Odlomak iz romana "POZIV" Maje Simonović

Odlomak iz romana "POZIV" Maje Simonović

font size: + –

02 jul 2018

Author : Maja Simonović

Odlomak iz romana "POZIV" Maje Simonović

I - Spašavanje

Pretpostavka je da je prvi Poziv stigao u Budvu 30. avgusta 2021., i to Ivanu F. To je bio prilično beznačajan čovječuljak, bez intenzivnih emocija i pretjeranih interesovanja za bilo šta. Zapravo, interesovanja su mu se svodila na slabu nadu da mu pojedinci kojima izdaje lokale blizu Starog grada isplaćuju kirije unaprijed, kako bi mogao da njeguje svoju zamisao o samome sebi. Sudeći po izvještajima iz medija, dok su mediji još smjeli pisati o Pozivima, Ivan F. je poziv našao na kućnom pragu, otvorio kovertu, stavio šešir i uputio se prema Starom gradu. Jednako vedro, kao i uvijek do tada, javio se poznanicima u Mogrenu, zlatarima, vlasnicima lokala i nekolicini Starograđana koje je sreo. Popeo se na bedeme i bez premišljanja skočio. Pomenuti poznanici su rekli da na njemu nisu primjetili ništa neobično, pa da su čak skoro sigurni da on nije znao šta ga tamo čeka. Što je donekle istina, jer ga i nije čekalo ništa posebno. Osim samoubistva za koje je tada još uvijek bilo teško zamisliti da tako konkretno nekoga iščekuje. Hronologiju smrti počeo je pisati uvaženi budvanski profesor Dragiša K. koji je bio neobično ushićen što se napokon nešto od metafizičkog značaja zbilo u Budvi. Kao naročitu pogodnost nalazio je činjenicu da se prije svake otkrivene smrti zbila još neka i da ne postoji logika kojom ih može povezati. To mu je davalo slobodu da uplete religiozne teorije, ali i da se upliće u privatne živote budvanskih familija, što mu je pak bilo neobično milo. Daleko od provincijalca, on je pravdao svoja interesovanja naučnim istraživanjem, dok je citate iz ,,Filozofije palanke'' Radomira Konstantinovića, što su mu smetali svojim postojanjem, potiskivao razmišljajući o količini smrti i značaju samoubistva u savremenoj filozofiji. Takođe, valja napomenuti da mu niti jednog trenutka, prilikom proučavanja samoubistava i filozofije, uprkos internetu i ličnoj biblioteci, nije na pamet pao Alber Kami, što je u kulturnom životu Budve već tada postao simptom – logičko povezivanje i primjena znanja obrnuto su proporcionalni društvenom uspjehu. Na žalost, tog sjajnog optimistu, koji je nadasve volio psihoanalizu, Frojda, Lakana i, na žalost, Žižeka – Budvi je oduzeo Poziv. Dragiša K. je jednog sunčanog jutra, preplanuo i u bermudama, ušao u Stari grad da iz njega nikada ne bi izišao. Vjerovatno je tako moralo biti, jer bi u suprotnom dokazao da su svi pokojnici, njih hiljade hiljada, svi imali neki neobičan odnos sa majkom i da je ta skrivena spona zapravo Edip glavom i bradom.

Samo nekolicina odabranih, nezavisnih intelektualaca, odabralo je da se Pozivu raduje. Jer, kao i sve do tada, oni su i svu tu famu oko misterioznih Poziva podredili svom razumu i svojoj slobodnoj volji. Bilo ih je samo nekolicina, jer ,,slobodna volja'', ta floskula koje su se svi lako odricali, za njih je postala neizbježna posljedica razmišljanja. Nije ni čudo što su ih u Budvi već decenijama smatrali osobama pomjerene svijesti. Uostalom, strah nije emocija, a neizvjesnost je nešto čega su ionako svjesni, tako da je panika zbog tamo nekakve prisilne samoizazvane smrti bila neprilična.

Olakšavajuća okolnost je bila i ta da je strah od rata koji su nastojali da dekonstruišu tokom dvadesetog vijeka postao samo fraza, a sasvim je izgubio značenje. Jednako se dogodilo i sa strahom od bolesti, koji je prijetio da pobriše racionalno razmišljanje početkom dvadeset prvog vijeka. Naime, svi su se počeli hraniti zdravo, pa je jedna obična fiziološka potreba podignuta na nivo nauke. Nutricionizam – masakriranje jela na kalorije, džule, minerale, vitamine, ugljene hidrate, proteine. Niko od gore pomenutih racionalnih osoba nije mogao zamisliti Ljosinog Don Rigoberta kako pri svom, gotovo ritualnom procesu pražnjenja, razmišlja koliko je masti, a koliko proteina njegov organizam potrošio i da li plod pražnjenja pluta ili tone. Zato je taj isti Ljosa i njegov banalni pristup čovjekovom organizmu skupljao prašinu na policama biblioteka ili na policama tih samozvanih racionalista. Prodavane i nagrađene knjige sada su bili puki priručnici za razne ,,ishrane'' od kojih odnos sa namirnicama postaje tako napet i griža savjesti tako jaka da vodi ka opsesiji i jednoumlju oslikanom u prizoru lijepih, mladih i zdravih ljudi koji se u ,,nabudženom’’ lokalu tik uz morsku pjenu trude da širokom slamkom i iz tegle posrkaju bljutavi mlaki sok od jabuke, cvekle, đumbira i spanaća. Detoksikacija organizma posljedica je toksikacije mozga. Spone između duha i tijela pokidane su i sada je nastupilo Novo doba koje nemilosrdno krpi nasumice bockajući po svakodnevici džinovskom iglom.

Ljepota njihovog straha je veličanstvena. Nikada ljudi nisu izgledali ljepše, mlađe i zdravije, a da su pri tom bili sigurni kako neće dočekati starost. Bojali su se sami sebe. Bojali su se svog tijela. Njihovo tijelo je moglo proizvesti bilo koju bolest, ali najviše ih je bilo strah ,,onog najgoreg''. Razvijali su teorije i pravili napitke kojim bi se zaštitili od ,,najgore bolesti’’. A upravo to najgore su držali kao sablast iznad svojih glava i svaki zalogaj meda i đumbira ih je podsjećao čega se oni zapravo boje. Jeli su gorko i domaće i time štitili jetru, pili su sok od divljeg šipka i time štitili srce, nisu uzimali vještačke šećere, te su bili bezbjedni od dijabetesa. Jedino što nikako nisu mogli dobiti bila je garancija da njihove sopstvene ćelije neće opako izmutirati i okrenuti se protiv njih samih kada im dojadi ta količina straha, forsiranja i pravila.

No, sve je to izliječio Poziv.

Poziv je sada preuzeo ulogu ,,onoga o čemu se ne govori''.

Poziv je sada bio ono što se krije kada ga neko zakači u porodici, a ne više tamo nekakva smrtonosna bolest.

Poziv je sada bio ono strašno i neizlječivo.

Ljudi su postali još zdraviji. Ćelije su sada bile veoma stabilne, a razni analizatori su pokazivali da slobodni radikali ne divljaju krvnim sistemom.

Ljudi su ponovo jeli paštetu i bijeli hljeb za doručak.

I mogli su da dožive duboku starost. Osim ako ne dobiju Poziv.

*Maja Simonović Po obrazovanju dramaturškinja, pisala je dramske tekstove i kratke priče. "Poziv" je njen prvi roman, nedavno objavljen za izdavačku kuću Nova poetika. Voli civilizaciju, tehnologiju i svaku vrstu napretka. Plaši se prirode, tranzicije i zdravih stilova života. Odrasla u Herceg Novom; sa porodicom živi u Budvi.