Poezija Katarine Sarić

04 mart 2021
Author :  

U svijetu u kome je dozvoljeno govoriti drugima šta da rade, i ženama šta da budu, naći jednu koja se odupire je nekad presedan, a nekad poezija. Lirska osoba koju je stvorila Katarina Sarićpredstavlja obje struje, a upravo je ono što je prećutala spolja, iznutra stvorilo podlogu za nesvakidašnji izraz, emociju koja nezaustavljivo crpi i onoga ko čita gotovo jednako koliko je iscrpio autorku u demijurškom naboju. Kretanje kroz prostor koji miruje, ali stvara tenzije, u prvi plan stavlja jezik bandavi, neprečišćeni, svakodnevno poznat, ali nesvakidašnji u kombinacijama pojmova. Ređaju se teško razumiljiva svijest i bahata podsvijest, a krajnje slike su uvijek neka ljubav koja ne bude drugačija ni kad se realizuje, ni kad se izgurava iz sistema, jer jaka je i spremna na sve. Kad voli muškarca, ženu, a najviše svoje dijete, lirska verzija Katarine Sarić je bestidno iskrena, i teško ju je odvojiti od autorke. Teško ju je i pozvati na ples, jer nikad nije jasno hoće li se naljutiti što se toga nije ona prva sjetila.

Dragana Erjavšek

U nastavku pročitajte dvije pjesme Katarine Sarić iz zbirke odabranih pjesama „Globus histerycus“, objavljene prošle godine u izdanju Balkanskog književnog glasnika:

MOJA ŽENA

Godine kada sam postajala žena

jedu trutovi i bogomoljke

Nakon čuvene osme sjednice

i neke jogurt revolucije

davnašnje

- ja smotana

tek stidljivo otkrivam

upijam Simon

vrelom peglom

preko svake novonastale nošnje

i boljke

nju – okarakterisanu

tek kao pratilju

najpoznatijeg mizantropa

(Ko će da me uči kako se čupaju trepavice

izbjeljuje lice

i briju noge?)

ustaje poslije skoka

mačkasto proteže...

- žene iz moje porodice rade u dvije smjene

Imam samo nju

u vremenu u kojem ona postaje on

i obratno

dok sve oskudnije i sve tješnje

marširaju mas-medijalne

horde bez štita i oklopa a svaka

Kvazinova Amazonka

ispod čijeg se pojasa odjednom zakriva svaka ženska suknja gazi

i zadobija pravo glasa

I svi odjednom laju i režu

a u modu ulaze razne Bebe Džaković

pitomice

koje suču bradu i brkove

u vežu

ženstvenost prosuta

u malo šporke vode u sić

- Ja uzimam babin vez na borde

i pero

Postajem žena

zbunjena

tek protegnuta

kad pojavljuju se unisex brojevi

u Viva Vero

kategorije lastex i ostale hermafrodit novotarije

i armije nekih muških žena

ratničkih sjena dignutih iz plemena prošlosti krvavih od osvete

Moja žena odbija da ponese muško oružje

umjesto toga

ona piše

ona plete

i kopča podsuknje na duple igle

i iako nije klasična Penelopa

niti babaroga

Ona čeka

gleda u špigle

ne žuri nigdje...

MENTALNA SLIKA

Bio si pravi majstor u pakovanju stvari

Ničeg previše emocija najmanje

(Nećemo sad tugu)

Pratio me onog posljednjeg jutra do trebinjske rampe

I mahnuo kratko

“Vidimo se” ...

Nisam stigla da obučem svečanu haljinu

(Moj manirizam mimetičkog suviška te živcira)

Nisam iz tvoje košulje ni izlazila

Minimalizam je novi stil budućnosti

Dobro pamtim riječi kojima si otvorio onu izložbu u Novom

Očima koje su svukle moju štrčeću baroknu kombinaciju

Svedi se kitnjasta moja

Od ukrasa ti samo ja trebam

Na to tijelo biće dovoljna samo košulja

Moja u naredno jutro

Ta nedjelja čišćenja ostaje zapečaćena u arhivi

Mojih pretumbanih sjećanja

U kojima mi zavodiš strogi red

Prevodiš moj haotični nered kojim pravdam neku svoju tobožnju

kreativnost

Kao prevodilac iz nebića u biće

Ništavila u sveopštost

Svoje pojavnosti

“Vidimo se” ...

Vidim te svuda od tada

Čitav svijet postaje izložbeni prostor

Kostur preko kojeg je razapeta tvoja slika

Ram preko kojeg su okačene moje kitnjaste kreacije

U minimalizmu sređenih sjećanja

Tvoja laka fraza koja ne ostavlja prostor za pakovanje bola rastanka

“Vidimo se” ...

Drži me za riječ

Drži me za red

Drži me za naredni susret

I dok se ponovo tumbam u kršu trebinjskog autobusa

Minimalistički svedena i spakovana ovog puta

Do grla zakopčanih emocija

Sa knedlom u grlu

Držeći se samo još za onu tvoju laku frazu

Težinu obećanja pred kojom zabranjujem sebi da se skršim

“Vidimo se” ...

Mucam pred vratima tvoje novljanske galerije

(iz koje dopire smijeh i neko lako ćaskanje)

I dok teža od teže gravitacije u zemlju propadam

Pa rekao si da se vidimo

Otkud ti kitnjasta?

(ali ne više moja)

Odgovaraš:

To je samo fraza

To se samo tako kaže

“Vidimo se” ...

*Katarina Sarić (1976) živi i stvara između Budve i Beograda. Na FF-u Nikšić diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica.Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.

126 Views
Urednik

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio