„Memphis Blues“ se na tržištu pojavio 1912 i doživeo veliki uspeh. Istini za volju, Hendi je taj bluz komponovao inspirisan crnim gitaristom i pevačem nepoznatog imena koga je čuo na železničkoj stanici u malom mestu Tatvajler (Tutwiler), Misisipi, značajnom po tome što su se u njemu rodila dva bluz velikana: Džon Li Huker i Soni Boj Vilijamson II. Dakle, prvi impuls jeste došao sa „terena“ ali je uticaj na folk bluzere iz Delte, pa i na junaka naše priče Roberta Džonsona, išao iz grada ka selu, od popa ka folk bluzu. Tu se moraju spomenuti velike bluz pevačice Memi Smit, Etel Voters, Alberta Hanter, Besi Smit koje su sve bile pop pevačice Tin Pan Eli stila ili kao Ma Rejni, zvezda vodvilja. Dakle, deltu Misisipija (figurativno rečeno) videle nisu osim na razglednici uz izuzetak Ma Rejni, koja je jedina od nabrojanih pevala „seoskim“ stilom. Tokom prve polovine dvadesetih godina, u vreme velikih pevačica bluza koje sam pomenuo, ta vrsta muzike je bila na vrhuncu svoje popularnosti i kao takva dominirala je tadašnjih tržištem. Prosto rečeno, bluz je bio urbana popularna muzika koja se izvodila u pratnji džez orkestara manjeg ili većeg formata. Tadašnje bluz pevačice su se i ponašale kao pop zvezde – garderoba, nakit, stil… i suvereno su vladale bluz scenom. Krajem dvadesetih godina, početkom tridesetih pojavljuju se četiri popularna bluzera koji menjaju do tada čvrsto utemeljenu sliku da bluzom vladaju žene. Ta četvorica su bili Loni Džonson, Liroj Kar, Kokomo Arnold i Piti Vetsrou. Svaki od njih je uticao na Roberta Džonsona toliko da je ovaj od svakog od njih uzeo bar jednu pesmu kao osnovu za svoje pesme. Tako je od Pitija Vetstroua uzeo „Police Station Blues“ i pretvorio ga u „Terraplane Blues”, svoj najveći hit za života, od Lonija Džonsona potiče „Malted Milk“, od Liroja Kara „Kind Hearted Woman Blues“, a od Kokomo Arnolda „Dust My Broom“ i „Sweet Home Chicago“. Ilajdža Vold je detaljnom analizom svakog od Džonsonovih snimaka ukazao na dubioznost njegove originalnosti. Ne u negativnom kontekstu, jer takav pristup je u „roots“ muzičkim formama sasvim uobičajen. Pozajmice su sasvim legitimne ako služe da se napravi nešto novo. Rekompozicija pozajmljenih elemenata i drugačiji način izvođenja dali su sasvim novi ugođaj.
