Ruke se pružaju prema mojim očima, u rukama tanjiri s kolačima ili sendvičima sa sirom i pršutom, a ja odmahujem glavom, ne mogu, hvala, gladna samo tuđih fioka, plakara, kutija i njihovog sadržaja. Svako u škrinjama, ladicama ili iza zatvorenih vrata ima nešto neočekivano dobro, barem japanske salvete, pa neka su i lažne japanske koje su se mogle nabaviti u Ljubljani. U najboljem slučaju – pronaći ću tankim kanapom obmotane, crvenim voskom zapečaćene svežnjeve koverti s tajnim ljubavnim pismima. Voda mi ide na usta. Kod tetka Danice u kući, sve je gvozdeno ili drveno, otežalo, sve škripi. Zamišljam da sam u srednjovjekovnom dvorcu.

            Jedna od soba s tim teškim vratima ima i pravo, živo blago iz romana sestara Bronte, ili filmova strave i užasa: nikome pokazivanog, zatočenog stanara.

            Nisam ni vrisnula kada sam ušla i vidjela ga na krevetu, do očiju pokrivenog narandžastom, čupavom i naelektrisanom dekom koja je pucketala u danu sjevernog vjetra, i ispod koje se naslućivalo slabašno tijelo. Spustio je ćebe do ramena. Starac bez kose, bez zuba; nasmiješio se.         

            'Lidija,' rekao je, 'donesi mi parče Vasine torte.'

            'A, nisam ja Lidija.'

            'Dobro, đavole, pitaj Danicu je li joj ostalo od one torte koju mogu i ovakav škrbav da jedem. Ako jes - donesi. Ako ima samo vanilice, ka' što vidiš, nisam kandidat.'

            U trpezariji, teta Danica nakrivila je glavu i dugo me gledala bez riječi. Onda je ispustila glasno Ha! kao olakšanje, digla ruke iznad glave i nasmijala se. Takva osoba ne postoji ni u jednoj od soba, rekla mi je, i dodala da sam ja jedno fino dijete. Ako hoću parče Vasine torte, ili bilo što, odmah će mi donijeti, donijeće mi i dva velika parčeta, njoj mogu sve da tražim, ne moram da izmišljam nekog đȇda, ne mislim valjda da bi mi ona što odbila.

            I otišla je do kuhinje, donijela mi dva parčeta, a ja sam požurila oba da odnesem starcu. Vrata sobe bila su zaključana, kucala sam, niko nije odgovorio. Tanjir s tortom sakrila sam u saksiji s nečim što mi u sjećanju izgleda kao fikus. Opet sam dolazila i kucala, na svakih nekoliko minuta, dok se nije moralo ići kući.

            'Teta Danica krije jednog starca zaključanog u sobi,' rekla sam majci i tati sa zadnjeg sjedišta Mini Morisa.

            Oni su se, sve do našeg solitera, drugog od njih pet, koje u mom gradu ljudi još uvijek zovu Pet Udovica, previjali od smijeha. Tata je morao sporo da vozi jer su mu od smijanja pošle suze na oči.

            'Pa ko je to?' pitala sam. 'Je li to obiteljska tajna?' Rekla sam 'obiteljska' jer sam tada čitala knjige Agate Kristi prevedene na hrvatsko-srpski jezik.

            Nisu odgovorili, nego se još glasnije smijali. Privukla sam se do sredine zadnjeg sjedišta, nagnula naprijed, uvukla glavu između roditelja.          

            'Ko je to?' vikala sam. 'Ko je to bio?'

            Umirili su se. Tata je parkirao auto.

            'Ova mala mora sjutra kod doktora,' rekla je majka. 'Osjeća joj se grlo na upalu.'

            Majka danas kaže da se toga uopšte ne sjeća, a ostali iz ove priče umrli su. Jedino onaj starac nikako da umre, još mi je tamo, ispod ćebeta, ali lebdi iznad krova, kao na Šagalovoj slici, jer ta je kuća sada ambasada neke zemlje, sigurno ga nisu pustili da ostane u sobi.