BOY'S DON'T CRY
trebalo je napraviti bolji plan za preživljavanje.
ugraditi armirani beton u kosti,
ojačati sinapse,
bilo šta za obranu od tihog urušavanja
dok su se raspadale kovalentne veze naše obitelji.
umjesto toga, žalila sam
što nisam rođena kao dječak,
a nisam mogla susprezati suze –
porodična gravitacija uzela je negativan predznak,
dječak bi znao kako s tim preživjeti
s obje noge čvrsto na tlu,
s hladnom glavom, hladne krvi,
i jasnom vizijom budućnosti u slučaju krize.
nešto se dogodilo s mojim tijelom.
preko noći postalo je tijesno,
pluća su postala veća od zemaljske kugle
pa kako bih onda mogla stati u nekoliko metara kože.
preko noći udobnost je postala kategorija
iz kataloga za uređenje doma sretnih obitelji,
a mi serijska greška,
nedovoljno lijepi za ijedan izlog,
nedovoljno stabilni da bi nam se moglo vjerovati.
nešto se dogodilo s mojim tijelom,
postalo je teško.
mrzila sam svoja velika stopala ti to što s njima
nisam mogla ništa.
stajala sam ukopana u mjestu s kojeg se nije moglo dalje,
a otišla bih,
utopila se u masi, samo da je svijet nudio
formulu kojom se dobiva plašt nevidljivosti.
uvijek bi se našao netko da me potapše po ramenu
i kaže
bit će sve u redu,
kao što se kaže za neizlječivu bolest.
bit će sve u redu, ali ja ne znam šta s tim da radim.
lažna sućut i utjeha,
mrzila sam ih sve tada.
htjela sam biti dječak.
oni su hrabri i nemaju napade panike,
njihova pluća spavaju mirno u svojim kavezima
dižući se i spuštajući u pravilnim bioritmičkim razmacima.
dječaci imaju čvrsta leđa i jaku kičmu,
i svaku mekoću pretvaraju u razbor,
svaku nemoć u dostižne ciljeve.
u njihova tijela stane još jedan čovjek
spreman zauzeti se u njihovu obranu kad stignu loše vijesti,
spreman držati dijelove njihove unutrašnjosti
prije nego se raspadnu kao staklo.
dječaci ne plaču, a ja sam plakala
dok su se tiho urušavali temelji našeg doma,
dok sam napuštala udobnost u kojoj sam odrasla
moja se bolest razvijala
kao zastava na vjetru.
WE'RE A HAPPY FAMILY
mi smo sretna obitelj,
tata i mama i sestra i ja,
i tata i mama se nikad ne svađaju,
i mama uvijek skoči kad tati nešto treba,
i svake subote ribamo tepihe,
i prozore i kuhinju i vrata i parkete,
i među prstima nam se spletu dlake s poda,
i sretni smo što imamo krov nad glavom,
i sretni smo jer neka djeca to nemaju,
i ponekad u posjetu dođe baba,
i kaže da joj se nešto pokvarilo,
i damo joj pare da popravi sve što se pokvarilo,
i onda sestra ne može na more,
i onda pita tatu zašto,
i onda joj tata zaveže šljagu,
i polomi ploče,
i rastjera društvo,
i onda nas vodi na torte i kolače,
i zajedno gledamo lijepe filmove,
o prirodi i životinjama i svijetu i svemiru,
i onda moramo na spavanje u osam,
i onda ne smijemo piškiti noću,
i onda ne smijemo pričati noću,
i sretni smo što uvijek imamo ručak,
i sretni smo jer neka djeca to nemaju,
i ponekad nema dovoljno soli,
i onda tata viče,
i onda mama uvijek odšuti,
i onda kaže hajde djeco,
jedite ohladit će se.
SOM I VODA I STRAŠNO MASNA RIBA
da se odmah razumijemo, ja ti neću biti
poslušna žena i domaćica.
takve je stvari dobro razjasniti prije nego oboje
uronimo glavu u ovu vodu iz koje je možda
nikada više nećemo moći izvući.
zato razmisli dvaput želiš li stvarno
uopće uranjati sa mnom.
iz nje je potekao sav svijet i život
i ti,
i na to mislim kad joj kažem hvala,
ali sada želim reći nešto sasvim drugo,
u njoj istovremeno žive
i ribe, i samoubojice,
i žrtve ubojica
kao što subotom možemo vidjeti u tv serijama,
a ponekad i u životu.
usta im budu puna mulja, pijeska i algi,
i u grlu im nađu školjkaše,
ovisno o tome koliko su dugo ronili licem po tlu.
