- Kasniš, Majstore, kasniš već pola sata.

- Izvini, kriv sam. Skupljao sam stvari koje mi trebaju za slikanje - reče starac i poče da vadi iz kese predmet po predmet, objašnjavajući - ove žice od kišobrana će mi pomoći da izvlačim oštre linije po krajevima kontura, ovo zašiljeno drvo mi je za finije ubode, tamo gdje četkica ne ide, kantice od porcija za med su mi za miješanje boja, a, ono što je najvažnije, vidi, prava molerska četka za velika platna. Samo da je očistim. Ali, pazi - uzviknu - ono čime sam najviše sluđen je ova stvar - umotana u novinski papir na stolu se našla gužvica nedefinisanog oblika - našao sam mrtvog galeba, pa sam mu otkinuo kljun i noge.

- Dogovor je dogovor, Majstore. Sjedim ovdje sam. Ko god prođe misli da sam lud.

- Pa, zar nisi, Mali?

- Lud ili ne, ja dolazim na vrijeme, za razliku od nekih s kojima se nisam vidio toliko mjeseci, pa im je ipak važniji krepani galeb od dogovora.

- Mali, trudim se da me dogovori ne pojedu. Šta bi preostalo od moje slobode kad bih poštovao sve dogovore? Bio bih gnjecava, amorfna masa s kojom možeš da radiš što hoćeš, mogla bi da me jebe svaka budala. Uostalom, shvataš stvari, pisac si, samo ti sujeta radi. Da je tebi došla inspiracija, ja bih tebe čekao. Vidi kako je divno sunce, pa more... da si normalno raspoložen, uživao bi uz tu bocu vina.

- Ovako mi služi da se izmjestim odavde - promrmlja mladić kroz zube.

- Što je? Što bi rekli u moje selo, evo te ko da su te jebali cijelu noć? Što si mrke objesio zube? Država ili žene? - okrenu se Majstor ka zaklonjenom kiosk-kafeu i viknu:

- Konobar, baci još jednu čašu!

- Što ti misliš? Imaš 70 godina. Sam kažeš da imaš svu pamet svijeta.

Ubrzo se pred Majstorom stvorila još jedna čaša i konobar se osmjehnu nekako saučesnički pogledavši mladića. Očito su mu već odavno bila poznata ovakva njegova raspoloženja i činilo se kao da je, iako naizgled ravnodušan, on bio ključar svih tajni dotičnog.

- Čim ti ovako zvijeraš okolo, kao da nekog tražiš, nisu ni posao, ni pare - znači država nije. Mora da je neka ženska u pitanju - mudro zaključi Majstor, spremajući opremu nazad u kesu - i to neka jaka ženska, čim te iz cipela vadi... Imaš li djevojku? Znam da se nisi ženio.

- Mislim da ih imam tri - reče mladić

- Znači da nemaš, u stvari, nijednu.

- Možda si u pravu. Nijedna nije prava, a sve su prave i sve ih volim.

- To može da znači samo dvije stvari - ili si šizofrenik ili si prirodno lud, pa ti umjetnost, odnosno to što stvaraš, te knjige, dođe kao opravdanje tvoje nevjerovatne sposobnosti da sebi zagovnaš život, što mu ga dođe na isto. Pričaj o njima. Biće ti lakše, a i meni dođe fina zanimacija. Jebem li ga, svako je pametan kad je tuđa muka u pitanju.

- Mislio sam da smo ovdje da bi pričali o tebi, ostao si mi prošli put dužan priču o nekim djelovima tvog života - reče Mladić, lijeno se protežući.

- Ti... Ja... ista ti je to stvar.. ta muško-ženska pamet ne dolazi s godinama. Sve priče te vrste liče jedna na drugu.

- Ne bih da pominjem prava imena, ako ti ne smeta.

- Kako god hoćeš, Mali. Zovi ih Prva, Druga i Treća, ili kako god ti je volja.

- Zvaću ih Morska, Šumska i Nebeska.

- Počni sa tom Morskom, pošto smo pored mora.

- Morska mi je najveća ljubav, iako zvanično nismo u vezi. Vidimo se svaki dan već nekoliko godina, razgovaramo telefonom, ona mi je oslonac u životu, a i ja sam njen. Spreman sam da nađem bilo kakvo opravdanje za bilo koju stvar što uradi i znam da to isto uradi i ona. Ljubavnica mi je, najbolji prijatelj, savjetnik i inspiracija dok pišem, a mislim i kad je budem vidio za dvadeset godina, da ću isto da je volim.

- Fino je to.

- Fino, fino... samo boli.

- Sam si birao, Mali. A koji je problem sa njom? Zašto ti ona nije „prava" djevojka?

- Zbog roka trajanja. Shvataš? Znam da će biti kraj za nekoliko nedjelja i ne možemo, ni ona, ni ja, da dozvolimo sebi toliku bol. Ne smijemo da se još, i još, i još, i iznova vezujemo. Raspašćemo se i izgubiti sve. I ljubav, i prijateljstvo, i oslonac i onu drugu polovinu cjeline bića. To je razlog.

- Nećete izgubiti ništa - poslije kratke ćutnje reče Majstor - samo ćete dobiti. To što ćeš ti biti s nekom, da li od ove dvije ili nekom drugom, a ona sa ko zna kim, ne mijenja suštinski ništa izmedu vas. Ti i ona ste uvijek jedan na jedan. Ne raspada se to tek tako. Ljubav nema rok trajanja. Ako je ljubav.

- Šumska je kao duh. Dođe i nestane. Dođe i nestane. Često prolazim pored njene kuće, ne bih li je vidio. Nisam siguran, ali mislim da je ona malo... znaš... onako... ali je baš zato volim. Drugačija je od svih ostalih na koje sam naišao. I sve je drugačije s njom. Bog nam pokazuje da je sa nama. Znaš, ona ima svoga momka kojeg pa... onako... voli, a ja sam tu kao...

-Duh? Dobri duh?

-Tako nešto. Rekoh ti, Bog nam daje znakove, pomaže nam, nestaje svijetlo kad se krišom vraćamo kući osvijetljenim ulicama, oblačimo potpuno ne znajući jedno za drugo istu garderobu, razgovaramo mislima, odjednom prestaje kiša kad se sretnemo i teško skrivamo eksploziju u nama kada se zadesimo negdje zajedno. Je li ti se nekad dešavalo nešto tako? - vidno uznemiren je govorio Mladić.

-Naravno - mirno će Majstor - dešavalo mi se nekoliko puta. To je zaljubljenost. A ti znakovi - Bog vam pokazuje da ste jedno za drugo, pa sad, ako iskoristite, dobro je, ako ne, jebi ga, imali ste šansu, ne možete da kažete da niste. Neki je nemaju čitavog života. Ostala ti je još jedna na spisku.

-Nebeska je umjetnica. Svira klavir i nije u zemiji. Na konzervatorijumu je u Moskvi. Ona jako teško priča, pa mi ono što osjeća ispriča svirajući. Nismo se dugo vidjeli i jedino što imam od nje su pisma. Lijepa je i nježna.

-Vidiš, slušajući te, pade mi na pamet jedna stara arapska poslovica: Samo je konj ljepši od djevojke. Drugačije gledaš svijet samo kad si sam i onda je čitava planeta sa tobom. Ko plesač na žici od stakla. Sam protiv sebe. Protiv grada, njene porodice, svoje porodice, prijatelja, domovine... Možda je bolje što patiš - imaćeš tu distancu stvaraoca. Čim se žena umiješa u svakodnevni život, nema tu umjetnosti, Mali... Čim žena hoće da dostigne muškarca, ona postaje tragedija na zemlji. Na krušku možeš nakalemiti jabuku, ali to nije to - govorio je Majstor - Priče o Adamu, Evi, rebru, snu, bezgrešnom začeću - sve su to farse. Kamen rađa. More rađa. Zemlja rađa. Možda je kod muškarca to rađanje bezgrešno, jer on duhovno rađa. Muškarci moraju biti nepokorni. Ili ubijeni.

-Ne vjeruješ u ravnopravnost polova, Majstore?

- Sve je u svijetu pola-pola. Kad se ta ravnoteža poremeti, sve ode. Cigani bi rekli da su žene te koje više vole seks, jer smo mi ti koji ih uzimamo. Naš problem je taj što ih stavijamo na pijedestal i onda žene moraju biti pametnije. I meni je u životu žena bila Bog i žrtvovao sam joj sve - i sebe i život i umjetnost, sve dok nisu stvari u mojoj glavi došle na svoje mjesto. Svakih dvanaest godina sam se iskupljivao od sebe samog i ponovo gledao Zemlju kao tek stvoreno biće, a Ženu kao vanzemaljsko savršenstvo.

-Pa, je li vanzemaljsko savršenstvo?

-Žene su najpametnije između nogu, mali, ali, da žena nije postala simbol rađanja i uskrsnuća, ne bi bilo ni umjetničkih djela. Samo naš narod nema izgrađenu tu svijest o seksualnosti kao o potrebi za stvaranjem. Kad bi ti, recimo, zamolio lijepu djevojku od sedamnaest godina da se skine gola ili da ti pokaže lijevu sisu da bi napisao pjesmu ili ja da je naslikam, a samo radi inspiracije da je ovjekovječiš, imao bi od njenog oca za doručak olovo. Je li tako, reci? Kod Francuza ili kod životinja sve je mnogo poštenije. Nije tu u pitanju parenje ili krevet - žučno je objašnjavao starac - to je napajanje na izvoru mladosti. Kad se Venera kupala, svi su Bogovi gledali u nju i divili se. Mi se danas ne divimo mladim djevojkama od sedamnaest godina. Mi ih uništavamo, ne dajući im da dišu... Moj komšija kaže: „Neće moja ćerka mijenjat krevete, pokazivat’ se gola i brukat’ familiju, no ću ja prije levorom otrest’“. E, mali, kad bi se moj komšija probudio iz sna i malo bolje pogledao, znao bi da ona to već odavno radi i da je svojim ponašanjem od nje napravio tajnu prostitutku. Ali, radi njegovog mira, ona ide kući posle škole, vraća se iz grada do deset i oblači pidžamu na cvjetiće pošto popije čaj. Kakva izdaja! Moj komšija je natjerao svoju kćer da postane izdajnik. A ona će, jadnica, takva kakva je, za deset godina imati dvadeset kilograma više, pušiće šezdeset cigareta dnevno i biće umno bolesna.

Konobar je, mada nepozvan, donio novu botilju vina. Sunce je već padalo niz horizont, a tišinu u razgovoru je prekidao jedino iritirajući piskavi glas spikerke lokalne radio stanice, koja je govorila o novoj akciji ozelenjavanja travnatih površina u užem jezgru grada.

- Čovjek ne bi trebao ništa da jede godinu dana, pa da se pročisti i da izriče sudove - započinjao je novu turu razgovora Majstor, koga je vino lagano stizalo, isto kao i njegovog duhovnog sabrata - Nisam rekao presude, nego sudove. Najbolji ratnici su gladovali, bili bosi, ne bi li bili čiste glave, a ljući. Izmedu ratnika i stočara nema puno razlike, znaš? I jedni i drugi prodaju kožu. Ti mene pitaš kako mogu da slikam osam sati dnevno. Prodajem svoju kožu dok se ne usmrdi. Čovjek je od svih životinjskih vrsta najviše uznapredovao samo radi toga jer je najviše smrdio. I spolja i iznutra. Ništa se nije promijenilo do dana današnjeg. Vjeruješ li ti u Boga, Mali? U Kreatora? Jesi li religiozan?

- Čovjek je sam religija za sebe, Majstore, bar ja to tako gledam. Sve je bilo idealno zamišljeno i postavljeno, a onda se raspalo hrišćanstvo, islam je rasturio Evropu, nastale su sekte, a iza svega su oduvijek stajale samo pare i ništa drugo. Ako je neko vjernik, treba da bude kamen u moru, mahovina u pećini, vjera je stvar samostalnosti. A kad ideš među druge, a vjeruješ, to je samo radi toga da se nakupiš energije, da pojedeš dio drugih. Vjera ne postoji kada nisi sam s Njim. Dvojica, pa kom opanci, kom obojci. Otac i sin. A sin obično griješi. No, ja mislim da griješi i Otac, ili mi ne vidimo i ne razumijemo tu Njegovu beskonačno mudru hemiju. Biće, ipak, da stvari dođu vremenom na svoje, samo nam se cijena ponekad učini prevelika. Nikad nisam bio načisto da li treba postupiti na način na koji je postupila Isusova majka, kad su joj rekli da će bezgrešno začeti: „Neka bude volja tvoja...". Ja ne umijem tako. Ja se borim.

- S kim, Mali. Sa Gospodom ili sa sobom?

- Zar to nije isto, Majstore? - reče mladić i zagleda se u vodu - Na ovom mjestu Šumska je sanjala kako pišem knjigu, a u knjizi, osim njoj nerazumljivih slova, stoje tri oka. Šta kažeš na to?

- Kažem da je opsjednuta tobom, čim joj i u snove dolaziš. Dva oka simbolizuju želju da te vidi, makar i podsvjesnu, a treće oko, izdignuto od ostalih.... znaš i sam... simbol je onih koji su drugačiji, onih koje Bog dariva, onih koji ne razumiju, ali slute i osjećaju... očigledno ste i vi izabrani... ali se uvijek sjeti i činjenice da su Polifemi, koji su doduše imali samo jedno oko na sredini, živjeli u pećini, daleko od svijeta. Izabrani se ne miješaju sa ostalima. Izabrani su izabrani, ali im Bog daje mogućnost da biraju hoće li ili neće tim putem. Stvar je ljudske hrabrosti kojem će se privoljeti carstvu. Ako neko od vas ne bude imao snage, to je samo radi toga što kasaba pušta pipke. Pipke mučnine.

Posljednji titravi komadi potonulog sunca obasjavali su sto za kome su sjedjeli Majstor i Mladić. Plato pored mora je počeo da se puni gostima, a konobar je davao samo njemu razumljive znake starijoj ženi koja je kuvala u kafe-kiosku. Oko televizora su se skupili znatiželjnici i osluškivali vijesti o mogućem bombardovanju...

- Šta mi ovdje uopšte radimo kad je sve... Rat je pred vratima, za par dana.

- To je jedini način da ga spriječimo - da pričamo o lijepim stvarima, da stvaramo, da budemo Bogovi onoliko koliko možemo - jezikom je zaplitao Majstor - Obični ljudi su u vremenu. Najbezbjednije se osjećaju u svojoj bari. Genija čini ono izvan poznatog. Treba da zaustavimo rat.

- Ko? Ti i ja?

- Ja, ti, ova mala što sam joj nacrtao portret, ovaj konobar, pas koji leži ispod onog stola u ćošku, ona tvoja „ljubav do kraja života"... sa svakom pjesmom koju ti sad napišeš ili izgovoriš, rat je sve dalji i dalji... To je naš način odbrane - gomilanje pozitivne energije. Podizanje bedema. Zlo je onoliko blizu koliko mu dopustiš to. Što čekaš, kaži neku lijepu rečenicu, to bar umiješ. Moraš da vjeruješ da će tvoje ili bilo čije stvaranje uništiti nasilje. Moraš, jer je to jednostavno tako. Nema drugog objašnjenja. Kaži rečenicu toplu i finu.

- Ljubav je kad šetam pored česme kraj njene kuće, a znam da je neću sresti.

- Odlično. Jesi li to sad izmislio?

- Aha.

- Odlično. Odlično. - ponovi Majstor, vidno zadovoljan. - Hajde još jednu!

- Ljubav je kad mi ona priča klavirom. Ljubav je kada se krijemo kod naše zajedničke drugarice, i ona i ja sijamo. Ljubav je kada zajedno sjedimo na čamcu ispred prodavnice u kraju gdje ona živi. Ljubav je kad mogu da se oslonim na nju, kad skačem go po sobi, kad ne želim da poginem da bi je još jednom vidio, kad joj puštam muziku sa mog starog gramofona, kad letim sa njom, kada joj činim stvari radi kojih je srećna - gotovo u dahu izgovori Mladić.

- To. To. To. Sada ću ja ugljenom da nacrtam ovog psa - uzviknu Majstor i gotovo epileptičnim napadima, sa desetak linija uradi skicu - taaako.... sad mogu da jedu govna... dalji su bar nekoliko metara... Ako ovo radimo kao mantru, mogu samo da nas mrze.

- Fale još samo neke stvari pa da se osjećamo kao pravi hipici, sa zakašnjenjem od tridesetak godina.

- Znaš li ti da sam ja prije trideset godina sjedio u prvom redu u New Yorku i Ginsberg i ostali su bili toliko natočeni marihuanom i hašišom da nisu mogli da čitaju svoje pjesme. Počnu, pa im ne ide. Uvijek su kukali za fontanama rimskim kao da je to nešto. Došli su, okrenuli guzice, isprđeli se, iskenjali i ispišali u kofe i bacili sve to u publiku. Mali, imao sam i imam životinjski instinkt i izbjegao sam to. To je bila kultura Amerike koju sad dižu u zvijezde. Kultura pedera i koprofaga.

- Tek sad mi kažeš da si bio krajem šezdesetih u Americi?

- Išao sam s hipicima po parkovima, uzimao meskalin, prodavao hašiš i marihuanu... Meskalin ti je kao mala bombonica, kao žvaka, progutaš i stvore se nove boje, svijet se uobliči drugačije, sve se izmijeni i živ si, a nisi. Vidiš, a ne vidiš. Zatvoriš oči i vidiš spirale u raznim bojama. Ja sam vidio pačiće i odjednom ti pačići više nisu bili pačići, nego šest Japanaca. Ti Japanci su bili mali, zdepasti, okrenuti slijeva udesno i jeli su sendviče. Šuma sva treperi. Šuma počinje da ima kandže, krljušt krokodila, a noge kokoške, i gleda me odozgo kao kobac. Tada ti se dešava nešto savršeno u glavi - želiš da pogineš i da se tako izjednačiš s Bogom. Svi smo išli goli, dijelili jabuke, djevojke su naplaćivale dodirivanje sisa - jedan dodir, jedan dolar, prodavali smo svoju krv, a bio je veliki pomor albatrosa na plaži San Franciska. Ja sam se sjetio Bodlera i objašnjavao tim hodajućim leševima ko je on i šta je on. Ostali iz komune su samo mrmljali i stenjali i vikali: „Yeah“. Slijedio sam oblake, Mali. Sloboda. To ti je to.

- Sloboda?

- Sloboda. Moćna stvar.

Bio je početak jeseni 1998. U lične, nacionalne i galaktičke istorije će ta godina ući po različitim stvarima: ratu na Kosovu, prvom kloniranom živom biću, prvenstvu svijeta u fudbalu, ekspanziji latinoameričkih pisaca i latinoameričkih TV sapunica... Majstor i Mladić su, ispivši svoje crno, otišli u različitim pravcima. Jedan u nemir svojih trideset, drugi u nemir svojih sedamdeset godina. Pas se zvao Ralf. Te noći je Marija proslavljala položeni vozački ispit, Milenko uhvatio kapitalan primjerak sarga, pobro i njegova žena šetali gradom, a na programu barskog bioskopa bio remake filma „Briljantin" sa John Travoltom i Oliviom Newton John u glavnim ulogama. Sjutradan je počela da pada kiša.

*Željko Milović je književnik, novinar i publicista iz Bara.