosa.

Sjela sam i zatvorila oči pa onda nastavila putem kroz šumu, pored autoputa. Ne znam tačno koliko dugo godina.

-  Ako trčiš možda stigneš do 4D.

-  Ako trčim zatvorenih očiju, možda ću stići Kazablanku.

 

Vijanje

 

Snijeg nije prestajao da pada već devetnaesti dan. Padala je noć i opet se činilo kao da će ujutro možda biti bolje. Budili smo se zavijani još više nego prethodne noći. Sve je bilo bijelo i smrznuto. Prije trinaest dana otkazana je škola i nastava uopšte, kao privremena mjera. Ljudi koji su radili na udaljenosti većoj od dva kilometra od mjesta stanovanja nisu morali dolaziti na posao. Neki su radili od kuće, neki pješačili kroz nanose, a neki jedva dočekali odmor i da stave obje ruke ispod glave dok gledaju televiziju. Tad su još svi mislili da će prestati najkasnije za dan ili dva.

Nakon petog dana, počela sam da zapisujem u dnevnik šta se sve dešava i kako se sve mijenja.

Mi smo živjeli u zidanoj kući u predgrađu, odmah tu kad se pređe most. Pored svake kuće u ulici stoji po jedna vrba, ali sve su sad ličile na bijele slomljene šake. Odlučila sam ovo zapisati za slučaj da se desi nešto grozno, za slučaj da niko drugi ne ispriča.

Ja se ne plašim, uopšte. Otkad sam bila dijete, imala sam čudan osjećaj zadovoljstva kad bi se desilo nešto vanredno, i pitala sam se da li iko drugi to osjeća, ali sam se plašila da kažem. Bilo mi je jako ugodno u nezgodnim situacijama- kad bih dobila temperaturu, kad bi bio iznenada otkazan prevoz i škola, kad bi se dani i dani pahulja sručili na grad bez milosti. Tad si mogao da svuda ideš u majici, da izgledaš kako god želiš i prisilno provodiš vrijeme radeći neke stvari za koje inače nemaš vremena. Vanredne situacije su me ušuškavale i nikako ometale.

U podrumu smo imali zalihe hrane za nekoliko mjeseci, zahvaljujući mojoj babi koja je u svom dvorištu kuhala cijeli avgust i pola septembra, i bar još toliko dugo joj se vuneni prsluk čuo na paprike i bijeli luk, a kad bi sjela nogu preko noge da smota i zapali cigaru, tad bi se čulo još više.

Zvala me juče da pita jesmo li sve pojeli i treba li poslati još. Zakašljala se usred razgovora i morala da ide, ali sam znala da će se snaći i poslati još koju teglu i kutiju smrznutog. Imali smo puno ukiseljenog povrća i voća, kisele šarene salate, dva bureta kiselog kupusa i, zaštićene u drvenim sanducima, vreće brašna i krompira. Na sami kraj polica zaštekala sam džem od šumskih jagoda. Ovog ljeta ih nije bilo baš toliko, baba se nije mogla dugo penjati, a i nekoliko ih je zgnječila štapom dok je govorila kako umiru jedno po jedno njeni rođaci, a ona nikako da umre, da ode iz ovog grada negdje i da je zakopaju negdje s pogledom, jebala sebe (direktan citat), nego hoda kud je noge nose i još se pride i ošišala na paž.

Da mi je neko rekao da je današnji ručak moje zadnje jelo, odabrala bih tu teglu džema i sjedila dok je skroz ne istružem kašikom, napunim vodom i operem, i onda bih u miru mogla bilo gdje.

Većinu dana provodila sam između televizora i telefona. Pratila sam vijesti, plela rukavice od mekane vunice i u uljane konzerve ribe umakala komade hljeba nabodene na viljušku. Vid mi se pogoršao od prošle godine, nasljedno, s očevestrane- rekla mi je davno majka, pa sam gledala iznad naočala i škiljavo promašivala konzervu dok gledam Dnevnik.

-       Jesi li ti ikad bila u Novom Orleansu?

-       Nju Orleansu.

-       Dobro, Nju Orleansu. Jesi li ikad bila u Nju Orleansu?

-       Nisam, sine. Zašto?

-       Pa kažu da tamo skoro nikad ne pada snijeg, nevjerovatno.

-       Da. Nevjerovatno.

I čuo se samo zvuk povlačenja cigarete.

To bi bili uobičajeni dnevni razgovori. I svaki čas bi zvao neko- da pita nešto ili ništa, da vidi šta radimo, kako smo. Nekad se nisam javljala jer sam pisala dnevnik, nekad jer sam gledala u prozor i pitala se, ne kad će prestati, nego hoće li uopšte. Ionako su najviše zvali jer im je tako zavijanima dosadno do smrti.

U nekim od prvih dana, sve se odvijalo po protokolu. Išlo se u školu i na posao, u kupovinu i kod frizera, na manikir, u crkvu i u goste. Ništa nije bilo čudno. Međutim, peti dan se sve promijenilo jer se oluja pojačala. Padalo je više i brže i postalo je jedina tema razgovora. Tad su se aktivnosti svele na one nužne. Sve manje i manje ljudi je izlazilo u grad automobilima jer i kad bi se zaglavili negdje, ne bi ih imao ko spasiti.

Prve subote su blještala svjetla iz praznih klubova, već sljedeće nisu uopšte radili. U gradu je bio otvoren tek neki kafić, za slučaj da se nekome pripije kafa s rizikom da ga zaveje mećava, ili da se nekom putniku namjerniku pripiša.

Supermarketi su bili poluprazni, ali znala sam da većina grada ima zimnicu i plašila se pomisli šta bi bilo da niko nije imao tegle ajvara i kiselih paprika. Oni manji marketi su podignuli cijene, kao što radi svaki nečovjek čim druge zadesi neka nevolja. I, sasvim sigurno, ako negdje gore ili dole ima pakla, oni će biti drva za vatru.

Programa nije bilo na nekoliko televizija, ali ona gdje ja gledam vijesti se prilično dobro držala.

Jedna zanimljiva stvar, zbog koje sam u isto vrijeme željela da plačem i da se smijem, je što su padavine zahvatile samo naš grad i okolna brda, sela i dva gradića. U ostalim mjestima bilo je kišovito ili čak sunčano. Naši oblaci su misteriozno odlazili prema moru i vraćali se, noseći još više padavina.

Sedmi dan, kad je djeci prekinuta nastava, svi su bili kod kuće. Cijeli grad kod kuće. Kao da se nešto važno prikazuje na televiziji, samo još važnije od onog što može da se zamisli.

Otvarala sam prozor i mogla sam čuti kako negdje dole neko korača preko ulice i prelazi na crveno.

Podsjećalo je na jednu godinu, kad sam bila dosta mlađa, a mislim da je to bilo prije sedam zima. Moja sestra blizanka je otišla na dan i ostavila mi na čuvanje svog sina koji je tad imao godinu i po. Izigrali smo se svih igara koje bi mu bile zanimljive i pred veče, dok smo čekali da se ona vrati, vidjeli smo da počinje da pada snijeg. Tako oduševljenog sam ga držala na klupici od prozora dok je mrljao staklo prstima i otegnuto, skoro pa razgovijetno govorio: “Snijeg”. Prošao je još jedan dan, i još jedan iza toga, a moja sestra se nije vratila. Nakon dvadeset dva dana na vrata nam je došla policija.

Deveti dan, svi su već spavali duže, ustajali kasno i protezali se. Nekoliko komšija je svako jutro uklanjalo snijeg lopatama, iako više nisu znali gdje će s njim. Pričalo se da će doći kamion da odveze one veće hrpe po gradu, ali niti su putevi bili prohodni, niti bi iko mogao da pošalje toliki konvoj. Izlazila sam da im pomognem, samo da bih s nekim progovorila o nečemu osim o snijegu. Pričali su o politici, utakmicama i kako im se krive antene na kućama. Nismo mogli uraditi ništa i izgledalo je kao da smo u rijeku ušli s plastičnim kantama i očekivali da je presušimo.

Taj dan sam prvi put sišla u podrum po tegle salate i po novu šteku cigareta.

Baba je zvala da me opet pita treba li još zimnice, i nakon mog negativnog odgovora, kroz dva sata se na vratima pojavio neki jadni čovjek, sav zavijan, i nosio tegle zimnice.

-       Šta li si joj se ti zadužio?

-       Kad mi je mala bila bolesna, tvoja baba joj je spasila nogu svojim travama.

-       E dobro, hvala Vam. Pazite Vi svoje noge!

Nisam voljela kako je baba iskorištavala ljude. Ipak, kad bih je suočila s tim, ona je negodovala i govorila da ona nikoga ne tjera, nego da ljudi prosto žele da joj se oduže i da živi još jednom imala bi na koga da se osloni u zao čas.

Podijelila sam s njom jednom svoj prezir prema dosadnim ljudima. Kako sam mrzila kad nečiji svaki korak mogu da predvidim, a voljela one zabavne i nepredvidive. Kad nekoga nakon jednog dana naučim napamet kao zidni sat. Nepogrešivo. Mogla bih da pogodim gdje je u kojem momentu dana, šta radi, šta priča i gdje će sljedeće. Kad znam šta će mi kupiti za rođendan i na šta će se nasmijati. Ljude koje ništa ne oduševljava osim njihove dosadnosti. I tad mi je rekla: Ako. Tvoja majka i sestra su bile zabavne osobe. I obje su pobjegle. Nastavljala bi onda s nabrajanjem spolnih organa u koje bi ih poslala, sve dok ne zapali iduću cigaretu.

Jedanaesti dan sam se razboljela i dobila visoku temperaturu, a dijete već sljedeći. Naravno, poigravala sam oko peći i po kuhinji, s povremenim izletima pred televizor da mi nešto ne promakne. Nije bilo govora da navučem vunene čarape natopljene jabukovim sirćetom i da usmrdim cijelu kuću. Odbolovaću na nogama. Također,

otkazali su sve predstave u gradu za predstojeći mjesec i biće potrebno opet ukloniti snijeg s mosta koji nas je spajao, ili odvajao, od centra grada.

Sutradan mi je bilo još gore pa sam morala da legnem na nekoliko sati i odspavam. Trznula sam se naveče, kad je već bio pao mrak. Čula sam zvukove kompjuterskih igrica, puštanje vode u toaletu i pokrila sam se po glavi. Činilo mi se kako se dani počinju ponavljati. Opet ću morati sići u podrum. Niko više ne izlazi da očisti snijeg u ulici.

Dane od trinaestog do devetnaestog, po našem novom kalendaru, nije vrijedno ni spominjati. Nestalo nam je praška za veš. Prestali smo se čuti telefonom tako često. Cesta u našoj ulici je bila potpuno zametena. Sin moje sestre je u usputnom razgovoru pored prozora rekao za sebe da je moj sin i nasmijao se kad je čuo da je baba poslala 5 kilograma praška po nekom drugom jadnom čovjeku. Te devetneaste večeri mećava je bila gora nego ikad, a ja nisam mogla da zaspim od sreće.

Dvadesetog dana na vijestima su javili da izgleda kao da se oluja povlači i da bi trebalo da prestane sutra poslije podne. Komšije su se opet dale u lopatanje snijega u ulici, čak su i stresali onaj nakupljeni na vrbama. U mašini se vrtio bijeli veš, otkuhavanje. On najviše miriše kad se izvadi iz bubnja. Okrene se još jednom, da negdje nije ostala neka čarapa ili gaće. Baba je nekad govorila: Šta će ti tak’e gaće koje ne vidiš u mašini? A dobro, vi morate svoje sprovesti, šta ću vam ja.

Dvadeset prvog dana snijeg je sasvim sitno padao. Stari se nije još uvijek topio. Dijete i ja smo igrali šaha i krajičkom oka gledali prognozu vremena. Pitao me da donese flašu soka iz podruma. Rekla sam da može. Dok sam čekala, zapalila sam cigaretu i pozvala babu. Nije se javljala. On je donio sok i skupa s njim teglu džema od šumskih jagoda.

-       Vidi! Ovo je bilo tamo iza, sigurno bi se pokvarilo da nisam našao.

Vidjela sam da kroz svježe očišćenu ulicu gazi još jedan jadni čovjek, ovaj put praznih ruku.

 

 

*Emina Elezović (26 godina, Sarajevo), diplomirala je Međunarodne odnose, a bavi se marketingom u Helsinkiju, gdje živi duži niz godina. Dvije godine za redom osvaja prvu nagradu na konkursu "Oslobođenja" za kratku priču (2017. "U hladu" i 2018. "Daleko je Kazablanka"). Ono što me učinilo osobom koja sam danas su definitivno strogi roditelji i potpuno odsustvo straha da probam bilo šta novo i drugačije, kaže.