strašne su takve smrti, zgražamo se,
strašne su riblje smrti,
kada nas iz tanjura gledaju
dva bijela oka i blago rastvorena riblja usta,
atavizam ostao od hvatanja zraka
prije nego su škrge potpuno zakazale.
i mi ćemo tako, ti i ja, jednom, duboko u starosti,
ali sada ih u slast jedemo
i kažemo:
kako je dobra ova riba, ili
strašno je masna ova riba.
i prije nego što sasvim uronimo, želim ti reći
šaran je strašno masna riba.
upecan,
mora još danima stajati u kadi punoj slatke vode
da iz njega izađe sav mulj i pijesak,
da bude čist kao dijete pred pričest
prije nego što završi u pećnici.
i još ti želim reći sve te nevažne stvari
o šaranu, i mulju,
i o tome kako se ukućani tih dana ne peru,
već samo obilaze šarana u kadi,
mijenjaju mu vodu i čekaju
da postane sasvim čist iznutra,
samo ulaze u kupatilo da se uvjere
da im ručak nije pobjegao.
sa somom je slična stvar, ali,
za razliku od šarana koji se peca na udicu i plovak,
soma možeš uloviti rukama.
živi u rječnim rupama u plićaku,
dovoljno je samo zagaziti do koljena,
čučnuti kao kad pišaš u more,
gurnuti ruke pod površinu, umiriti se
i čekati.
som ima velike brkove i neobičan je u svojoj ljepoti,
prepoznat ćeš ga po tome
i po napućenim usnama.
eto, to sam htjela da ti kažem
prije nego što zaronimo zajedno.
možda se nećemo moći izvući, pa razmisli dobro
i pogledaj još jednom ovu vodu,
pogledaj dobro –
nećemo moći u nju
dvaput ugaziti.
NAŠE LJETO
svašta bi nam se moglo desiti u ovom tunelu
dugačkom pet kilometara,
u koji smo tako nepromišljeno uletjeli
svatko u svojim mislima,
ti usredotočen na cestu ispred nas,
na kamione s prikolicom,
i tko zna na što još sve ne,
ja razmišljajući o mogućnostima samozapaljenja automobila,
prevrnute cisterne s naftom
ili ventilatora koji se sa stropa tunela
ruši ravno na nas,
užasnuta od pomisli da se nalazimo u samom srcu brda izdignutog
nakon što je komad afrike otplovio od matice
i zabio se u ovaj dio europe,
donoseći nam na dar plodno crveno tlo
i planinski vijenac veći od smrti,
užasnuta od pogleda na tunelska ugibališta
u kojima žive nevidljiva planinska bića
iz kojih zjapi crnina mračnija od vječnog života,
užasnuta od mogućnosti
da će se na semaforu odjednom upaliti crveno
i da će to, dok nas budu obavijali poslusvjetlo i atmosferska izmaglica,
biti posljednji prizor koji ćemo vidjeti.
jurimo u naše ljeto,
i na šta smo samo mislili?
da smo kao ljudi
koji razumiju po kojim principima funkcionira život,
koji uvijek imaju zacrtane putanje kretnaja
i uvijek znaju koliko čega kupiti
kad odlaze u mjesečne nabavke hrane i kućnih potrepština?
koji uvijek znaju datume svojih ljetovanja,
a na plaži čitaju novine uz koje dolazi figurica sveca
ili pozlaćena djetelina s četiri lista?
ili da smo kao oni
čija djeca i kućni ljubimci nikad ne obolijevaju,
a ako im se to ipak desi
uvijek imaju pouzdan izvor rješenja svih problema,
kojima klima-majstor dolazi u dogovorenom terminu,
koji nikad ne moraju improvizirati
suočeni s mogućnošću propasti svakog plana?
i kako se samo usuđuješ ostati smiren,
usredsređen na život, kao da znaš o čemu se tu radi?
pogledaj malo oko sebe,
iz tunelskih rupa izlaze strahovi,
koliko povjerenja pružamo ljudima iza volana,
koliko vjerujemo da svi dobro znaju šta rade?
dovoljan je samo jedan krivi potez na
posljednjem kilometru.
dok polako izlazimo iz tunela
i bojažljivo stavljam dlan na tvoju ruku,
preplavljuje me osjećaj mira
koji zamišljam da ima pahulja snijega
u dodiru s površinom mora.
i ne čujem više ništa
osim tvog disanja,
a u prostoru između tvoje i svoje kože
otkrivam dovoljno svjetlosti
da pronađem put iz svog mraka.
*Lidija Deduš, rođena je 1977. Objavila je dvije zbirke poezije: „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i „Ništa od najavljivanog kraja svijeta“ (2019), obje u izdanju Trećeg Trga, Beograd.
Živi i piše u Varaždinu.
