Iako je cijele godine tu, na moju me tugu oktobar podsjeća na svakom koraku. Mjesec je borbe protiv raka dojke, mjesec u kome me i ljekar podsjeća da sam, napunivši trideset pet i s nesrećnim genetskim zapisom jedan od kandidata za jednu takvu dijagnozu.
Beogradska ekipa privlačnog imena Nežni Dalibor koja njeguje psihodelični rock zvuk u svojoj najosjetljivijoj varijanti (ma koliko znali žustro da zvuče), pjesmom „Godinu Dana“ najavljuju (još jednom, jer je najavljivanje počelo mjesecima unazad, a ovo je već treći singl) album „U Slojevima“.
Nikšićki sirovi momci okupljeni pod imenom Nagual su ponovo iz svog nepojavljivanja, ili još bolje „kreativnog zatišja“ iznjedrili novu stvar, bez sumnje najbolju do sada. Koncertna neaktivnost i duge diskografske pauze čine da stvari duboko sazriju u autorskom smislu, ali ipak bi direktan kontakt s publikom oživio neke od pjesama, što je nešto čemu se svakako nadamo od ove nikšićke četvorke. Već se nakupilo dovoljno materijala i za neki album koji bi retrospektivnom metodom mogao da sabere šest godina ovog benda na jednom mjestu.
Iako ih najčešće zovu punk bendom, Punčke, energična trojka začeta u Vinkovcima, ali konačno uspostavljena u Zagrebu, žanrovski pokriva mnogo više, od čistog alt rocka do power popa. Često ih vezuju za razne uzore, no, svoje su uzore nadrasle već prepoznatljivim zvukom. Lucija Ivšić, Ena Baćanović Ruby i Anja Tkalec su početkom godine objavile drugi album „Ništa Nije Kako Se Čini“ i isti će biti dominantan na svirci u Budvi, na festivalu Novi Val. Tim povodom sam postavila nekoliko pitanja Luciji, neka kao vokalnom solisti, neka kao ženi koja svira gitaru, a najviše kao tekstopiscu. Od jedne djevojke koja na sceni uglavnom djeluje žustro i nepobjedivo, dobila sam vrlo emotivne odgovore i neke neskrivene osmjehe. O stvaralačkim krizama, o (ne)ravnopravnosti, o neprihvatanju i pobjedama, planovima i još ponečemu, pročitajte u razgovoru koji slijedi.
U navali boemštine, nekad i na silu boemštine, zarad što čemernije poezije, okružena stihovima o mrtvim, dalekim ili zdrobljenim ljubavima kojih više neće i ne može biti, neka vedrija, neiskvarena, iskrena i neizazvana pjesma može da popravi način na koji bismo inače odgovorili danu na izazove. Takav odnos prema svijetu je površinski sloj poezije pjesnikinje Jasne Karamehmedović, Nikšićanke koju strah od javnih nastupa još uvijek drži podaleko od prave afirmacije, mada u određenim krugovima već ima ljude koji su naklonjeni njenom načinu. Još uvijek ne razmišlja o štampanju, iako ima dovoljno materijala i onih koji žele da je čitaju na jednom mjestu.
Sinoć je u Nikšiću, na staroj gradskoj tvrđavi, počeo sedmi Bedem Fest, tradicionalna trodnevna zabava koja zatvara festivalsku sezonu u centralnom dijelu Crne Gore, ovog puta vraćena u prvobitni termin, posljednji vikend avgusta. Bedem Fest je poseban jer uvijek ostaje u okvirima undergrounda, ima svoj urbani senzibilitet i bezrezervno se trudi da svoj prostor ustupi još uvijek nedovoljno afirmisanim bendovima i pojedincima, stavljajući ih rame uz rame s istinskim zvijezdama.