Vold ukazuje na često zanemarenu činjenicu da je Robert Džonson za života bio skoro potpuno nepoznat izvan svog najužeg okruženja, dakle izvan naseljenih mesta u Delti u kojima je nastupao. Ukazuje i na to da Džonsonove autorske pesme koje su snimljene na dva teksaška sešna, dva jedina snimanja koja je imao, nisu činile glavninu njegovog repertoara. Oni koji se sećaju njegovih nastupa svedoče da neke od tih pesama nikada od njega nisu čuli, a neke jesu, ali na kraju nastupa kad se publika umori od plesa. Glavni deo njegovog repertoara su činile pesme gore nabrojanih urbanih bluz izvođača kao i aktuelni pop hitovi. Dakle, njegova glavna inspiracija nije dolazila iz Delte nego iz gradova – Sent Luisa i Čikaga. Naravno da ne spori Ilajdža Vold da se bluz svirao i na plantažama u Delti Misisipija, i bluz i radne pesme (worksongs) i tužbalice (hollers ) ali tvrdi da je verovatnije da su se perjanice Čikago bluza Madi Voters, Vili Dikson, Džon Li Huker, Haulin Volf i drugi „obrazovali“ svirajući bluz sa top lista, pre nego učeći od kakvog lokalnog radnika sa plantaže koji u trenucima odmora svira gitaru. Ne tvrdi to Vold bez osnova – zna se da su Delta bluzeri tog vremena, ne izuzimajući tu ni Roberta Džonsona, u svom repertoaru imali sve te pop hitove koji su se svirali u velikim gradovima, a mnoge od tih pesama nisu imale nikakve veze sa bluzom. Vold objašnjava da je razlog postojanja mnogobrojnih snimaka sa folk bluz pesmama taj što je politika snimanja bila da izvođači bluza snimaju samo svoje kompozicije, i da nema interesovanja da se ovekoveče pesme koje je neko drugi već učinio popularnim. To savremenog slušaoca dovodi u zabludu da se repertoar Roberta Džonsona sastojao samo od njegovih originala. Naprotiv – kako tvrde svedoci njegovih nastupa mnoge svoje pesme nikad nije svirao pred publikom, neke ipak jeste, ali tek kad „ispuca“ sve trenutne hitove koji su najmanje bili bluz pesme. Više je tu bilo Tin Pan Alley popa, džez balada pa i kantrija, naročito pesama Džimi Rodžersa i Džina Otrija (singing cowboy) koji su u to vreme bili velike zvezde.
Ilajdža Vold je detaljno analizirao svaki od snimaka koje je napravio Džonson uz navođenje uticaja. Kao što već rekoh, u najboljem slučaju su podjednako bili jaki uticaji tada popularnih „gradskih“ bluzera Liroj Kara (Leroy Carr), Kokomo Arnolda i Piti Vetstroua (Peetie Wheatstraw) i seoskih, delta bluzera San Hausa i Čarli Patona Ovi drugi su bili mnogo, mnogo manje popularni u to vreme pa su retko ili nikako svirali izvan Delte. Smatra se da je Džonson sa njima ostvarivao direktne kontakte na terenu, za razliku od prvo pomenutih „zvezda“ od kojih je učio slušajući ploče i/ili radio. Tu Vold okreće naglavačke naše dosadašnje shvatanje da je Delta bluz nastao na plantažama u slivu reke Misisipi i mnogo veći značaj pridaje uticaju bluzera koji su bili pop zvezde tog vremena kao već pomenuti Liroj Kar i Kokomo Arnold.
Ilajdža Vold tek u poslednjem poglavlju svoje knjige posvećuje veću pažnju pričama o Džonsonovoj povezanosti sa đavolom, što je inače omiljena tema tekstova i knjiga o njemu. Taj mit koga je u stvari lansirao San Haus u jednom od mnogih intervjua u kome je po ko zna koji put odgovarao na pitanja o svom poznanstvu sa Robertom Džonsonom po Voldu nema veze sa realnošću. Kako kaže Vold, Džonson nepomenika pominje u dve i po snimljene pesme za koje nema potvrde da ih je ikada izvodio na javnim nastupima. Dakle, to je još jedan mit koji Ilajdža Vold bez milosti ruši. Možda je njegov još značajniji doprinos muzičkoj esejistici vrlo uverljivo objašnjenje „bluz paradoksa“ – kako se muzika za ples koju slušaju uglavnom crne žene pretvorila u muziku uz koju se pati a koju slušaju skoro isključivo beli muškarci. Zaključak o vrednosti knjige „Escaping The Delta“ se sam nameće – ako biste morali da odaberete jednu knjigu iz koje biste se upoznali sa bluzom kao muzičkim pravce, po mom mišljenju bila bi to baš ova.
Druge dve knjige takođe ruše mitove vezane za bluz. Preporučujem da se čitaju jedna za drugom iz prostog razloga što čine jednu celinu. Mekormikova knjiga „Biografija fantoma“ koja se bavi „pronalaženjem“ pravog Roberta Džonsona se naprasno završava pre svog prirodnog kraja jer autor nije dobio dozvolu da objavi intervjue koje je obavio sa članovima Džonsonove porodice, tačnije sa njegovim rođakama, kada ih je najzad, posle duge potrage locirao. Zato je njegova polusestra (po očuhu, dakle nije u krvnom srodstvu) Ana C. Anderson uz pomoć Prestona Lauterbaha napisala knjigu „Brat Robert: Odrastanje uz Roberta Džonsona“ koja popunjava praznine iz Mekormikove knjige i time joj pomaže (ne svojom voljom, jer njih dvoje nisu bili u dobrim odnosima). Ta knjiga prizemljuje mit o Robertu Džonsonu a samog Džonsona po prvi put smešta u porodično okruženje. Nisam siguran da će to pomoći daljem popularisanju njegove muzike u vekovima koji su pred nama. Demitologizacija, mada služi istini, ipak banalizuje stvari i lišava ih elementa natprirodnog i mističnog. Više volim da maštam o susretu Roberta Džonsona sa đavolom na raskršću nego da saznajem kojom se pomadom mazao i koje mu je omiljeno jelo.I treća knjiga, ona Elajdže Volda o kojoj sam već govorio, takođe doprinosi demitologizaciji Roberta Džonsona. Vold, koji s pravom nosi etiketu „blues scholar“ pristupa karijeri i opusu Roberta Džonsona iz ugla posmatrača smeštenog u njegovo vreme i u njegovo geografsko okruženje. I ne manje bitno, u njegovu kožu (mada je Vold belac!). Dakle, i Mekormik i gospođa Anderson i Vold pokušavaju da rekonstruiše to vreme – tridesete godine prošlog veka u Delti.
U čemu se sastoji demitologizacija koju sve tri knjige, svesno ili nesvesno, dosledno sprovode? U tome da se razgrtanjem mitova koji potpuno zamagljuju stvarno stanje stvari otkriva pravi Robert Džonson, čovek od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama i manama. Tako nas autori knjiga osvešćuju da tih 29 njegovih snimljenih pesama nisu jedine pesme koje je imao na svom repertoaru. Naprotiv – njih je izvodio relativno retko, u kasnim noćnim satima, ili u intimnijem društvu, a na svojim nastupima na farmama u Delti subotom uveče od kojih je živeo, izvodio je plesne numere raznih kompozitora koje su bile moderne i popularne u tom trenutku. Jedina njegova pesma koja je za njegovog života bila koliko-toliko popularna je „Terraplane Blues“ i jedino nje su se sećali njegovi savremenici do kojih je Mekormik došao, a to potvrđuje i polusestra Ana u svojoj knjizi.
Mekormikova knjiga se više bavi samim Mekormikom i njegovim istraživanjima života i smrti Roberta Džonsona, nego njegovom muzikom. Interesantna je poput kakvog detektivskog romana u kome istražitelj, koristeći domišljatost, psihologiju i dar zapažanja polako razgrće naslage sećanja ljudi koji su Džonsona poznavali, naslage koje prekrivaju sećanja na njega samog. U istrazi, Maku Makormiku je pomagala dedukcija, ali mu je još više pomagala intuicija. Krenuo je od toponima koji se pominju u Džonsonovim pesmama, obeležio ih na nekoj staroj Šelovoj mapi i krenuo odakle bi drugde nego iz Delte Misisipija. Istraga se zasnivala prevashodno na intervjuima sa ljudima koji su poznavali Džonsona. Izgleda prosto, ali nije bilo baš tako. Ako se ima u vidu da je Mekormik bio na terenu početkom sedamdesetih, dakle šezdesetak godina od rođenja i preko trideset od smrti, jasno je da su se stvari u međuvremenu promenile. Mnogi koji su ga poznavali su umrli, mnogi se odselili, tim pre što su se promenile privredne okolnosti, pa su plantaže pamuka izgubile značaj koje su nekada imale za privredu regiona pa su izgubile radničku populaciju koja ih je nastanjivala. Takođe, belac u Delti, koji se uz to mnogo raspituje nije ulivao poverenje lokalnom stanovništvu. Elem, toponimi pomenuti u Džonsonovim pesmama nisu bili od velike pomoći. Gradići u kojima se rodio i umro nisu pomenuti a Memfis, u kome je proveo dosta vremena samo jednom.
Ne bih da prepričavam knjigu, pa ću samo reći da je otkriće mesta Džonsonovog rođenja i smrti ipak bilo više plod sticaja okolnosti/slučajnosti nego nekakvog promišljanja. Neki od poznavalaca Makormikovog lika i dela smatraju da je njegova fanatična upornost u potrazi za Džonsonom, koja je prerasla u opsesiju, posledica bipolarnog poremećaja od koga je bolovao. Treba reći i da je Mekormikov odnos sa članovima Džonsonove porodice, osim u vreme stupanja u prvi kontakt, bio loš. On je od Džonsonovih sestara pozajmio slike iz njihovog porodičnog albuma među kojima je bila i slika Roberta Džonsona sa svojim nećakom i nikada im ih nije vratio. Ta fotografija još uvek nije objavljena. Takođe se pozivao na ugovor o podeli prihoda od autorskih prava koji je sa njima sklopio na listu papira kojim je sprečavao objavljivanje njegovih snimaka koji su se najzad pojavili tek 1990 na ploči „The Complete Recordings“ koja je doživela veliki komercijalni uspeh. Knjigu je za štampanje priredio Džon Trautman koristeći rukopis nezavršene Mekormikove knjige.
Knjiga Ane Anderson se bavi porodičnim životom Roberta Džonsona to jest kakav je on bio kao sin i brat, ali se paralelno sa tim bavi još više životom prosečne crnačke porodice iz Delte Misisipija tridesetih godina prošlog veka. Memfis je mesto događanja, pa se posredno bavi i životom u ovom gradu. Knjiga je relativno kratka i dovoljno interesantna da je može pročitati i neko ko nije previše zainteresovan za samog Džonsona. On je u njoj predstavljen iz ugla gledanja mlađe sestre, rođene 1926, na starijeg brata, rođenog 1911. Između njih je bilo 15 godina razlike, dakle Džonson je umro kad je Ana imala 12 godina. Koliko dvanaestogodišnje dete može da zapamti, i još više, šta je to što može da zapamti je pitanje za razmišljanje. Tim pre što u vreme kad su bili u kontaktu niko nije ni slutio da će „brother Robert“ biti poznata ličnost o kojoj će se pisati knjige. Srećom, Ana Anderson se i nije pretvarala da zna više nego što zna, pa deluju sasvim verodostojno onih nekoliko epizoda sa Robertom kao glavnim junakom koje nam je ispričala. Od nje smo saznali dosta o drugoj strani Džonsonove ličnosti – onoj manje zanimljivoj. Ništa žene, ništa piće, ništa juke joint-i, ništa kešanje na voz, ništa lutanje. Jesmo nešto saznali o repertoaru („svirao je sve pesme popularne u datom trenutku“), o njegovom načinu komponovanja („ništa nije zapisivao“) i o karakteru („bio je miran, ljubazan, lepo vaspitan mladić“). Povremeno je izgledalo kao da govori o nekom sasvim drugom Robertu Džonsonu (često ime i prezime u crnačkoj zajednici u Delti!) a ne onom o kome se ispredaju legende.
Na kraju, posle čitanja ovih knjiga isplivava logično pitanje: da li je potrebna i željena demitologizacija bluza? Ako odgovorite sa „ne“, sve tri knjige će vam ići na živce, naročito Voldova. U tom slučaju, man’te se ćorava posla i nađite neku drugu zabavu. Ako je odgovor „da“, onda vam ostaje samo ono „knjige u šake“ i to onim redom kojim sam pisao o njima. U tom slučaju, vaše poimanje bluza će se okrenuti naglavačke!