Recenzije
Evo teče šesnaesta godina kako nas na našem životnom putovanju prati odmetnuta zvezda ili Rebel Star i njen tvorac i glavni traser putanje Milan Glavaški. On je jedini stalni član posade Rebel Stara čija bi se karijera mogla podeliti na tri faze. Rebel Star mk1 bi se mogao nazvati „bečejski“, Rebel Star mk2 budimpeštanski a mk3 zagrebački, po prijavi prebivališta većine članova. U prvoj fazi izdata su dva albuma, „So“ (2007) i „Kalifonija“ (2009), u drugoj fazi takođe dva, „Rebel Star“ (2012) i „Reka“ (2015), zatim sledi album „Demoni“ (tzv. korona album) iz 2020. koji je komponovao i odsvirao Milan Glavaški sasvim sam, uz gostovanje Zvonke Obajdin na pratećim vokalima. To gostovanje je praktično najavilo Rebel Star mk3, odnosno zagrebačku fazu, jer je većina članova iz Zagreba. „Početak i kraj“ i „Sedmo nebo“ su proizvod ove inkarnacije benda.
„Sedmo nebo“ je drugi album na kome sviraju pored Glavaškog (gitara) i Zvonka Obajdin (klavijature, synth), Daniel Rodik (gitara) i Ernest Džananović (bubnjevi) a bas gitaru ovoga puta je svirao Goran Ritoša. Kao producenti ovoga puta su potpisani Rebel Star, Uroš Milkić (Down There Studio) i Željko Markuš.
Miloš Zubac je meni draga osoba, pa mi je teško da budem objektivan kad pišem o njegovom delu. A i što bih bio, umetnost sama po sebi nije objektivna već sasvim suprotno, subjektivna je po definiciji. Još mi nešto otežava posao – to što sam već više puta pisao i o njegovoj muzici i o njegovim knjigama. Ipak, sam Miloš mi je ovoga puta olakšao posao, jer ovo nije samo jedan u nizu njegovih albuma, ovo je i po formi drugačije od ostalih njegovih dela. I dalje je to kantautorski izraz, u najboljoj domaćoj tradiciji istog, s tim što je obogaćen u pogledu forme – pesme su, naime, u formi, ritmu i ugođaju prava pravoslavna crkvena pojanja, mada su tekstovi ipak pretežno svetovnog karaktera. Namerno ili ne, to im daje dodatnu dozu duhovnosti, koja im inače ne bi manjkala ni kada bismo isključili taj način izvođenja.
Ne iznenađuje me Semijalčev muzički put. Jeste se bavio američkim bluzom i u tome bio odličan ali je logično bilo da završi u muzičkom nasleđu svoga geografskog prostora. Ne znam iz kog je dela Hrvatske Adam ali ovo što ja čujem sa albuma „Ode Dite“ je „skreni levo kod Ogulina“, dakle Lika i Dalmatinska zagora. „Vuk magare na plot nagonio“ stil. Dinarski masiv. Mesto gde se rađaju genijalni izumitelji, fudbaleri i košarkaši. Mesto donedavnog suživota Hrvata i Srba. Zato ta muzika ne da mi zvuči poznato već je osećam svim svojim bićem. Ne kažem to u romantičarskom nacionalnom zanosu već kao prostu činjenicu. Moji preci sa majčine strane po ženskoj (verovatno i po muškoj) liniji su iz Škara kod Otočca, dakle iz tih krajeva. Ne bih to ni znao da nas pre desetak godina nije posetio izvesni gospodin Stojanović iz Zagreba sa knjigom koju je napisao o poreklu Stojanovića. Ja sam do njegove posete mislio da su preci moje babe po majci oduvek bili u Smrtiću, selu u blizini Okučana. Elem, ni preko sto godina bitisanja mojih starih u Beogradu očigledno nije izbrisalo Liku iz mojih gena ako je suditi po reakciji na Semijalčevu ploču. Nisam ja kao neki tvrdi rokeri alergičan na folk muziku iz ovih krajeva, ne samo na izvornu već ni na onu komponovanu, pod uslovom da ima (ako ništa drugo, bar kafanski) kvalitet. Međutim, ovo što je uradio Semijalac sa „Ode dite“ i pre njega Grobenski sa „Siromahi i lazari“ je nešto novo na našoj sceni. Ovo nije prosto pronalaženje i izvođenje tradicionala u modernim aranžmanima, već re-kreacija – stvaranje novih pesama u starom stilu. Opet, nije sve autentično naše – slajd i štimovi su zapadni, ali instrumenti jesu domaći. Dangubica je dvožičani (ima i varijanta sa dve duple žice) instrument koji se svira tako što se na jednoj od žica svira melodija a na drugoj kontinuirani ton poznat kao dron dok je bugarija četvorožičani instrument po obliku između tambure i gitare koji služi za sviranje akorda (izvor: bing AI). Semijalac ih svira onako kako smo od njega navikli, dakle maestralno. Ono što me čini srećnim glede ovog izdanja je činjenica da definitivno i mi dobijamo sopstveni „roots“ žanr baziran na muzici sa ovih prostora (Ni meni se ne sviđa ovaj eufemizam („sa ovih prostora“) ali prosto ne nalazim bolji izraz. Ako kažem „iz bivše Jugoslavije“ to implicira da postoji i sadašnja Jugoslavija što nije tačno. Ako kažem samo „iz Jugoslavije“ optužiće me da sam jugonostalgičar što nisam. Ako kažem „sa Balkana“ to izgleda kao da sam opsovao kad se ima u vidu imidž Balkana. Ako kažem „iz Hrvatske“ izbaciću Srbe iz jednačine, što ne bi bilo u redu, jer muziku koji Adam izvodi smatram i svojim muzičkim nasleđem).