Taj drugi način je primenio Stiv Gan. Kad je izašao na scenu direktno iz publike, obučen u duks neutralne boje, pantalone i adidas patike, sa akustičnom gitarom oko vrata, ko ga ne zna ni po čemu ne bi mogao da utvrdi da li se radi o tehničaru koji podešava instrumente ili o zvezdi večeri. Takva pojava je više nego jasan anti-šou-biznis stav koji se pojačava njegovom opipljivom introvertnošću – bio je jedan pokušaj komunikacije sa publikom koji nije najspretnije izveden, svo ostalo vreme bio je u svom svetu koga čine pomenuta akustična gitara, pedalbord, pojačalo i nekakva elektronska sokoćala koje je držao na stočiću pored . Problem je to što u taj njegov svet, bar po mom osećaju, nikome od prisutnih nije omogućio pristup. Njegova muzika koja bi se najlakše mogla pisati imenicom „drone“ da bi funkcionisala zahteva kolektivnu meditaciju do koje nije došlo. Nije to samo moje mišljenje: razgovarao sam posle koncerta sa tri osobe koje su redovni posetioci ovakvih svirki i sve tri su, nezavisno jedna od druge, imale isti zaključak koji se svodi na ono što sam iznad napisao. Možda je i do publike, možda mi ne „dobacujemo“ do tih Stiv Ganovih visina, iako on nije neki duboki alternativac, već neko čije pesme ostvaruju milionske strimove. Njegove pesme obično počinju kao što počinju standardne folk pesme s tim što je kod njega akcent na sviranju a ne na pevanju ali se vrlo brzo nameće repetitivna muzička matrica na koju se kače gitarska sola provučena kroz pedale i druga, meni nepoznata pomagala i sve biva usmereno ka buci koja u nekim trenucima postaje nepodnošljive. Ne po intenzitetu (mada ni on nije za zanemariti) već po osećanju koje kod slušaoca izaziva – drugarica sa kojom sam često na koncertima ovog tipa mi je šapnula nešto o čemu sam i sam u tom trenutku razmišljao: ovo je kao zubobolja! Gledajući Stiva kako trči od pedalborda do stočića, pa prema pojačalu pa ka mikrofonu dok aktivira sve te gadžete podsetio me je na Rika Vejkmena, klavijaturistu grupe Yes, koji je nastupao okružen sa svih strana gomilom klavijatura, svirajući na njima po samo njemu znanom redosledu. Stiv Gan uspeva da napravi mnogo veću buku koristeći samo ozvučenu akustičnu gitaru i desetak gadžeta veličine malo deblje kutije cigareta što je ipak uspeh. Tako je i završio koncert – podesio je sve te uređaje da emituju svaki svoje, i sišao sa scene. Bisa nije bilo.
Bez obzira na kritičke note koje provejavaju kroz ovaj tekst, lepo je bilo videti Stiva Gana na Spratu. Uvek je lepo videti neko relevantno ime ove muzike u Beogradu jer to i nije tako česta pojava. Hvala Pop Depresiji što nam je to omogućila
