„Pišem o pjesmi poslije koje ništa više u hrvatskoj pop muzici neće biti isto“, kažem svom kolegi muzičkom fanatiku, i on odmah pita: „To je ona Gloria?“ i tako, bez da provjeravam koliko je pregleda imala, a u prvih 24 sata ih je bilo bar sedam hiljada, shvatim da je PR tim Nikole Marjanovića odradio maestralan posao. Radoznali pojedinci koji se nikad ne bi usudili da poslušaju jednu ovakvu pjesmu jer nemaju pametnija posla, priključili su se masi koja se hrani ovakvim najavama, i kad jednog dana, tamo krajem godine, budu sumirani rezultati konzumiranja jedne pjesme, evo nama pobjednika. Valjda tako funkcioniše muzički marketing. Nisam naivna, znam ja da je toga bilo i ranije, ali ovog puta me je sopstvena radoznalost zamislila.
Ima nešto što mi nije davalo mira, pa me u dvadesetim nisu dodirivale klavirske kompozicije. Bilo mi je potrebno da me nešto drma, da mi ne dozvoljava da sjedim mirno, da me razlaže na osnovne dijelove, pa da se kasnije sastavljam dok pokušavam da zaspim, a to su mi omogućavali bubnjevi i glasne gitare. A sada sjedim na ivici najnižeg stepenika, naslonjena laktom na gomilu knjiga koje ne želim da sklonim i uranjam u tu pjesmu, „Crucify Me“, u njenu moć da me odvuče, kao snažna, ali nježna rijeka, osjećam je u sebi i pod sobom, odvojena sam od tla i dio sam pjesme.
Kako je to Josh Tillman od zgodašnog i talentovanog bubnjara jednog sjajnog benda, ali opet samo njegovog dijela, ne i nosioca njihove poetike, postao Father John Misty, jedan od najvećih satiričara i kritičara Sjedinjenih Država i društva uopšte u svjetskoj muzici? Sigurno je ta potreba da razvije sopstvenu misao, sopstvenu nelagodu i neuklapanje natjerala ovog autora da istupi i da nastupi sam, pojačavajući njegovu, nažalost ovdje mora ići fraza: „borbu protiv vjetrenjača“. A sve te borbe nisu iste. Tillmanova je ovih dana postala uzaludnija, samim tim što je, čini se, uložio cijelog sebe da bi poslao poruku za koju unaprijed zna da će je čuti svi kojima je nije uputio. Oni drugi nemaju sluha za takvo nešto.
Volim kad se ljudi uplaše zime. Njihova bespomoćnost je smiješna dok se nabijaju u rerne svojih Alfi i Smederevaca, dok slažu svoje pozadine po ploči TA peći, dok nabijaju stopala u kvarcne grijalice i kukaju. Samo takvi, snabdjeveni, kukaju. Ja ne dozvoljavam sebi da me uhvati panika. Griju me upaljene cjepanice. I ljubav. A grije me i sve ono što ljubav nosi sa sobom. Spas je u dodirima. U spajanju. U stopalima koja se podvuku pod voljenu osobu, pa taman i da skoči panično. U zagrljajima. Ljeti bježimo jedni od drugih, žalimo se na vrućinu, znojenje, lijepljenje, pa bar vi koji imate koga da zagrlite nemojte da svirate. Sviraću vam ja. Imam tu neku listu za zagrijavanje, pa idem redom po njoj, jer toplo je pod jorganom, i biće još toplije. I da, i ljubav premi sebi se broji.
Tradicionalna novogodišnja pjesma i spot beogradskog benda Autopark ove godine ima svoju angažovanost, a tema je migrantska kriza, nešto na šta običan svijet diskretno, a savez moćnih vrlo otvoreno zatvara oči.
Kada na prološkoj granici jednog albuma prva konstatacija koja uđe u uho je da nam je “potrebna zemlja nova”, onda je predvidljivo da romantično-optimistični naziv albuma „Zemlja Snova“ može samo da upre prstom u svaku pojedinačnu boljku naše stvarnosti. Posebno taj šarm uvodne špice nekog holivudskog mjuzikla, taj lagani ritam kao himna lelujanju kroz svijet koji nam nije po mjeri, ali se nekako utapamo u isti, po automatizmu koji je određen tradicijom, vaspitanjem i sticajem čudnih okolnosti s kojima živimo od kad se sjećam sebe, a to je otprilike isto onoliko koliko se i Kralj Čačka (Nenad Marić i njegov bend) sjeća(ju) sebe.
