Recenzije

Rate this item
(0 votes)

Drugi album „svetskog naj okej pijaniste“ Petra Ćulibrka nastavlja tamo gde je prvi stao – nastavlja sa utvrđivanjem njegove čvrste pozicije pri samom vrhu domaćih džez klavirista. Ono što sam napisao za njegov prvi album (OVDE) važi i dalje, s tim što ovaj, tu i tamo, izlazi iz manira evropskog džeza. Drugim rečima, negde iza ugla pomalja se swing (P’doobah Blues) gde je to „P’doobah“ onomatopeja sving ritmičkog paterna, a nije daleko ni „Legacy“ na kojoj saksofon svira Oliver Potočnik koji me je podsetio na duvačke linije Big benda Kaunta Bejzija, mada Ćulibrk u jednom intervjuu navodi Koltrejna kao inspiraciju za tu pesmu, ali i Džon Koltrejn je uzeo ponešto od Bejzija. Uostalom, poslušajte legendarni album „Atomic Basie“ Bejzijevog Big benda pa prosudite sami. Izdvaja se i pesma „Dance Class“ koju Ćulibrk izvodi sa basistom Zvonimirom Šestakom koja organski povezuje muziku i ples i to kroz kubansku salsu, omiljenu nastavnu jedinicu svih škola plesa (znam da jeste, iako imam zabranu upisa u takve škole koja važi za ceo region hehe). Gitarista Filip Pavić o čijem sam albumu „Labyrinth Song“ pisao, svirao je sa Ćulibrkom na „naslovnoj „Sail Away“, koja je jedan od mojih favorita.

Album se sastoji od devet pesama, koje je sve komponovao Ćulibrk, s tim da je sedam friških, nastalih na talasu uspeha prethodnog albuma i dve (“Square One” i “P’doobah Blues”) starije, ova druga više od deset godina. Za nju je vezana simpatična anegdota koju je Petar ispričao na gostovanju u emisiji „Balkanski špijuni“ kod Ivana Djanga Laića na radiju Nacional: na nekom seminaru u Opatiji koji su držali profesori džez akademije iz Graca, jedan od njih je objašnjavao šta je to sving u džezu ponavljajući u željenom ritmu tu reč „P-du-ba“ sa tvrdim nemačkim akcentom, što je Ćulibrka inspirisalo da ovekoveči taj trenutak svojom kompozicijom.

RECENZIJA: Kamasi Washington – Fearless Movement

Rate this item
(0 votes)

Scena je sledeća: u kolima sam, u sred špica u pet popodne, krećem se Ustaničkom ulicom ka skretanju ka Dušanovačkom mostu, kolona se otegla pet stotina metara! Pametnjakovići koji su zaobišli kolonu pokušavaju da se ubace pred samo skretanje, nervoza je na vrhuncu… Iz zvučnika u kolima čuje se Kamasi Vošington, pesma „Prologue“ koja zatvara novi album „Fearless Movement“. Da li deluje smirujuće? Nipošto, već sasvim suprotno, taj frenetični ritam, zvučna kakofonija i “trubljenje” saksofona dovode nervozu do vrhunca. Naravno da ne puštam iscerenog lažno ljubaznog vozača koji pokušava da se ubaci ispred mene, već dajem pun gas i teram ga u p.m. iz sveg glasa. Toliko o terapeutskom dejstvu muzike Kamasija.

Pesma „Prologue“ je iz nekog razloga poslednja a ne prva na albumu i možda i nije najbolji predstavnik onoga što se nalazi na albumu „Fearless Movement“, ali počeo sam s njom jer zaista verno odslikava opisanu situaciju u kojoj sam se nalazio kad sam je prvi put čuo. Škripanje guma, nervozna zvučna signalizacija, napetost koja se nožem može seći – sve to i još više od toga čujemo u ovoj više nego intenzivnoj numeri. Čak se poklopilo da onaj trijumfalni završetak počne baš u trenutku kad sam stupio na Dušanovački most, to jest kad sam ušao na ono što doživljavam kao svoju teritoriju. Još jedan dokaz da muzika ne mora (i ne sme!?) biti prijatna, zavodljiva i smirujuća, ali mora pobuditi emocije kod slušaoca.

RECENZIJA: Amnasti – It Took Me So Long

Rate this item
(0 votes)

Onaj muzički pravac koji se na našoj sceni pojavio početkom dve hiljade desetih godina što je nesrećno nazvan „srpska amerikana“ imao je, ispostavlja se, tužnu sudbinu. Nije ostao ni kamen na kamenu od tog pravca koji je u svom kratkotrajnom postojanju imao i svojih zvezdanih trenutaka, recimo onaj kada je ženski deo dueta Amnasti Ana Ćurčin sa svojim bendom i sa kolegama iz benda Stray Dogg imala double-bill nastup u Sava Centru pred 700 gledalaca  koji su sa muzičarima do kraja ispunili veliku binu (i publika je bila na bini, 14 redova sa po pedeset sedećih mesta ako sam dobro prebrojao) a koji je snimio i više puta emitovao Javni servis (RTS). Koncert u Sava Centru je bio jedan od vrhunaca tog pokreta ali i početak njegovog kraja jer se očigledno shvatilo da se, bez obzira na kvalitet, dalje od toga neće moći. Svi protagonisti, strpani u taj pravac milom ili silom, su ga napustili ili tako što su se vratili svojim pređašnjim muzičkim preokupacijama ili su pokušali da nađu neko novo muzičko utočište. Neki su u svojim post-amerikana karijerama počeli da pevaju na srpskom, neki kombinuju, a neki su ostali dosledni pevanju na engleskom. Ana Ćurčin po oba osnova, sudeći po ovom albumu spada u te druge, mada je i ona imala izlete sa pevanjem na srpskom, kao što je bila pesma „Tu“ koja je pre par godina odnela nagradu „Milan Mladenović“ i ne samo ta pesma. Ovaj pak projekat označava povratak pevanju na engleskom ali i povratak elektronskoj muzici (setimo se da je na poslednjem albumu imala remix Marka Grabera baš pomenute pesme).

Bio sam radoznao da čujem kako Ana zvuči u novom muzičkom okruženju u čijem je kreiranju bitno učestvovao i neko drugi. Taj drugi nije bilo ko – taj drugi je Marko Nastić, čuveni producent i tehno DJ koji se bavi elektronskom muzikom. Odmah mogu da kažem, kao neko ko se ne razume mnogo u elektronsku muziku ali i neko kome nije prvi put da mu se elektronska muzika svidi, da je saradnja bila plodonosna. Kako to? Tako što je došlo da sažimanja telesnog i duhovnog – repetitivnost ali i nepredvidljivost Nastićeve muzičke podloge označava telesno, a melodije pevanja i tekstovi Ane Ćurčin ono duhovno u toj kombinaciji. A kad se zadovolji i telo i duša cilj je postignut a to je mir kao ravnoteža. Kad govorim o telesnom ne mislim pri tom o trci za bitovima u minutu, jer ne radi se ovde o tome, već o telesnim damarima i pulsacijama organizma čija su transkripcija zvuci koje čujemo koji su delo Marka Nastića. Da bi ovakvo delo nastalo neophodna je transcendentalna povezanost kreatora a ta magija se očigledno dogodila. Stvaranje magije je bilo proces koji je trajao (možda zato naslov „It Took Me So Long“), jer Ana i Marko su album dugo pripremali, verovatno i zbog paralelnog rada na sopstvenim karijerama.

RECENZIJA: Beth Gibbons – Lives Outgrown

Rate this item
(0 votes)

Evropska ozbiljna muzika je dobila još jedan album kojim može biti ponosna. Dobro ste pročitali – moje je mišljenje da se u ovom konkretnom slučaju radi o savremenoj evropskoj ozbiljnoj muzici. Nemam dovoljno znanja iz muzičke teorije da bih mogao da dokažem svoju tvrdnju, ali ono što čujem mi kaže da muzika Bet Gibons nema one afroameričke komponente (ili ih ima u malim količinama) koje karakterišu američku muziku i diferenciraju je od evropskog muzičkog nasleđa. Prvo što pada u oči je da je muzika sa ploče „Lives Outgrown“ sasvim netelesna, čak vantelesna. Nema u njoj poziva na ples, dakle u slušaocu ne izaziva nagon za pokretom (uz neke izuzetke, kao „Rewind“). Slušaocu se, naprotiv, nudi spiritualno iskustvo, pod uslovom da ima hrabrosti da se u tako nešto upusti. Kako aktuelna muzika Bet Gibons ipak dolazi iz pravca popularne muzike, to deluje na slušaoca kao iznenađenje na koje nije svaki od njih spreman. Srećom, oni koji su ciljano stavili „Lives Outgrown“ na svoju plejlistu  znali su, bar otprilike, šta mogu da očekuju. Gibons ih je pripremila na to svojim prethodnim izdanjima, retkim ali bitnim. Na primer albumom “Out of Season” iz 2002, koji je u međuvremenu stekao kultni status, koautorski projekat sa Polom Vebom, nekadašnjim basistom grupe Talk Talk. Ili recimo, izdanjem iz 2019. godine koje prethodi aktuelnom albumu: Treća simfonija poljskog kompozitora klasične muzike Henrika Goreckog koja se još zove „Simfonija tužnih pesama“, na kome je Bet Gibons pevala i to na poljskom jeziku, Simfonijski orkestar poljskog Nacionalnog radija svirao a Kšištof Penderecki dirigovao. Preporučujem vam da čujete to izvođenje, bar onima od vas koji vole tužne pesme, jer ta muzika je esencija tuge.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio