Album otvara pesma „Unknown“ koja odmah definiše tematski okvir – ljubavna veza i periodi pre i posle nje. Takav album snimljen od žene na ovim prostorima nismo imali od onog legendarnog Josipe Lisac „Dnevnik jedne ljubavi“. Nisam siguran da li se na „Sketches of Belonging“ radi baš o jednoj konkretnoj ljubavi ili je pristup univerzalniji, ali da su obrađeni svi aspekti ljubavnog odnosa dva bića, jesu. Već na otvaranju, u pesmi „Unknown“ suočavamo se sa nesigurnošću i željom za feedbackom od voljene osobe koja treba da nam pokaže put kojim će se naše ljubavi spojiti ali obično ostajemo sami sa sobom, na nepoznatoj teritoriji… “And all you got me is unknown, how do I guide my love, when I’m on my own…” postaje još jasnije da se dve ljubavi promašuju kad slušate muziku i čujete kako tenzija raste.
Druga pesma, meni najdraža, „Alone“, govori o periodu posle prekida veze kada u glavi odzvanja samo …"alone, alone, alone". Samoća i kako je prebroditi. Kako? Jako teško! „Remain Calm“ ima taj grandiozni solo Milana Glavaškog (Rebel Star) koji govori hiljadu jezika (mislim na solo, Glavaški govori svega 3-4!) i da pesma ima tekst tra-la-la opet bi bila velika. Ali nije tra-la-la, to je jedina koja ne govori isključivo o ljubavnoj vezi već šalje univerzalnu u suštini optimističku poruku – ne predajte se ni u najtežim trenucima, možda vas već iza prvog ćoška čeka nešto lepo.
Posle „Ostani mirna“ sledi „Budi tiha“ ili „Keep Quiet“, intimna ispovest, naizgled ljubavna ali i daleko više od toga, pesma o traženju/preispitivanju svog identiteta (navikla sam da budem tiha u prepoznavanju svojih misli…ja sam trebala da postanem nešto drugo…budi tiha i ne izlaži se previše…mogla sam da se krijem iza toga ali je strah sve što sam imala…). iz ovih istrgnutih polurečenica prosto osećamo svu tegobnost autorkinih dilema, strahova i traganja za svojom suštinom i vokacijom. Ovo je samo uvod u ključnu pesmu na albumu koja je koautorstvo sa dramskom spisateljicom Majom Pelević, „Princess“. “Možda ne izgledaš baš sjajno u toj haljini, ali ti si za mene princeza”… tako počinje najlepša ljubavna pesma na albumu u kojoj nema očekivanja, nema ni čežnje, ima samo lepote totalnog predavanja voljenoj osobi i uživanja u onim običnim svakodnevnim zajedničkim trenucima. Anxiety – što bi rekli teskoba, ili tako nekako, a zna se da se teskoba najbolje prevazilazi u zagrljaju koji znači spokoj.
„Yield“ je pesma o povređivanju i potčinjavanju, bolna i ranjiva, i teška. „Communication“ govori o potrebi za razgovorom, jer bežanje ne rešava ništa, treba se suočiti sa nedoumicama i problemima, na kraju krajeva, odrasli smo ljudi. „Someday“ je o promeni, pesma koja me je podsetila na Joni Mitchell koja je bila tokom sedamdesetih godina prošlog veka otelotvorenje promene u muzičkom smislu i nekako mi se čini da i Ana Ćurčin kreće tim neizvesnim ali lepim i zadovoljavajućim putem. S tim što je Ana već svojim prvim albumom skoro pa stigla na teritoriju albuma "Hejira" na kome se Joni, tada na vrhuncu svoje karijere, upustila u složenije muzičke forme koje idu mnogo dalje od singer/songwriterskog idioma. To sa sigurnošću ukazuje da se istraživanje unutrašnjeg sveta Ane Ćurčin ali i muzičkih oblika koji bi ga opisali neće ovde završiti.
Posle razgovora iz „Communication“ sledi „Silence“ – tišina i dodir su sasvim dovoljni kad nađete srodnu dušu, oni su dovoljni za spokoj sa njom, ako smem da prepričavam Anine pesme. Na kraju „Grow“, koja je o prekidu veze ali ne i prestanku ljubavi, u kojoj kaže…”naučiću da živim s tim, ma koliko da je teško”… Obe bonus pesme, „Cut Loose“ i „I Can’t“, starije po vremenu nastanka od ovih sa albuma, se mogu komotno smatrati sastavnim delom albuma i obe govore o tim prelomnim trenucima u Aninom životu kada je došlo do dislokacije ne samo na geografskoj, već i na njenoj karijernoj i emotivnoj mapi. Period tranzicije se za nju završio, sada je tu gde je naizgled krhka i ranjiva, u stvari čvrsta i stabilna. Uspostavila je sklad anime i animusa – ženskog i muškog principa K.G. Junga. Ovaj album najbolje svedoči o tome.
Iako je bila pod velikim pritiskom da izda album, Ana je bila uporna i dosledna u insistiranju da ga izda tek kad bude zadovoljna (teško je reći potpuno zadovoljna, jer znajući je znam da je perfekcionista). To je čini znatno manje produktivnom od kolega sa prvog Americana Night festivala koji čine jezgro tog kolokvijalno nazvanog Americana žanra – od 2011 godine Wooden Ambulance je izdao čak četiri albuma, Stray Dogg tri, On Tour dva, ali je, s druge strane, po ko zna koji put dokazala ispravnost one „manje je više“ izreke – pesme su potpuno sazrele i tokom godina preispitivanja su dobile svoje konačne i definitivne verzije (tu naravno mislim na starije njene pesme). Ovde to bar možemo da utvrdimo – nema ni jedne koja mi se više sviđa u solo & acoustic verziji. Ovo je jedan od onih albuma koji raste u vama sa svakim slušanjem i koji ne zavisi od modnih trendova – vraćaćemo mu se još dugo i često.
Srđan Strajnić