***

moja cifra

osmica je trudna žena

nabujala od naftalinske narkoze

gore grudi dolje trbuh

polegnuta na leđa beskonačnost

mirišu modri ukorijenjeni štapići

raskopčavam ciferšlus i oslobađam plodnu vodu

izlijevam svoje tijelo

polegnutu ženu

mudriju od baroka

moga boka

***

bundeve

grč je kolijevka sigurnosti

usred poslovnih zgrada i izolir traka podižem korito na asfaltu topline

za mraka

dok se smetlarski kamioni vuku mokrom cestom

u korito ulijevam djecu

i kantama kupim vlažno potomstvo

dodirujemo bundeve na firentinskoj tržnici

s ruku iskaču žute pjege

kao mjehuri palente iz starog lonca

rijeka je krenula iz mlade prvorotkinje

preko duge modre suknje plivaju ribe

skačem i sa stola uzimam pletenu košaru za kruh

ne okreći se toliko za tuđom djecom

kaže

i gura me nogom ispod stola

u ustima ljulja bundevino mlado

kao da su koštice već izrasle u ljude

***

tektonika

opkolila si krevet svojim žicama

tijelo ti se trza u tantrumu

ujutro ćeš mi reći da ti je san bio čvrst i neprobojan

ali sve sam vidio

sanjala si pluća i brodove

i da sebi pripadaš

da si zvijer

da si nož iz oblaka uboden u krevet

to si sanjala

da voliš

da možeš

da ne moraš

ali smiješ

i kao da su snovi nešto ekskluzivno i tuđe

reći ćeš mi ujutro da si sanjala ništa ali sve sam vidio

sanjala si mene

od jutra do mraka

ili preciznije od mraka do jutra

i ako dozvolim nevjerojatnu mogućnost da i nije bilo tako

možda

i kažem to s prenaglašeno dugim prvim slogom

možda me nisi dobro vidjela zbog tame

možda si mislila da ne mogu ući bez ključa

bez pina za tvoju tajnu sobu

četiri broja ljestve

kosa ti je mokra i ja pijem sve što isplačeš

dok si ti sanjala sebe

ja sam hodao po stanu kao da me netko izvana zaključao

bezazleno svjetlo u kupaoni dodiruje mi šavove

utrnuta žena u tebi bez glasa umiruje struju

i tiho vuče svemirske brodove

prema meni

šćućurio sam se uz tebe

nagovještajnu i reduciranu na miris

mislio sam da nešto moram a zapravo nisam ni trebao

svemir se steže u ritmu tvoga disanja

udišeš pelud

planetarno sjeme

dok se dijete koje si srela među zrakama

kuglama nad kolijevkom

prstima na nogama

igra

***

krevet

slušam kako utiskuje oči u jastučnicu

u njoj je sredozemno more u epruveti

dok čeka sunce u natopljenom pamuku

iz usta joj na glavu ispadaju pelikani

i razvlače se po mokrim drvenim dokovima

na koje je posadila otok

i ljepljivo govorila dođi u krevet

ja sam joj ležao okrenut leđima

znao sam je napamet

okus joj je slan kao srdelina leđa

prekrivač

tvrdi linoleum

ostavljam joj mjesto do zida

izvlačim se iz škriljevcem zatrpane špilje

spašavam davno izumrlu životinju

od propadanja

Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja i Tema, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.