Recenzije

RECENZIJA: Mary May – Now Tell Me How You Break

Rate this item
(0 votes)

Kad mi se nešto toliko svidi na prvo slušanje, odmah se zabrinem za sudbinu takve muzike. Ja ipak imam 65 godina i to što se meni neka muzika sviđa može da bude samo dokaz da takva muzika nema prođu kod mlađe publike. Nadam se da nisam u pravu. Meri Mej je po godinama mlada ali spada u takozvane „stare duše“, čim može ovako nešto da kreira. Mada su svi članovi benda potpisani kao autori muzike (Mary May, pravim imenom Marija Butirić, je autor svih tekstova) ipak je ovo njen bend, njena vizija. Mada se čini da nije ona pronašla džez, džez je pronašao nju.

Dakle, radi se, kao što rekoh, o džez albumu. Posle prvog slušanja sam mislio da napišem džez rok ali posle ponovljenih slušanja nisam uspeo da pronađem rok ni u zvuku, ni u pristupu. Kad sam se malo raspitao, shvatio sam da su ljudi koji čine bend Meri Mej džez muzičari i to među najboljima u Hrvatskoj, pa je i muzika koju sviraju ništa drugo do džez. Imam objašnjenje otkud sad Meri Mej u džezu. U prvom pasusu sam pomenuo da Meri Mej ima „staru dušu“ ne znajući u trenutku pisanja da je ona, koja je po zanimanju psihologinja, pristalica sistemskih konstelacija. Ko ne zna, sistemske konstelacije (ili Order of Love – Poredak ljubavi) su alternativni terapeutski metod razvijen od nemačkog terapeuta Berta Helingera, po kome se (krajnje uprošćeno) poremećaj energetskih tokova u porodici i šire koji se dogodio u prošlosti može preneti na naredne generacije i izazvati razne probleme psihičke i fizičke prirode kod potomaka. Da bi se konflikti razrešili potrebno je putem terapeutskih seansi ponovo uspostaviti normalan protok energije. Konstelacije je Meri Mej sama pomenula u intervjuu koji je dala Ivani Lulić za portal glazba.hr, što verovatno ne bih ni primetio da nisam sasvim slučajno preko mog kuma S.P., konstelatora meta konstelacija, detaljno upoznat sa tom tehnikom.

RECENZIJA: Ivan Grobenski – Pink

Rate this item
(0 votes)

Ne mogu da kažem da dizajn novog albuma Ivana Grobenskog „Kink“ koji se čita kao „Pink“  budi neka lepa i plemenita osećanja ovde u Srbiji. Ovde se to povezuje sa omraženom televizijom-trovačnicom koju niko normalan ne gleda(sic! Ova muzika je seksi, i to kinky, što na zlu glasu TV ni u kom slučaju nije - op.ur.). 

Stvari su u Srbiji vrlo politizovane pa je tako recimo na snazi opšti bojkot solo nastupa Nika Kejva u „Beogradu na vodi“ samo zato što nastupa u tom, u opozicionim krugovima omraženom  delu Beograda, pa tako ne samo da čak i najveći fanovi Svetog Nika neće biti tamo nego ga zasipaju protestnim mejlovima u kojima ga ubeđuju da promeni lokaciju (kao da to od njega zavisi). Naravno da Grobenski nije razmišljao o svojim fanovima u Srbiji (a ima ih!) kad se opredelio za ovu pink varijantu, ali mora imati u vidu da je omot jak odvraćajući faktor da neko uopšte uzme da ga presluša.  Ja sam ipak, uz svo gađenje koje imam prema dotičnoj boji (zbog čega je, ni kriva ni dužna, i Barbika u filmskoj varijanti otišla na „ignore“ hehe), zapušio nos i zatvorio oči i ispoštovao kolegu eklektika kome jedino priznajem primat u toj disciplini bavljenja svim i svačim (u Ivanovom kao i u mom slučaju u pitanju je muzički eklekticizam!).

Polazeći od premise da biti eklektik ne znači biti površan, odmah ću reći da Grobenski u svom hodu po muzičkim žanrovima ne pluta po površini istih (ili nedajbože lebdi iznad), već duboko zagazi u svaku od tih baruština na koju naiđe (ili koju odabere). Tako je bilo i ovoga puta. Do guše u semplovima ipak je uspeo da održi glavu iznad površine vode i čak da bude, ne verujem da ovo govorim, dopadljiv. Taj njegov hip-hop-trip-hop-prvo-skoči-pa-reci-hop crnca nije video ni na slici, već je autentično belački uvid u tu crnu tvar. Uspeo je Grobenski da poveže ovo i prethodno izdanje „Apocalipstick“ s tim što ovo izgleda kao razmazani ruž za usne postapokaliptičkog sveta. Apokalipsa izgleda nije ništa drugo do uprezanje  veštačke inteligencije u kola ljudske kreativnosti. Nema više živih muzičara, nema više gitara – sada su to semplovi kreirani u pomoć AI koji mogu sve što i živi ljudi, samo bolje i preciznije.

RECENZIJA ALBUMA: Beyonce – Cowboy Carter

Rate this item
(0 votes)

Ako ste pomislili da se naziv albuma, „Cowboy Carter“ odnosi na A.P.Kartera, osnivača dinastije The Carter Family, prvog značajnog kantri sastava u istoriji muzike, niste baš mnogo pogrešili. Itekako ima veze, mada se naziv u stvari odnosi na Bijonsino prezime koje je dobila od svog supruga Šona Korija Kartera, poznatijeg kao Jay-Z, najvećeg repera svih vremena po mišljenju Billboard-a. Istovetnost prezimena je majstorski iskoristila da već od naslova  albuma ubaci kantri u svoju priču. Otkud sad odjednom kantri u fokusu interesovanja jedne od najvećih pop zvezda današjice, Bijonsi Nouls Karter? Otkud kantri u ovoj čistoj pop priči?

Boljim poznavaocima prilika na pop sceni odgovor se sam nameće. Kantri je poslednjih godina u žiži interesovanja pop-muzičkog biznisa jer vraća pop muziku na pozicije na kojim je nekada davno bila koje bi se najlakše mogle objasniti onom starom doskočicom Džonija Keša, još jedne kantri legende, kada je na pitanje šta je kantri muzika odgovorio – to vam je tri akorda i istina (three chords and the truth). Nekada je ta maksima mogla da se primeni i na kvalitetnu pop muziku. Ipak, pop muzika je od vremena Džonija Keša ubrzano regresirala ka maksimi „jedan akord i laž“ tako da ta Kešova definicija danas predstavlja teško dostižni cilj. Reći će neki da preterujem, da današnji pop ipak koristi više akorda ali ne – današnji pop koristi ritmičke sheme pre nego akorde (gitare često i nema u pesmama). Bijonsi je shvatila (i ne samo ona!) da je dno dotaknuto i da se mora doći na čvrsto tlo, pa je uzela (a šta će drugo!) arhetipsku kantri pesmu „Jolene“ koju je ikona kantrija Doli Parton objavila 1973. godine koja je tad kad je objavljena dogurala do tek šezdesetog mesta Bilbordovih Hot 100. Bijonsina verzija, koja je po mom mišljenju sasvim OK (čak mi ni izmena teksta po kojoj Bijonsi preti svojoj suparnici, za razliku od Doli koja je moli, ne smeta), je prva od velikog broja obrada te pesme, računajući i onu najpoznatiju od White Stripesa, po mnogima najbolju, koja je ušla u Top 10 Bilbordove liste. Tu se direktan upliv kantri muzike u ovaj album ne završava. Majli Sajrus, kojoj je Doli Parton kuma, ima duet sa Bijonsi („II Most Wanted“) koji je na Bilbordovoj top listi za jedno mesto uspešniji od „Jolene“ koja je osvanula na sedmom mestu.

RECENZIJA: Sierra Ferrell – Trail Of Flowers

Rate this item
(0 votes)

Siera Ferel je talenat koji se rađa jednom u sto godina – čvrsto stojim iza te tvrdnje. Nije ona najlepša žena na svetu, daleko od toga, ali je prosto neodoljiva sa tim svojim stilom na granici (ili preko granice) kiča, stilom koji joj zabranjuje da obuče istu stvar dva puta ili da se pojavi sa istom frizurom dva puta. A kakve su to stvari i kakve su to frizure! Čini mi se da i tetovaža i pirsinga čas ima čas nema, iako su pravi. Da li se oni stvarno pojavljuju i nestanu ili nam samo, poput vešte mađioničarke, skreće pažnju na nešto drugo, moraću da obratim pažnju kad budem gledao sledeći snimak sa nekog njenog nastupa. Inače, njeni nastupi su vrlo dobro dokumentovani na Youtube-u, ima ih iz svih perioda njene karijere, iz mnogih američkih i inih gradova, sa raznim muzičarima koji je prate, sa raznim pesmama koje je pevala, što njenih originala, što obrada kantri klasika, old-time i folk pesama, ali i pop i rok pesama. Svima im Siera udahne lični pečat, svugde upotrebi njeno karakteristično fraziranje, svaku pretvori u nešto novo u odnosu na original. Ako me pitate koje su mi omiljene njene obrade, mogu vam odmah reći da su to „Blue Virginia Blues“ Lari Sparksa koju izvodi u pratnji svog benda i benda Suppers Ready plus Dru Matulić na gitari, zatim pesma koju su izvodili „Stanley Brothers“ „I Just Think I’ll Go Away“ koju izvodi sa grupom Lil Smokies, i najzad pesma „Makin’ Believe“ iz repertoara Kiti Vels. Ako čujete samo te tri pesme u njenom izvođenju, biće vam odmah jasno zašto je zovu kraljicom kantri muzike, naslednicom Kiti Vels i Lorete Lin, najboljom stvari koja pojavila u kantriju u dvadeset i prvom veku i sličnim epitetima. Ali, to su ipak samo obrade. Kako Siera stoji sa svojim pesmama, pitanje je sad?

Albumi koje je do ovog izdala, a to su „Pretty Magic Spell (2014), „Washington By The Sea (2016) i „Long Time Coming“ (2021) su bili, svaki na svoj način odlični. Prvi je Siera otpevala i odsvirala uglavnom sama, uz malu pomoć prijatelja koji su dodali violinu, bendžo, pedal stil i bas gitaru. Stilski svakako njen najujednačeniji album, koga je ipak teško strpati u određeni žanr. Svakako je više folk nego kantri, ali je prisutan i „gipsy jazz“ Đanga Rajnharta sa prstohvatom kalipsa. Blugras još nije inkorporiran u ovu muzičku riblju čorbu sa sedam vrsta riba, mada ne treba zaboraviti staru apalačku izreku „gde je bendžo, tu je i blugras“. Sierin vokal je ono što prvo pada u oči i ta karakteristična topla boja i autentično fraziranje su već tu, u (skoro) punom kapacitetu. Drugi album su radili isti saradnici uz par izuzetaka, ali se raspoloženje pesama promenilo. Ima i onih bržeg tempa sa jačim prizvukom džeza nego na prvencu. Ovaj album je postao rezervoar pesama za naredne njene albume, pa se tako pesma „The Sea“ obrela na njenom trećem, a „Rosemary“ i „I’ll Come Off The Mountain“ na „The Trail Of Flowers“. Dakle, drugi album je kombinacija western swing-a i old-time folka sa, rekoh već, džez prizvukom. O trećem sam pisao u DME #52, da se ne ponavljam. Idemo najzad na novi album „Trail of Flowers“ koji je producirao Edi Spir (Eddie Spear) poznat po saradnji sa Krisom Stejpltonom, Zakom Brajanom, grupom „Old Crow Medicine Show“, Kodijem Džinksom, Lukasom Nelsonom i drugima.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio