Tekst prve pesme „Mental Health Customer Support“ cementira temu albuma (da se poslužim još jednom filmskom referencom), a tema je - apokalipsa sada! Pojedinac u doba apokalipse može da se obrati službi podrške kupcima sa pitanjem gde je prekidač za uključenje/isključenje (sa akcentom na ovo drugo) kao što nam sugeriše Grobenski u prvoj, ili da kupi pištolj da ima za šta da se drži u drugoj pesmi sa albuma, pod nazivom „Gun“. Treća je o anksioznosti, o kojoj do nedavno nismo znali ništa a sada sa tom rečju na usnama živimo. „Sećam se kad je padao sneg…“ kaže Grobenski u još jednoj priči o našem egoizmu („Memories“), u priči o uništavanju naše životne sredine. Sledi pesma o kolektivnom samoubistvu – zavisnosti od kredita na koje te tera opet taj lični egoizam a koji te uvodi u „circulus viciosus“ iz koga nema izlaza („Community“).
„Lo-Fi Girl Felt Cute“ je o internetskoj neposrednoj demokratiji čiji su ponosni nosioci svi korisnici interneta, o konačno postignutoj ravnopravnosti lepih i ružnih, pametnih i glupih, obrazovanih i analfabeta, o sveobuhvatnoj ravnopravnosti svih korisnika interneta u svim oblastima ljudskog bitisanja. Čak i ovaj, internetski oblik komunizma uzima svoj krvavi danak. Ako se govori o apokalipsi, naravno da se nije mogla izbeći pesma o polnoj i rodnoj ravnopravnosti („Gender Reveal Party“). Poslednje dve pesme „Human Spirit“ i „Apocalipstick“ zaokružuju celu priču, usredsređivanjem na čoveka uopšte (prva) i pojedinca (druga) i nisu optimistične. Precenjenost ljudskog duha o kojoj govori Grobenski izlazi na opšte videlo pa mi se čini da će ultimativna kreacija istog biti selfi prelepe devojke jarkocrvenih usana sa atomskom pečurkom u diskretno zamućenoj pozadini. Možda je ipak poslednja strofa poslednje pesme nekakav tračak optimizma, mada nisam siguran u to: „Jednom ću gledajući zvezdu padalicu poželeti želju; i ostaviti svoj karbonski otisak daleko iza sebe; tamo gde se moje muke tope kao permafrost; da se novi „Pastir“ izdigne daleko iznad; tu ćete me naći“.
Muzika koja prati ovu egomanijačku apokalipsu nije indastrijal niti gotik što bi naivni slušalac očekivao, već sasvim primereno, seksi fank. Pa ne propadamo mi iz nekih mračnih razloga već iz samoljublja i pohlepe (dva najvažnija jahača ove nove apokalipse), i šta je logičnije nego da dok propadamo damo oduška duši i telu. Nećemo valjda sada, kad smo kao rasa dostigli najviši stepen kurcobolje (oprostite na izrazu) prema našem prirodnom okruženju i prema samima sebi pokazati zabrinutost ili ne daj bože empatiju prema bilo kome i bilo čemu. Nikako. To bi potpuno upropastilo ovaj temeljno realizovani koncept. Zato fank koji sasvim lepo pristaje uz njegov „And the Band Played On“ pristup.
Na kraju moram reći da Grobenski ponovo briljira. Tri poslednja njegova albuma su mala remek-dela (Moskau – Love Supreme, Siromahi i Lazari, Apocalipstick). Nije on „blood on my fingers, heart on my sleeve“ tip poput Denisa Kataneca već nešto sasvim suprotno. Imati koncept je njegov koncept. Osećanja igraju malu ili nikakvu ulogu u njegovom stvaranju. Na ovom albumu nikakvu. Čak ni kataklizmi o kojoj peva ne pristupa emotivno već racionalno. Svaki njegov album je intelektualna konstrukcija na kojoj dosledno insistira. Na Apokalipsticku sva zla savremenog sveta su uredno identifikovana, demistifikovana i katalogizirana. Njegov strukturalizam me podseća na onaj Markiza De Sada jer poseduje De Sadovu minucioznost, ali mu nedostaje njegova gradacija, verovatno zbog manjeg obima dela. Ono što kod Grobenskog stvarno impresionira, gledajući celokupnu njegovu karijeru, je sposobnost transformacije. Sa podjednakom uverljivošću on će u jednom trenutku biti Andrija „Draš“ Katalenić – Dudek, a u drugom Džordž Klinton ili Slaj Stoun. To zaista ne može svako.
Ocena: 9.0/10