Recenzije
Sve počinje i završava u velikom stilu, možda dvjema najljepšim pjesmama na novom albumu kantautora čije je umjetničko ime ROGI –uvodna „Dva otoka“ vode slušaoce sve do bossa nova teme „Subota popodne“, u ukupnom trajanju od skoro 53 minuta muzike koja kao da je napisana i (na)snimljena da bi se najviše slušala po noći, najbolje u samoći. Ali za, razliku od debija „U međuvremenu“, album „Tu“ još bolje može da legne udvoje – recimo (ponovo) posle ponoći.
Bolja dinamika, bogatiji aranžmani ali i raskošniji zvuk generalno, odlike su i dalje ne-stvarno romantičnih numera čiji je lirski subjekt ranjivi muškarac, onaj koji se ni stidi da bude u ljubavi i da to izrazi, nježan i poetičan, kao iz nekog drugog vremena, ili dobrih starih filmova. Neiskvaren svijetom koji ga okružuje, zaljubljive prirode i najčešće zaljubljen, sa izlivima ljubavi koji su tako (ne)daleko od patetike. Nije lako odgonetnuti kako je IGOR Horozović uspio učiniti da ovakva osjećajnost ne bude, ni na trenutak, znak slabosti, već naprotiv – najjače oružje, povremeno i diskretan afrodizijak. U tom smislu romantika i erotika plešu ruku pod ruku, isprepleteni, na radost razoružanih slušatelja i zadovoljnih – sic!- slušateljki.
“Ja se ne pretvaram kada ti ugađam/ljubim onako kako se osećam”, kaže kantautor u jednoj od romansi, istovremeno ubrzavajući ritam e da bi ga na koncu rasplinuo u oblacima “sedmoga neba”. Iskrenost tako nevinog srca širom otvara vrata recepcije, omekšava receptore recipijenata, tako da stihovi “svako jutro ja se topim/ kao da te vidim prvi put” zvuče slatko i neodoljivo, a moglo je biti i drugačije.
Asocijacija na „Početak i kraj“ ne može biti ništa drugo nego Urobor, zmija koja proždire sopstveni rep, koja simboliše smrt i ponovno rađanje kao svojevrsno kruženje u prirodi. Džoni Mičel ima pesmu o tome, „Circle Game“ koja kaže da se ne možemo vratiti, da samo možemo da pogledamo unazad, odakle smo došli, u toj beskonačnoj igri kruženja. Ne možemo pobeći od sebe, najprostije rečeno. Tako i naš prijatelj Mića Glavaški, ma šta radio, ma kako mu se zvala grupa, ma ko u njoj svirao, ostaje Mića Glavaški. I dobro je što je tako, jer taj njegov jedinstveni pogled na svet apsolutno zaslužuje da postoji i da bude vidljiv i dostupan onima koji ga dele, a nisu u stanju da ga sami artikulišu.
Nova postava benda Rebel Star, koja je odsvirala ovaj album, stacionirana je u Zagrebu za razliku od one prethodne, međunarodne (do albuma „Reka“) koja je bila stacionirana u Budimpešti. Ono što ih povezuje je, naravno, Milan Mića Glavaški (ex Eva Braun, ex Popcycle) koji je sve i svja Rebel Stara, ma gde da je ta grupa pozicionirana i ma ko da svira u njoj u datom trenutku. Sa zadovoljstvom sam ponovo prošao kroz diskografiju Rebel Stara za potrebe ovog teksta i mogu da primetim da neke velike razlike u zvuku nema, iako je njena istorija duga zavidnih četrnaest godina. Time ne želim da potcenim muzičar(k)e koji su svirali na albumu „Početak i kraj“ između ostalog i zato što bar jednu smatram za prijateljicu (pozdrav za Zvonku!) već hoću da istaknem činjenicu da je Glavaški taj koji daje ton i boji zvuk benda do te mere da distinktivnost svakog od njih pada u drugi plan. Čak je i vrlo profilisani muzičar Željko Markuš (Kristali, Pacifik) koji je, pored toga što svira gitaru na albumu i producent albuma, sasvim utopljen u zvuk Milana Glavaškog. Mića se razvio u tako jaku autorsku ličnost da na svemu što takne ostavi svoj pečat.
Low su bez ikakve sumnje jedna od najbitnijih grupa koje danas egzistiraju. Mimi Parker i Alan Sparhok (Sparhawk) su, skoro sasvim neprimetno, postali institucija onoga što zovemo rok muzikom. Jedan od onih umetničkih entiteta koji, svesno ili nesvesno, svojim delima odslikavaju duh vremena. U poslednjih dvadesetak godina rokenrol skoro potpuno gubi korak s vremenom postavši potpuno irelevantan – sveden na turneje sve manjeg broja preživelih zvezda od pre pedeset godina i još manje novih grupa koje ikome išta znače. U svom tekstu Rokenrol – umiranje u pet činova označio sam Radiohead kao one koji su bacili poslednju lopatu zemlje na grob rokenrola svojim albumom „Kid A“ iz 2000. godine (koji jeste bio dobar, ali nije bio rokenrol). I evo sada, dvadeset godina posle, pojavljuje se album koji najavljuje, religiozni bi rekli, uskrsnuće rokenrola - „Hey What“.
Kolega Stajčić sa portala „Ravno Do Dna“ mi je svojom desetkom datom ovom albumu skrenuo pažnju na njega, kao i nešto ranije do mene pristigle glasine o njihovom izuzetno dobro posećenom prvom post-kovid nastupu u beogradskom „Dragstoru“ 17.06.2021. Malo sam bio iznenađen da mi nisu stigle informacije preko društvenih mreža o tom nastupu, što znači da taj njihov algoritam i nije mnogo inteligentan, ako takva informacija ne stigne do jednog od retkih Srba koji piše o domaćim bendovima. Mada, možda će se na kraju teksta ispostaviti da algoritam i nije toliko glup. Zašto? Zato što mi taj „catch all“ pristup, koji je Koikoi primenio nije baš blizak. Malo etno elemenata, malo repa, malo trepa, malo više ex-yu novog talasa i eto ti dobitne kombinacije! Verujem da će taj miks naći svoju publiku, iako se to do trenutka dok ovo pišem nije dogodilo, bar kad su muzičke internet platforme u pitanju. Broj pregleda i strimova je bar za sada daleko od onih koje postižu njihovi bar u teoriji glavni konkurenti Svemirko i Buč Kesidi. Nisam siguran da će ih u dogledno vreme dostići, jer Koikoi ipak nisu toliko duboko zakoračili u pop muziku.