"Suknja" - priča Milivoja Krivokapića

19 novembar 2019
Author :  
Photo by Allef Vinicius

Boljelo ju je.

Mogla je bez one suknje – govorila je njena majka naglas, za sebe. Mogla, vala! – potvrđivala je svoj zaključak, bijesno ribajući ringle od šporeta. Bez nekog posebnog ritma i reda, tek kako joj dođe, pominjala je nanovo suknju. Onu suknju.

Tetka je već danima bila njihov samopozvani gost. Kroz oblak duvanskog dima koji je bio njen poznati oreol, nudila je odgovore na situaciju. Jer su ono što se desilo zvali situacijom, iako u policijskoj prijavi i u zakonu taj čin ima naziv. Tetka je graktavo iznosila predlog za predlogom, svaki mučniji od prethodnog: te da se nekako spriječi širenje priče, te da se plati kome treba kako se ne bi pominjalo ime u novinama – ima ona koleginicu koja zna nekog urednika, te da se još jednom provjeri da nije možda trudna. Da nije trudna...

Otac je ćutao. Nije progovorio ni riječ od onog trenutka kad ga je nazvao načelnik policije – njegov školski drug – i saopštio mu šta joj se desilo. Nije je zagrlio kad je došao da je pokupi u Hitnoj službi, ni pogled u pravcu nje mu se nije omakao. Samo joj je, bez ikakvog uočljivog osjećanja na licu, predao kesu sa garderobom za koju mu je rečeno da je donese. Ona koja je bila na njoj, samim tim i ona suknja, je morala da bude preuzeta od strane policije kao dokazni materijal. Vozili su se u plačljivoj tišini. Otac je nastavio da ćuti. Ćutao je tako glasno. Jasno je čula njegovo razočaranje.

Boljelo ju je. Sve jače.

Dani su se nabirali sivi, kao smrdljivi asfalt na vrućini. Majka je provodila vrijeme u kuhinji zaokupljena izmišljenim poslovima, što je bila njena uobičajena reakcija na svaki sudar sa problemima. Tetka je pušila i gušila pričom, otac je ćutao. A ona... Ona je tek postojala, van vremena i prostora, sklupčana na svom krevetu, lišena svakog osjećaja koji bi se mogao nazvati ljudskim. Osim bola.

Jer boljelo ju je. Neprestano.

Podne je bilo kilavo i sporo. Ono što je vidjela u ogledalu nije bio njen lik. Možda neki obris, gruba skica koja podsjeća na nju, ali nikako ona – nje, one stare, više nije bilo, niti će je ikad više biti. Tek što je iskoračila iz toaleta u hodnik, čula je tetkin novi predlog kroz kuhinjska vrata, nikad dovoljno pritvorena da uguše zvukove. Najbolje bi bilo, rekla je, da se odustane od gonjenja. Jer, ako ovo ode na sud - pući će bruka.

Bruka...

Provirila je kroz vrata. Majka je naglo obustavila zlostavljanje posuđa. Otac je na posljednju tetkinu sugestiju jednako ćutao, osim što je podigao obrve uz primjetno zadržavanje, onako kako se to čini kada se tamo negdje u tutnjavi uma, nakon mnogo mozganja i natezanja, rodi ideja. Očeve obrve su se odmakle od očiju i naborale čelo, a njoj je bilo jasno šta to znači.

Tek tada, tek kada je čula posljednju tetkinu riječ, tu iskonsku prijetnju ugledu svake porodice, shvatila je da su ona i njen život lako podnosiva žrtva u zaštiti nečega što se zvalo porodičnim imenom. Sjetila se posljednje rečenice iz one knjige o imenu ruže, one u kojoj se kaže da imena gola tek imamo. PO njenom shvatanju, taj zaključak se odnosio na lično ime, na ono koje nas je odredilo bez našeg pristanka i koje čini evidentnim naše postojanje u, tamo nekim, administrativnim knjigama i kojekakvim potvrdama.

Pogriješila je.

U njenoj zemlji, pod teretom tog krševitog mentaliteta, svoje ime se imalo bez pogovora žrtvovati zarad onog porodičnog. Njeno ime nije značilo ništa u ovom haosu, kao ni ona sama.

Boljelo ju je. Boljelo ju je ono što je spoznala, ono što se krilo u majčinom kuhinjskom iživljavanju, ono što je ocu vezalo usta – ona je kriva.

Ona je kriva što joj je odmah postao simpatičan. Ona je kriva što nije uspijevala da zadrži osmijeh na svaki njegov dovitljivi ulet. Kriva i za onih par votki preko uobičajenih tri koje je smatrala dovoljnim da ostane trijezna. Ona je kriva zato što je pristala da je odbaci do kuće. Kriva je i što je skrenuo suprotno od pravca u kojem se nalazilo njeno naselje i što je pitala kuda to idu. Kriva je što ga je pitala gdje je to vodi i što mu je govorila da zaustavu auto. Kriva je što je pokušala da otvori vrata na mračnom prilazu mrtvoj fabrici, a on je preduhitrio i zaključao ih. Kriva je što je počela da vrišti na njega da je pusti, i što joj je on na to uzvratio šamarom, i što joj je stegao ruke, i što mu se otrgla, i što joj je njegova pesnica završila po sred nosa, i što ju je okrenuo uvrćući joj zglobove, i što joj se našao njegov kaiš oko vrata, i što su jednim grubim potezom njene gaćice ostale u njegovoj šaci, i što se opirala, i što je plakala, i što ga je molila, i što je... I što je obukla suknju. Onu suknju. Tanku, laganu, malo kraću od onih kakve inače nosi, onu koja joj je savršeno uramljivala bokove i betonirala samopouzdanje. Mogla je bez one suknje – zvonio je taj uzrok njene krivice u umornoj lobanji.

Kada je bila stara, voda topla. Oči otekle, prsti drhtavi. Disanje kratko, tijelo golo i proglašeno za ukaljano. Prvi rez je bio prav i plitak, drugi iskrzan i dubok. Voda je polako dobijala rumenu boju dobre berbe, a oči su se pospano sklapale. Usne su ugrabile poslednji osmijeh. Preduhitrila je bruku.

Nije je više boljelo.

 

 

 *Milivoje Krivokapić, rođen 1984. godine u Nikšiću. Po obrazovanju pravnik. Piše kolumne. "SUKNJA" je njegova prva objavljena kratka priča. Vjeruje da će stvari krenuti na bolje same od sebe. Zna da neće. Kampanjaš.

657 Views
Urednik

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio