„Pa čime ćeš da se fališ drugovima? Duga je godina, budalice“, odgovorila je kao iz topa, kao da je već unaprijed bila pripremila odgovor.

„Ma, daj, jesam li ti već hiljadu puta rekao..?“, upitao je. Nije završio rečenicu, vjerovao je da je razumjela njegovu polovično izgovorenu poruku. Zvala ga je tim glupim imenom, iako je dobro znala da to ne podnosi. Nije volio te njene ispade maznih glupiranja. Jednostavno nije išlo uz ono što je bila.

„Dobro, dobro, znam, neću više da te zovem budalice“, zastala je za trenutak i namignula mu nevješto ženski. Nasmiješio se, odmah ga je razoružala. I više nego dobro je znala kako se to radi. Dopadala su mu se njena glupa, nespretna namigivanja. Zatvarila bi oba oka istovremeno, valjda je mislila da tako treba, ili jednostavno nije znala, ili mogla da drži jedno oko otvorenim dok bi treptala drugim. „Ne ljuti se odma', znam da ne voliš da te tako zovem. Ajde, evo, neću više, zvaću te lero, to je više naški, primorski. A zašto, ne sviđa ti se, što fali da te tako zovem?“ Nasmijala se od uva do uva, zanjihala nogama kao da je htjela da započne nešto što je trebalo da liči na ples koji bi obavezno išao uz jednu ovakvu pjesmu. „Svaki grad uz naše more ima svoga lera, lero, lero, lero lero, lero“, glasno je zapjevala.

Nije bio siguran da je lero bilo mnogo bolje od budale, ili od te njene budalice. Više je vjerovao da se radilo o nekoj budaletini, ali nije htio da ulazi u bilo kakvu raspravu s njom. Nije uopšte htio da ulazi u raspravu s bilo kim. Imao je samo to jedno ljeto pred sobom prije nego će obući vojničke čizme, prije nego će iskusiti na svojoj koži ono što je mladi pjesnik, koji nije dopustio sebi da ostari, mislio kada je hrapavim, od pretjerane konzumacije viskija, načetim glasom recitovao: „I'm sick of these stinky boots“.[1] Bila je u pravu, duga je godina. Ovo je ipak bilo njegovo ljeto, ili ljeto samo za njega, svejedno. Ali, još uvijek nije slutio što je smislila, kakva mu je iznenađenja bila pripremila.

„Ne, neću ti pisati pisma dok budeš u vojsci. Samo ću ti ih slati. Ona koja budem napisala ovog ljeta. Ljetnja pisma za zimske vojničke dane i noći. Dva neđeljno, mislim da će to biti dovoljno. Rasporediću ih tako da dobijaš dva mjesečno. To je sasvim dovoljna doza ljubavi od jedne maturantkinje. Ono što budemo radili ti i ja, moj lero i ja. Sve, do tančina. A znam lijepo da pišem. Znaš to i sam. A znam još bolje da crtam. I to znaš. Evo, ovako ću. Ukrašavaću ih minijaturama, po krajevima, ilustracije onog o čemu budem pisala. A pisaću o onome što budemo radili ovog ljeta. Možeš ih pokazivati drugovima. Crteže, mislim na crteže. A možeš im i čitati ono što ti budem pisala, kako hoćeš. Nije me briga. Kad ih jednom pošaljem, to će biti samo tvoja pisma“, izgovorila je u jednom dahu. „Uostalom, kao i ovo ljeto. Samo za tebe.“

***

Žana je bila mlađa od njega. Zvao je Žanet. Volio je to ime. Žanet se pominjala u jednoj pjesmi koju je volio, ali samo na jednom mjestu, koliko se on razumio u poeziju, a koju je jedna njegova, samo godinu starija, sugrađanka tako lijepo govorila, glumatala dok bi je recitovala, i ponosno, partizanski crveno izgovarala njeno ime. Naprasno se zaljubio. U tamo neku Žanet sa mosta Mirabo, ne u recitatorku.

Tako je bilo i sa njegovom Žanom. Bila je baš po njegovom ukusu. I on je bio po njenom, bar je želio da vjeruje da jeste. I bilo je ljeto, jedno od onih važnijih, njegovo pred vojsku, njeno pred maturu. Živjela je sama, ako se ne računa očeva majka, starica koja je išla u krevet odmah poslije drugog dnevnika. I bila je hrabra, svoja i, makar je on tako mislio, njegova. Roditelji su joj zarađivali franke u Parizu. Slali su, nijesu škrtarili. Dobijala je i časopise, magazine, kako ih je ona zvala na francuskom. Nije razumio zašto je šarene, lijepe novine u boji, velike sveske glatkih listova, pune ilustracija, zvala magazini. Njegova baba je tako govorila kada bi pomenula prostoriju u kojoj je držala sve i svašta. Čitala mu je naglas, prevrtala jezikom, namjerno naglašavala, više nego je za tim bilo potrebe, ono njihovo r kad god bi na njega naišla. Nije je razumio ni riječi. Onda bi se vratila na početak i prevodila mu. Voljela je da, svaki put prije nego bi počela sa prevodom, naglasi da je to radila samo zbog njega, da joj ne bi palo na pamet da prevodi tamo nekim šiljokuranima. Tako je zvala one koji su bosonogi špartali od plaže do plaže, trudeći se da ulove što više osunčanih oblina golih strankinja. Uvijek je koristila prave riječi, nije marila da li će se neko zgroziti što su sočni bezobrazluci izlazili iz usta jedne srednjoškolke.

Čitala mu je članak o „Papilonu“, o filmu koji još uvijek nijesu bili gledali. Brzo je prešla na biografiju Stiv Mekvina. Smijala se, svaki čas bi prekidala samu sebe govoreći mu da obrati pažnju na ono što se spremala da mu pročita. Nastavila je da prevodi, ne prestajući da se smješka, naglasila je, povisila malo glas, dok je čitala onaj dio gdje se govorilo o tome da su se njegova djeca uvijek pitala zašto je njihov otac pušio neke čudne cigarete koje je sam pravio, potpuno drugačije od cigareta koje su pušili očevi njihovih drugova. Makar je ona tako govorila, klela se da baš tako piše u tom njenom magazinu. On i dalje nije razumio ni riječi. Narednog jutra je donijela staru očevu tabakeru, srebrnu, lijepo izrezbarenu kutiju, punu nečega nalik duvanu. Motali su neke čudne cigarete, tako su ih nazvali, iste onakve kakve su zamišljali da je pravio Stiv. Uopšte nijesu bile loše. Bilo im je lijepo. Nestvarno lijepo sa njima, samo lijepo bez njih. Pokazivala mu je posljednju fotografiju kosmatog pjesnika, istog onog koji je mučio muku sa smrdljivim čizmama, sliku bradatog poete glave naslonjene na desno rame, dok mu se tijelo kišalo u do pola napunjenoj kadi. Na sljedećoj stranici je bila slika sa pariskog groblja Pere-Lachaise, njegovo ime i epitaf „A poet among poets“.[2] To je dobro razumio. Gledao je u glatku fotografiju u boji, ne trepćući. Tada je bilo potpuno normalno biti ljubomoran na smrt, posebno na jednu takvu smrt, idola čiji pijani hod je bezuspješno pokušavao oponašati tog cijelog ljeta.

„Lero moj, ajde, dođi ovamo“, pozvala ga je, uhvatila ga za ruku i legla na ogromnu, izbrazdanu kamenu ploču koju su samo veliki talasi sa dugim bijelim bradama mogli dohvatiti i zapljusnuti. Kasnije, tog istog dana, je prelazio suvim borovim prutom po njenom obnaženom tijelu, pretvrao se da traži reljefna udubljenja i uzvišenja, glavne gradove, rijeke i mora. Glumio je da je malo uplašen, da nije baš najbolje naučio lekciju. Pokazivao je planine gdje su trebala biti mora, brežuljke umjesto glavnih gradova, ušća umjesto rijeka. Igrao je novopečenog gimnazijalca isprepadanog likom i djelom suludog profesora geografije koji bi pažljivo slušao učenika, držao duboko zabijene ruke u džepove, spretno prebirao prstima po sopstvenim jajima, prekidao ga s vremena na vrijeme i, nervoznim, trokirajućim upadicama, učinio da se đak zbuni, zamrzne od straha i pokaže drvenim poenterom na Kinu umjesto na Rusiju. Kamene vene kojim je bila prošarana velika ravna stijena su se prilično vjerno ocrtavale na njenim mršavim, golim leđima i pljosnatom stomaku, formirajući nešto što ga je podsjećalo na veliku kartu svijeta koja je visila na zidu u prostranom gimnazijskom holu.

„Dosta je bilo sa brežuljcima i planinama, vidim da si dobro savladao gradivo. Ajde ti meni, dobri moj lero, pokaži đe ćeš da provedeš sljedeću godinu“, rekla je, širom raširila ruke i zauzela yupido stav, isti onakav kakva je bila crno-bijela štampa koju je imala na žutoj majici kad bi je nosila.

***

„A što ti je to sa koljenima? Jesi li ti to plotove kosio? Evo te kā da si bio na Taraboš“, rekla je i uputila mu ljutit, prijekorni pogled. „Ajde više, ajde, savi’ se malo doma, željna te je majka. Kā da nemaš kuće. A tek ću te bit'željna“, rekla je. Za trenutak mu se učinilo da su joj ovlažile oči. Brzo se okrenula i otišla da nareže hljeba. Protegla se, podigla ruku u kojoj je držala nož i drugom spustila rukav do lakta, duboko udahnula i brzo izbacila vazduh kroz nos. Protrljala je kapke polusavijenom nadlanicom, bezuspješno pokušavajući da izbaci nešto što joj je bilo upalo u oko koje je suzilo. Ponovo je prišla stolu, još uvijek trljajući oko, ali sada ispruženim kažiprstom, i brzo spustila dva parčeta tek ispečenog hljeba pored tanjira iz kojeg se pušila, još uvijek netaknuta, kajgana od tri jaja. „Ajde, jedi, vidiš li kakav si se učinio. Sav si se usukao. Više ima mesa na kostića, no na tebe“, rekla je ono što će slušati svakog bogovetnog jutra naredna tri mjeseca.

„Jedem, majko, samo mnogo plivam i ronim, zato mi se ništa ne prima. To su ti najteži sportovi. Baš sam juče gledao neku emisiju“, rekao je, iako je i sam veoma dobro znao da neće povjerovati u prilično neuvjerljivu, loše smišljenu laž koju je upravo izgovorio.

„Znam ja đe ti roniš, zato ti se ništa i ne prima. Bolje se prifati toga leba“, brecnula se. Nikad je ranije nije čuo da tako govori.

***

„Čim maturiram idem dva mjeseca putevima starih majstora“, rekla je smireno, tiho, ne pridajući nekog naročitog značaja njegovoj začuđenosti. „To sam smislila. Što da radim sama dok ti ne dođeš? Italia, bella Italia. Pittori, scrittori e altri motherfuckers.[3]Vrag će ga znat kako Talijani kažu za motherfuckers. Dobro ime za ovu moju ekskurziju, a?“, upitala je, ali joj nije bilo ni na kraj pameti da sačeka odgovor. Brzo je nastavila sa unaprijed pripremljenim recitalom. „Oni moji lude, zovu babu, ne daju joj spavat. Počela je da prati treći Dnevnik. Ali predomisliće se oni. Smekšaću ih, znam ja njih. Ti ionako nećeš biti tu sljedećeg ljeta. Dolazim sredinom avgusta. Ti dođeš na odsustvo, i siti se nauživamo. A, što kažeš? Obećaj mi da ćeš uzeti redovno u avgustu, sredinom avgusta, oćeš li?“, cvrkutala je, slala mu poljupce, glasno cmačući u prazno napućenim usnama, mazila se isto onako kao kad bi govorila francuski. „I da mi doneseš jednu vojničku košulju, dvije košulje, jednu za mene, drugu za sebe. Neka bude dva broja manja od tvoje. Zavrnućemo rukave i pravac na našu stijenu. Oćeš li, obećaj mi da oćeš?“, rekla je, dodajući mu jednu od onih čudnih, rukom smotanih tankosava. Izvadila je tamnoljubičastu kovertu iz zelene vojničke torbe, koju je prethodne zime kupila na vojnom otpadu i zavrtjela njome nekoliko puta ispred njegovog nosa, brzo je vrativši i prigrlivši je na gole grudi, samo časak prije nego je uspio da joj je istrgne iz ruku. „Prvo je gotovo. Ali ne, neću da ti ga pročitam. Tek treba da ga dobiješ. Neka to bude iznenađenje. Bićeš mnogo važan kad budeš dobio jedno ovakvo u boji“, rekla je, lijeno podigla ruku sa ispruženim kažiprstom i dotakla njegovu. Tražila je da joj vrati ono što je ostalo od Stivove cigarete.

„Imam još samo jednu molbu. Obećaj mi, oćeš li, obećaj mi da ćeš je ispuniti. Obećaj mi, nije ništa strašno. Ajde, molim te. Kaži da oćeš“, nije prestajala.

„Oću“, pristao je. Dobro je znao da bi bilo kakvo negodovanje, naročito kada je bila u ovakvom opojnom raspoloženju, bilo unaprijed osuđeno na propast. Ionako je za par mjeseci trebao da ide u vojsku. Što bi mu se gore moglo desiti, pomislio je. Klimnuo je glavom i potvrdio kratko aminovanje koje je već bio izgovorio.

„Brkovi“, rekla je samo jednu riječ i zaćutala.

„Kakvi brkovi? O čemu pričaš?“, upitao je

„Kad dođeš na redovno, znaš, već smo se dogovorili, sledećeg avgusta, oću da imaš brkove. Što će mi vojnik bez brkova“, rekla je sa tolikom dozom ozbiljnosti da je uhvatio sebe kako prelazi prstom ispod sopstvenog nosa. Po onome što je napipao, nije bio siguran da će se narednog ljeta moći naročito ponositi dlakavim ukrasom. „I nemoj da zaboraviš košulju“, dodala je. Završila je sa listom želja, otvorila vojničku torbu i pažljivo, vodeći računa da ga ne izgužva, vratila pismo nazad.

„Kažeš dva broja manju?“, rekao je.

***

Pijani kreteni su pjevali o pijanim kretenima. Ekipa „Zvečevo“ se natpjevavala sa ekipom „Rubin“. Ako je dobro razumio, nijesu se mogli dogovoriti čija mašina je pravila veću paru. Flaša je kružila od ruku do ruku. Nije ga više zanimala jeftina peronska predstava. Spustio je prozorsko staklo i ušao u prazan kupe. Podigao je torbu na metalnu rešetku, uspravio se na prste i gurnuo je do samog zida. Čim su pete ponovo dodirnule svježe oribani pod, osjetio je poznati miris. Poljubila ga je u vrat prije nego je uspio da se okrene. Brzo je, sitnim, dobro uvježbanim skakutavim koracima, pazeći da ne udari u stariji bračni par sa torbama u rukama koji joj se našao na putu, pobjegla hodnikom prema izlazu. Zastala je za trenutak, poslala mu poljubac i uzviknula: „Ne zaboravi brkove!“ Spretno se spustila stepenicama koje su vodile na zadnju stranu vagona. Izgubio ju je iz vida. Nije mogao ni pretpostaviti da je leteći poljubac koji je kratko putovao uskim vagonskim hodnikom bio posljednji koji će dobiti od nje.

Otpravnik vozova sa crvenom kapom na glavi je jako dunuo u srebrenastu, metalnu pištaljku, osmjehnuo se i poželio im srećan put. Voz je polako krenuo. Primijetio je da je majka uporno pokušavala da još uvijek skupljenim kažiprstom odstrani prašinu koja joj je, vjerovatno potpomognuta sjevernim vjetrom koji je svirao svoju dobro poznatu melodiju, bezobrazno nagovještavajući još jednu prohladnu jesen, ponovo upala u oči. Mahao im je. Dugo je držao visoko podignutu ruku u vazduh. Onda ih više nije mogao vidjeti.

***

Nije im čitao pisma. Ipak su bila napisana samo za njega. Nije im pokazivao ni minijaturne crteže u boji. Sumnjao je da bi ih to interesovalo. Ali bila je u pravu, bili su ljubomorni na pisanije koje je redovno dobijao, kao po nekom dogovoru gotovo uvijek u isto vrijeme. Jedno početkom mjeseca, drugo na samom kraju. Dobro su znali da nijesu od majke. Ona je uvijek koristila blijedoplave, skoro sive koverte koje joj je donosila komšinica iz fakturnog odjeljenja fabrike za proizvodnju sokova. Ona koja mu je slala Žanet su uvijek bila različitog kolorita. Samo su isto mirisala.

Ali su oni njemu čitali svoja, ili mu ih tek nevješto prepričavali. Nurija je bio prilično spor kad je vještina čitanja bilo u pitanju. Sricao je slovo po slovo, pomjerao je usne u ritmu riječi koju bi jedva uspijevao da sastavi. Požalio mu se da im je krepala krava, ali je donijela zdravo tele na svijet. Primijetio je jedva vidljiv osmijeh na njegovom licu. „Ostavićemo ga’’, rekao mu je. „Tako je babo odlučio, a i stara nana se slaže.“ Bilo mu je drago zbog njih.

Mujica je prvi dobio nagradno odsustvo. Oženili su ga odmah poslije srednje škole. Pričao mu je da ju je prvi i jedini put vidio samo nekoliko sedmica prije nego će se vjenčati. Roditelji su se nevješto pretvarali da je sve ono što se desilo na seoskom vašaru u obližnjem selu bio tek običan, slučajan susret. Supruga je ostala sa njegovom porodicom. Ubrzo je dobio pismo i pročitao ono čega se najviše plašio. Žalila se da ju je njegov otac naskočio, baš mu je tako napisala, ali da je uspjela da mu pobjegne. Otišla je kod njenih dok se on ne vrati iz vojske. Dobio je četiri slobodna dana, i još dva dana za put. Morao je da ode kući.

Zlatko se ugojio. Nije preskako nijedan obrok. Često bi se ubacivao u red sa mladom vojskom i, poput onog Dikensonovog Olivera, uvijek tražio repete. Nakon par mjeseci je zadužio novu uniformu, za broj veću. Rijetko je dobijao pisma. Jednom mu se pohvalio da je postao ujak. Nije ga nikad vidio da ih piše.

Redovno odsustvo je proveo sam. Nije došla. Izgleda da su putevi starih majstora bili mnogo duži nego je mislila da jesu. Njihova stijena nije više bila njihova. Neki drugi lero je prelazio kažiprstom po rijekama ucrtanim na leđima jedne plavokose mršavice tražeći ušće. Tog ljeta je častio sebe novim nadimkom. Glupi Avgust je odlično pasovalo.

Razduživao je i posljednji komad uniforme, košulju, zelenomaslinastu, broj četrdeset, kada ga je, zajapuren i vidno zadihan od trčanja na slijepo po ogromnoj kasarni, pronašao dežurni vojnik. Mate Splićanin je dotrčao do njega, čvrsto stežući u ruci još jedno u boji. Zaustavio se, izgledao je kao neko kome je napokon laknulo, kao neki siroti, provincijski izgubljenik koji je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja uspio da najzad pronađe izlaz iz nepreglednog lavirinta isprepletanih ulica velegrada. Jedva je došao do daha i, prilično se neuspješno trudeći da opravda kočoperno držanje potpmognuto sa dvije freško prišivene crvene na širokim ramenima, povikao: „Ma di si ti, tražin te po ciloj kasarni?! Na, imaš ovdi još jedno pismo! Crveno ovi put.“

„Vojniče Lero, voljno si!“, pisalo je. Nije bilo crteža. Okretao je list, provjeravao da mu nešto nije promaklo. Iznova i iznova je otvarao crvenu kovertu, pretraživao unutrašnjost, zavirivao u svaki čošak. Trud je bio uzaludan. Nije pronašao ništa više osim onih nekoliko riječi koje su ga dočekale kada je tek otvorio pismo.

Nikad je više nije vidio. Duda, njegova školska drugarica, koja je živjela u Italiji, mu je otkrila, kad su se vidjeli jednog kasnijeg, potpuno drugačijeg ljeta od onog koje mu nikako nije izlazilo iz glave, da je imala običaj da ponekad svrati kod nje. Nije imala kučeta, imala je samo mačku i uvijek je nosila kartonsku mapu sa crtežima ispod pazuha. Zadnjih nekoliko godina nije svraćala. Nije je ni zvala.

Nekoliko godina kasnije, kada se zauvijek vratio u svoj rodni grad, učinio je da majka postane baba. Nikad joj više nije zasuzilo oko.

Sam je odgledao „Papilon“. Još uvijek nije razumio ni riječi francuskog. Samo je znao da kaže onu glupavu rečenicu koju su svi znali, ali samo su je rijetki znali iskoristiti. On nikad nije imao priliku da je upotrijebi.

Brkove je obrijao u avgustu, odmah nakon zadnjeg položenog ispita iz prve godine. Znao je da neće doći tog avgusta, ni sledećeg, ni onog tamo.

Još uvijek bi, ne tako često kao ranije, imao naviku da smota jednu od onih čudnih frulica, istu onakvu kakvu je pušio Stiv. I s vremena na vrijeme bi, obično kad noć dobro savlada dan, zavrtio Trubadure na starom gramofonu i sasvim sam, kada bi bio potpuno siguran da ga niko neće ometati, zavaljen u veliku, udobnu fotelju, duboko uvlačeći dim i zadržavajući ga u plućima duže nego što bi to obično radio, odslušao lera. Ali bez pratećeg plesa.

Ponekad, ali samo ponekad, bi naćulio uši i osluškivao razgovore mladih bračnih parova dok bi koračao gradskim šetalištem. Nadao se da će neko od njih pozvati ćerku onim istim imenom koje je nekada toliko volio. Ali niko više nije davao ženskoj djeci ime Žana. Još rjeđe Žanet.

 *Savo Markoč, rođen 1963. godine u Baru, gdje i dalje živi, stvara i kleše. "Kula od sjećanja i druge priče" je njegova prva zbirka.

[1] „Muka mi je od ovih smrdljivih čizama.“

[2] „Pjesnik među pjesnicima.“

[3] Slikari, pisci i ostali majkojepci