Poezija Suzane Matić

17 decembar 2019
Author :  

Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.

„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.

U ovoj je zbirci sva sila uobičajenosti koje postaju poetskim spletom okolnosti. Pranje posuđa se pomiješa s tradicijom u manje od dva stiha, iz iritirajuće škripe će asocijativnom stazom dovesti do sjećanja na baku i majku; pjesnikinja stvori cijeli dramski komad od zvižduka u samoposluzi, pranja oklopa u mirišljavom omekšivaču. U njenoj poeziji kao da živi konstantni avgust jedne te iste godine, važne zbog olakšanja, zbog tereta ostavljenog negdje u najdaljem ćošku misli, tek toliko da ne ispari iz sjećanja zauvijek.

Napetost je češća u kratkim stihovima. U onim dužim, kroz preslikavanje atmosfere najčešće preuzme majčinska figura svoje pravo na novo preispitivanje. Kod Suzane Matić nema potpune samoće, i to je njena sreća, i ako je poistovjetimo s glavnom junakinjom (a od toga nam ne dozvoljava da pobjegnemo) i ako je posmatramo odvojeno od nje. Dinamikom koja se svodi na brzopotezne scene, ne kao da su filmovi, već muzički spotovi, ne dozvoljava našoj pažnji da se izdigne iznad napisanog.

Uplašena u razgovoru s kćeri, ali nikako se ne oglašava u ime svoje uplašenosti; zadovoljna onim što je sin postao i tek može postati; nekad je bespomoćna kao biljka iz herbarijuma, možda i suva, ali dostojanstvena i s obilježjima na koja je ponosna. Takva lirska žena poziva na divljenje. Ugaziti u stanje u kom možeš sebi dozvoliti da si nemarna (predivna slika majke koju kći traži po mrvicama), ali zato taj nemar dolazi od previše razmišljanja usmjerenih na druge.

„Nemam pojma kakva sam kad ne volim“, kaže, a nakon ove zbirke njenih smežuranih i ušuškanih utisaka nemamo ni mi. Jer, rijetkost je danas uživati u poeziji koja nije sagrađena na temeljima suspregnutog bijesa, sputane agresije i nezadovoljstva. Ovdje imamo sve ono što je suprotno, napetost u naznakama, ali i uživanje u svemu što ostane kad napetosti popuste.

Kći i majka se u ovim pjesmama uvijek srijeću na stepeništu, ali ne da bi nužno jedna drugoj ustupile prolaz ka dolje, naprotiv, one se drže za ruke dok se izdižu iznad neopjevanog, onog što je prethodilo olakšanju.

Suzana Matić u kratkim formama udara po poentama, ostavljajući širinu tuđim poimanjima, kao neognostičarka naše današnjice. U dužim, onim koje pripovijedaju gradacijski ne samo situacije, već i okolnosti, nedodirljive tokove uzburkanosti, pjesnikinja se stilski protegla kroz više formi, ne napuštajući teren poetskog. Njena šarmantna ironija, inat koji ne vuče na tvrdoglavost (više je sličan kaktusu, statično-prkosnom), sve su to utisci koji ne napuštaju do posljednjeg stiha, gdje nema neprebola, ali je „gotovo preboljeno“ sve čemu je, na neki način, mogla biti zahvalna za ono što je danas.

Odlomci iz zbirke poezije "Usnena predaja":

 ***

Kći kaže: Zašto su se rastali?

Ako se stvarno vole, onda se ne mogu rastati.

OK, mogu na filmu… ili u knjizi,

zato da bi bila uvjerljiva,

ali ne u životu

Kći kaže: Da, pušim.

I znam da ti nije drago.

I znam točno što ćeš mi sad reći.

Ali ti svejedno ne mogu lagati,

jer znam koliko me voliš.

Kći još kaže: Sjećaš se kad sam se bojala mraka,

da me u njemu nešto ne ugrize?

Sad mi je to tako smiješno.

Je l’ se i ti nekad u mraku uplašiš sebe?

Kći kaže i: Prestat ću voditi dnevnik.

Kad si ti to prvi put odlučila?

Kći kaže: Znam da se nije lako skinuti s pušenja.

Kći kaže: Tvoje knjige su dnevnici.

Na kraju kći kaže: Ja ću jednom napisati dobru knjigu.

U njoj će se voljeti i neće se rastati.

Kći piše svoj dnevnik u polumraku.

Kći ujutro uspoređuje ugrize komaraca koje obje imamo

na podlaktici.

Kći kaže: Druga nas je životinja noćas grizla.

Kažem kćeri: Nije.

Ista nas životinja cijeli život grize.

***

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo

morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

***

Kad pjesmu jednom snađe ništa

Kad sve se drugo iz nje makne

Kad sve do čeg joj bješe stalo

U pjesmi se samo smakne

Ja prestajem pisat nikom

I ne dam ničem da me takne

***

Gledala sam tu predstavu drugi put

Rekla sam ti nekoliko dana prije:

U nedjelju ćeš i ti vidjeti što je to vrhunska gluma

Taj glumac, on nije glumio, on je bio TO

Prvi put kad sam gledala

Nisam posumnjala u njega ni pola sekunde

A sad smo sjedili rame uz rame, ti i ja

I taj je glumac drmao jednakom snagom

Jednako spektakularno

Ali ja sam u jednom trenu ipak skrenula pogled s njega

I pogledala u tvoje ruke

I sjetila se kako sam jednom htjela živjeti u njima

Način na koji si skidao sat

Me

Dvije godine

Zbilja ne znam kako mi je uspjelo ne umrijeti za tobom

Kad se vrijeme najednom zaustavilo

Jer sam poslije baš dugo baš vrhunski umirala

Bez tvog sata; ne znam točno koliko dugo

Ali vjeruj mi da sam umirala spektakularno

Dok si me ti i dalje jako volio

Mogla sam te ubiti ljetos kad si mi to rekao

Mogla sam te ubiti, jer sam te tada morala preživjeti

Oprosti, ali uzrujalo me to jako

I rekla sam ti baš to:

Oprosti mi, ali preživjela sam te

I eto, ne mogu bolje od toga

Živa sam

I za mene je to – kraj

I premda je to teoretski – tragedija sa sretnim krajem

Praktično sam zaplakala kad sam ti to rekla

A sad nakon što sam se, a ima i tome već dosta

Posve oduzrujala

Mogu reći da je jedino što ti zamjeram

To što ni ti ni ja nikad nismo glumili ništa

I što ću iz gledališta u koje sam se sakrila

Uvijek vidjeti dva ratna druga koja su se borila na istoj strani

Ljubavi

Ali, ljubavi

To “dva ratna druga” je upravo to – sintagma za “preživjeli”

I premda znam da bi ti za mene i u rov

Meni sada treba živjeti uz tebe upravo ovako

U kazališnom “rowu” u ovu nedjelju

*Suzana Matić, 1970, Mainheim-Zagreb. Završila arhitektonski fakultet. Potpisuje naslove: Koliko sam puta okidala s boka, Drugojačija, Ne naginji se unutra, Samosanacije, Poezii Alesee.

481 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio