Recenzije
Ne znam da li sam dobro rešio zagonetku koju mi je sa ova dva albuma postavio Miloš Zubac, čovek sa kojim osećam veliku bliskost, iako nismo u životu proveli više od par sati zajedno, kad se saberu svi naši susreti. Naši se razgovori vode preko naših javnih dopisivanja, iako tu nismo ravnopravni – on je umetnik a ja puki komentator. Ipak, kroz njegovu umetnost i moje komentare se sve bolje upoznajemo. Da li se poznajemo dovoljno da proniknem u suštinu „Paralela“, to ne znam, tim pre što se one mogu posmatrati iz različitih uglova. Iz ugla sinhroniciteta nikako nije slučajno što su Paralele nastale 2018. i 2019. godine, paralelno (da, paralelno!) sa nastankom albuma „Manastiri“. Karl Gustav Jung bi rekao da to nije slučajno jer „Manastiri“ i „Paralele“ povezuju duhovno i svetovno nasleđe porodice Zubac.
Svetovno i duhovno se u Milošu Zupcu prožimaju na najbolji način. Duhovno se prosto svodi na ljubav, baš kao što i treba da bude. Duhovni život Srba je danas nezamisliv van istorijskog konteksta, koji, bremenit lošim nasleđem, ne dozvoljava bezgraničnu, bezuslovnu ljubav kakvu je Isus Hrist propovedao. Miloš ne haje mnogo za pristup po kome se patriotizam zasniva na agresiju prema drugome. Poslušajte zato pesmu „Hercegovina“ Nikole Ninkovića (koja je u aprilu ove godine izdata kao singl) koju je Zubac izveo sa Ninom Romić, ta pesma je najbolji primer za bezuslovnu ljubav koju pominjem. Hercegovina je zajednička otadžbina obe autorske ličnosti koje izvode tu pesmu a koje se razlikuju po polu, veri i zemlji u kojoj žive, ali ljubav prema Hercegovini poništava sve te razlike.
To što je Alison Rasel svoj prvi solo album objavila u svojoj četrdesetoj godini dosta govori o njoj samoj. Govori o njenoj samosvesti i intelektualnom poštenju. Tek kada je u potpunosti artikulisala ono što ima da kaže o sebi i svom životu (a u pitanju su užasno teške, da ne kažem mučne stvari) rešila je da s tim izađe u javnost. Zato je album toliko savršen, zato je bila u stanju da vrlo otvoreno, zamalo pa sasvim eksplicitno govori o seksualnom zlostavljanju od strane bliskog člana porodice, u ovom slučaju očuha, uz majčino okretanje glave na drugu stranu. Za razliku od Džona Derniela (The Mountain Goats) u identičnoj situaciji, sa majkom koja se pravi da ništa ne primećuje, koji očuha zlastavljača doživljava kao vuka koji dolazi u svoju jazbinu („Our mother has been absent ever since we founded Rome, but there’s going to be a party when the wolf comes home“ – „Up The Wolves“), Alison sasvim suprotno, čopor vukova doživljava kao spas („The wolves came down, they called me kin; They gave me strength to run and chase“ – „The Hunters“) a očuha i majku kao lovce („Oh Papa, oh Mama; It is of you I am afraid; The hunter and the hunter's bride; Your teeth as sharp as razor blades“).
„Outside Child“ je album koji je u svojoj celosti posvećen kontinuiranom zlostavljanju od strane očuha i majke (Alison ni na koji način ne opravdava majku kad govori o tome). Već prva pesma, „Montreal“ govori o tom gradu kao utočište za zlostavljano dete, govori o gradu koji je prigrlio i zaštitio izgubljenu devojčicu („…ja sam tvoje dete, Montreale…“). Jasno je to i iz naslova albuma, jer outside child u slobodnom prevodu znači dete ulice. Bitne pesme su i „Nightflyer“ koja poput kakvog horor filma dočarava atmosferu prolongiranog zlostavljanja. Iz noći u noć zvuk koraka na stepeništu, silueta na vratima, zadah ustajalog piva iz usta i čekanje da dođe zora kao spas. Ja sam ponoćni jahač, ja sam noćni letač, ja sam anđeo jutra…tako se racionalizuje grozno iskustvo.
Novi album Lane Del Rej mora da se „ispoštuje“! Tim pre što je odličan. Kao i obično kad je ona u pitanju, mora se obratiti pažnja na svaki detalj ako hoćemo da tumačimo njen rad. Krenućemo od omota. Crno-bela fotografija jedanaest belih žena koje sede za stolom u restoranu nekog kantri klubu odmah pali crvenu lampicu! „Country club“ kao institucija je nastao u Velikoj Britaniji i predstavlja vrstu odmarališta za pripadnike visokog društva. U Americi kantri klubovi postoje još od kraja devetnaestog veka, plaća se članarina koja ume da bude prilično visoka pa okupljaju elitu mesta u kome se nalaze. Golf i teniski tereni, bazeni, travnjaci, restorani, sve u besprekornom stanju – sve to stoji na raspolaganju članovima. Stavljanjem slike kantri kluba na omot sa svim tim belim ženama, Lana gura prst u oko metastaziranoj političkoj korektnosti čija je poslednja žrtva simpatični (mada prilično navalentni) „Pepe The Pew“.U eri „Black Lives Matter“ pokreta ovakav izbor omota se čini ili deplasiranim ili naprotiv, namernim. Kao da propagira nekakav novi konzervativizam. Ispijanje kapućina dok sa savršeno podšišanog travnjaka nekog kantri kluba gledamo bela tragove na nebu koji ostaju iza aviona, ali ne kao teoriju zavere, već kao lepu sliku koja ispunjava našu dokolicu. Prizivanje stare normalnosti u eri nove normalnosti?
Argument za to je i baratanje horoskopom u naslovnoj pesmi. Morao sam da se raspitam šta znači „Moj rak je sunce, moj Lav je mesec“ pa sam saznao da je vladar sunca Lav, a vladar meseca Rak, dok je kod Lane obrnuto, što govori o njenom nepredvidivom ili buntovničkom karakteru. To je moje slobodno tumačenje, ne držite me za reč. Ali, bavljenje horoskopom mi liči na neku buržoasku zanimaciju. I njen odnos prema suprotnom polu je tradicionalan. Ona je slaba žena kojoj je muškarac zaštitnik, ali on povremeno pretera sa tom svojom zaštitom. Često je optuživana da glorifikuje svoje muške partnere i zbog ljubavi im oprašta čak i nasilje. Istina je da u njenom portfoliju nema ni traga od militantnog feminizma. Ona predstavlja onu tihu većinu neborbenih žena koje takođe neko mora da zastupa u javnosti. I tu tradicionalizam dolazi do izražaja. Imam puno razumevanje za tu njenu poziciju govornika za one koje ne mogu ili ne žele da govore.
Ono što je najavljeno istoimenim singlom, isporučeno je na albumu “Šuti i pjevaj”. Eksperimentalni electro dance sa stavom, tako bih nazvao ovaj žanr čiji je prominentni predstavnik na ovim prostorima Sara Renar. Što se Sarinog stava tiče, on je demonstriran već time što je album objavljen Osmog marta, na međunarodni dan žena, koji je, da li baš slučajno, i njen rođendan. Borba za ženska prava je sastavni deo njene ličnosti pa i njenih pesama. Svih devet na neki način afirmiše tu borbu. Ključna reč u prethodnim rečenicama je borba. Ovo je borbena ploča. Tradicionalistički gledano, ploča muškog principa. Nežne, takozvane ženske emocije, ovde nećete naći pa da ih svećom tražite. Ne zaboravimo, ipak, da je „borba“ reč ženskog roda.
Poslušajte, recimo, pesmu „Medeja“. Ako znate nešto iz grčke mitologije, ili su vam poznate Euripidove drame, onda znate da je Medeja očajna, izneverena žena spremna na najstrašnije zločine, najbolnije za nju samu, da bi se osvetila svom mužu. Ako taj narativ transponujemo na odnos žena i muškaraca generalno, čućemo vrlo jaku poruku koja se čita iz prvog stiha te pesme: „Prije bih u tristo bitaka nego rodila u ovaj svijet…“. Ta kratka rečenica je vrlo bogata značenjima. Iz radikalno feminističkog diskursa gledano, poruka je da će žena pre sebi uskratiti majčinstvo nego odustati od ravnopravnosti sa muškarcima. Medeja je sebi uskratila majčinstvo ubistvom sopstvene dece, dok se u pesmi radi o svesnom odustajanju od majčinstva pre nego što se ono i dogodi. Iz ugla oštrih kritičara sveta u kome živimo, i „roditi u ovaj svijet“ je nepoželjan događaj koji novorođenom biću neće doneti ništa dobro pa je opet bolje da se i ne dogodi.