Recenzije

RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca – Kao Zao Kor

Rate this item
(1 Vote)

Deset godina je trajalo etabliranje Denisa Kataneca u svojoj zemlji, Hrvatskoj. Nije bio lak taj put na kome se u boljem slučaju sretao sa nerazumevanjem, a u gorem sa ignorisanjem i čak ismevanjem. Postojao je ipak određen krug ljudi, ne tako brojan, ali medijski vidljiv, koji je u njemu video „nešto“. To „nešto“ se polako kristalisalo, kroz mnogobrojne lo-fi solo projekte, ad-hoc grupe i basking na ulicama bilo kog grada u kome se našao, da bi se formiranjem „Klinike“ najzad iskristalisalo. Ne malu ulogu u tom procesu kristalizacije igra Branimir Brane Norac, akademski školovan muzičar, koji je od početka u Klinici. Mada su i muzika i tekst najvećim delom Denisovi (bar po mojoj slobodnoj proceni, ovoga puta nemam insajderske informacije), pa tu Branetov doprinos (još uvek) nije presudan, mislim da je on, baš zahvaljujući tom svom formalnom muzičkom obrazovanju dao nekakvu dodatnu sigurnost Denisu da se slobodnije upusti u eksperimente i složenije kompozicije. Možda idem predaleko, ali mi se čini da se u Klinici pesme komponuju na način koji je dominantan u klasičnoj muzici, da muzika sama priča priču. Dakle, ne radi se o repetitivnim ritmičko-melodijskim šemama kao u pop pesmama, ili tek muzičkoj pratnji tekstovima, već, kao u klasičnoj muzici, možemo (skoro) svaku pesmu podeliti na stavove a svaki stav nosi svoju dinamiku, svoju emociju i svoju priču. Takav pristup je zahtevniji za slušaoca, ali ako se slušalac preda slušanju, donosi mu mnogo više. Još kad se na to doda Denisova superiorna lirika, to mu dođe kao šlag na torti. Izvedba je impresivna - jedna klasična rok postava u sastavu Denis Katanec, gitara i vokal, Brane Norac, električna gitara, Karlo Cmrk, bas i Vinko Vujec, bubnjevi, je svojim umećem poduprla već dovoljno jake stihove i učinila album rokerskijim od bilo kojeg njihovog izdanja do sada. Ne male zasluge za izuzetan slušalački ugođaj pripadaju Dimitriju Petroviću zaduženom za snimanje, miks i master.

RECENZIJA: Klinika Denisa Kataneca – Kao Zao Kor - 5.0 out of 5 based on 1 vote
Rate this item
(0 votes)

Kao što već rekoh u uvodnom delu prošlog „Dnevnika“, oba ova albuma se na neki način bave danas nepostojećom zajedničkom državom većine naroda Zapadnog Balkana, Jugoslavijom. Album Ahmeda Burića žali za prošlim vremenom i time bar kako sam ja to shvatio posredno žali za Jugoslavijom iako se njeno ime ni u jednom trenutku eksplicitno ne pominje, a album grupe Sjeverozapad je uglazbio zbirku pesama hrvatskog pesnika Stojana Vučićevića nastalu na otoku Svetom Grguru koji je sve do šezdeset i neke bio kaznionica za žene i omladinu a na kome je dotični bio zatočen. Mislim da su se Zvonki Obajdin (vokal, klavijature), koja je idejni tvorac albuma „Pomrčina“ prosto svideli stihovi Stojana Vučićevića iz njegove zbirke „Potpuna pomrčina sunca na otoku Grguru petnaestog veljače 1961.“ pa je rešila da ih uglazbi uz pomoć svog starog saradnika Nikole Brkljačića (vokal, gitara) kao i Helene Ernoić (bas), Matka Boršića (bubnjevi, u prvoj fazi snimanja) i Hrvoja Matašina (bubnjevi). Ne verujem da je razmišljala na temu Jugoslavije, koja se ipak kao tema nameće imajući u vidu okolnosti pod kojima su nastale ove Vučićevićeve pesme. Pesme su nastale na otoku Svetom Grguru, koji je od Golog otoka udaljen nekoliko kilometara a služio je, u isto vreme kad i Goli otok koji je bio logor za muškarce, kao logor za žene i omladinu koji su po nekom od osnova služili kaznu…

RECENZIJA: Filip Pavić – Labyrinth Songs

Rate this item
(0 votes)

Drugi album mladog hrvatskog džeziste Filipa Pavića „Labyrinth Songs“ je na duže vreme okupirao jedan od moja dva preostala CD plejera, onaj u kolima. Onaj u (zubarskoj) ordinaciji retko koristim, jer se ispostavilo da pacijentima koji dođu kod stomatologa nije do muzike, pa ni džez muzike. Uopšte, džez kod prosečnog Balkanca ne uživa neki veliki ugled. Poznata je ona anegdota koju često pričaju članovi grupe Idoli. Dok su snimali album „Odbrana i poslednji dani“ u nekom od studija Radio Beograda, svoj termin je čekala Hanka Paldum, tada vrlo popularna pevačica narodne muzike. Čekanje se odužilo, pa je, htela-ne htela, čula radne snimke nekoliko pesama. U nekom trenutku, obratila se svom menadžeru dovoljno glasno da svi čuju: pa ovo je gore od džeza!

RECENZIJA: Ivan Grobenski – Apocalipstick

Rate this item
(0 votes)

Grobenski već nazivom svog albuma sugeriše ono što je Mel Gibson već rekao u svom politički nekorektnom filmu sličnog naziva, „Apocalypto“ (2006), filmu koji ima vrlo tačnu političku premisu, (svakako nije bio prvi koji je to rekao ali je bio vrlo plastičan u svojim opisima) – nijedna civilizacija ne propada iz eksternih, već isključivo iz internih razloga. Tako i ova naša – egoizam kao vrhunski princip egzistencije je postao jedina ideologija. Ja sam najlepši, ja sam najpametniji, ja sam najsposobniji, ja sam najvažniji pa zato od sebe polazim i sa sobom završavam. Ja sam u pravu. Ako propadam ja, propada ceo svet! U tom kontekstu, naziv Apocalipstick je upravo savršen, naročito kad se sagleda zajedno sa crtežom na omotu. Selfi - kultura je egoizam po sebi – egoizam pojedinca koji prostim multiplikovanjem postaje egoizam grupe – naroda, države. Suprotstavljeni egoizmi, kao što gledamo ovih dana, spremni su da idu do kraja.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio